Untitled - Adolf Hitler

245 Pages·2008·2.87 MB·Croatian

N a s l o v i z v o r n i k a :
A d o l f H i t l e r
M E I N K A M P F
Z e n t r a l v e r l a g d e r N S D A P
F r z . E h e r N a c h f . G . m . b . H
M ü n c h e n , 1 9 4 2 .
6 6 6 - 6 7 0 A u f l a g e
P r i r e d i o :
N S D A P / A O
h t t p : / / w w w . n a z i - l a u c k - n s d a p a o . c o m /
S A D R Ž A J
PROSLOV 4
I. TOM

OBRAČUN
1. U roditeljskom domu 8
2. Bečke godine učenja i patnje 14
3. Opća politička razmatranja iz mog bečkog razdoblja 31
4. München 52
5. Svjetski rat 63
6. Ratna promidžba 70
7. Revolucija 74
8. Početak moje političke djelatnosti 81
9. Njemačka radnička stranka 85
10. Uzroci sloma 88
11. Narod i rasa 108
12. Početak razvoja NSDAP 123
II. TOM
NACIONALSOCIJALISTIČKI POKRET
1. Svjetonazor i stranka 137
2. Država 142
3. Državni pripadnik i državljanin 159
4. Ličnost i narodna državna misao 161
5. Svjetonazor i organizacija 165
6. Prve borbe - značenje govora 169
7. Hrvanje s crvenim frontom 175
8. Snažni je najmoćniji sam 184
9. Osnovne misli o smislu i organizaciji SA 187
10. Federalizam kao maska 199
11. Promidžba i organizacija 207
12. Sindikalno pitanje 213
13. Njemačka politika savezništva nakon rata 217
14. Orijentacija prema istoku ili istočna politika 228
15. Nužna obrana kao pravo 237
ZAKLJUČAK 244
PROSLOV

rvoga travnja 1924. godine, temeljem presude münchenskog suda, izrečene toga dana, započeo sam svoje
tamnovanje u tvrđavi Landsberg na Lechu.
Tako mi se nakon mnogo godina neprekidnoga rada po prvi puta pružila prilika započeti pisati djelo koje
su mnogi od mene tražili, a za koje sam i sam nalazio da bi bilo svrhovito za Pokret. Tako sam se odlučio u dva toma razjasniti
ne samo ciljeve našega Pokreta, već zacrtati i sliku njegova razvoja. Iz nje će se moći naučiti više nego iz bilo koje čisto
doktrinarne rasprave.
Pri tome sam također imao i priliku izložiti svoj osobni životni put, koliko je to potrebno za shvaćanje kako prvog, tako
i drugog toma, kao i za razbijanje od židovskog tiska raspirivanog lošeg i izopačenog stvaranja legendi o mojoj ličnosti.
Ovim se djelom, međutim, ne obraćam strancima, već onim pripadnicima Pokreta koji mu pripadaju srcem i čiji
razum sada teži unutarnjem prosvjetljenju.
Znam, da je ljude mnogo teže pridobiti pisanom, a mnogo lakše izgovorenom riječju, da je svaki veliki pokret na
ovoj Zemlji svoj rast imao zahvaliti velikim govornicima, a ne velikim piscima.
Pa ipak, za ravnomjerno i jedinstveno zastupanje nekog učenja, njegova se načela moraju postaviti zauvijek. Na taj
bi način oba ova toma trebala biti kamen temeljac kojeg prilažem zajedničkom djelu.
Landsberg na Lechu Zatvor - tvrđava
Autor
ana 9. studenog 1923. u 12 sati i 30 minuta popodne padoše pred Dvoranom vojskovođa, kao i u dvorištu bivšeg
Ministarstva rata u Münchenu, u iskrenom vjerovanju u ponovno uskrsnuće svoga naroda, ovi muževi:
Alfarth, Felix, trgovac, rođen 5. srpnja 1901.,
Bauriedl, Andreas, klobučar, rođen 4. svibnja 1879.,
Gasella, Theodor, bankarski činovnik, rođen 8. kolovoza 1901.,
Ehrlich, Wilhelm, bankarski činovnik, rođen 19. kolovoza 1894.,
Faust Martin, bankarski činovnik, rođen 27. siječnja 1901.,
Hechenberger, Anton, bravar, rođen 28. rujna 1902.,
Korner, Oskar, trgovac, rođen. 4. siječnja 1875.,
Kuhn, Karl, nadkonobar, rođen 26. srpnja 1897.,
Laforce, Karl, student ing., rođen 28. listopada 1904.,
Neubauer, Kurt, sluga, rođen 27. ožujka 1899.,
Pape, Glaus von, trgovac, rođen 16. kolovoza 1904.,
Pfordten, Theodor von der, savjetnik Vrhovnog pokrajinskog suda, rođen 14. svibnja 1873.,
Rickmers, Joh., konjički kapetan a.D., rođen 7. svibnja 1881.,
Scheubner-Richter, Max Erwin von, Dr. ing., rođen 9. siječnja 1884.,
Stransky Lorenz, vitez von, inženjer, rođen 14. ožujka 1899.,
Wolf, Wilhelm, trgovac, rođen 19. listopada 1898.
Takozvana nacionalna vlast uskratila je mrtvim herojima zajedničku grobnicu.
Stoga im, u znak zajedničkog sjećanja posvećujem prvi tom ovog djela, kako bi oni, kao krvavi svjedoci, trajno osvjetljavali
put sljedbenicima našega Pokreta.
Landsberg a. L.
Tvrđava - zatvor
16. listopada 1924.
Adolf Hitler
Prvi tom
OBRAČUN

8 adolf hitler
Glava 1.
U RODITELJSKOM DOMU
D
anas mi se čini sretnim proviđenjem, da mi je Sudbina za mjesto rođenja odredila upravo Braunau na Innu. Zar taj
gradić ne leži na granici onih dviju njemačkih država, čije se ponovno ujedinjenje, barem nama mlađima, postavlja kao
životni zadatak koji se mora izvršiti svim sredstvima!
Njemačka Austrija se opet mora vratiti u veliku njemačku Majku domovinu i to ne samo zbog nekakvih gospodarskih
obzira. Ne, ne: čak, ako bi ovo ujedinjenje, gospodarski gledano, bilo i nepotrebno, pa čak i štetno, ipak bi se moralo dogoditi.
Ista krv pripada zajedničkom carstvu. Njemački narod neće posjedovati nikakvo moralno pravo na kolonijalno političko djelovanje
sve dotle dokle god ponovno ne uspije svoje vlastite sinove okupiti u jednu zajedničku državu. Tek kada granice carstva
obuhvate i posljednjeg Nijemca, i kada se više neće morati brinuti o sigurnosti njihova prehranjivanja u slučaju ugroženosti
vlastitog naroda, postoji moralno pravo na stjecanje stranog tla i teritorija. Plug je tada mač, a iz ratnih suza, za buduća
pokoljenja, proizlazi kruh svagdašnji. Tako mi se ovaj mali pogranični gradić čini simbolom jedne velike zadaće. Ali, on je i
u jednom drugom pogledu izazov našem današnjem vremenu. Prije više od sto godina, ovo neupadljivo gnijezdo, dobilo je, u
najmanju ruku, prednost da kao pozornica tragične nesreće koja je potresla cjelokupnu njemačku naciju bude ovjekovječeno
u ljetopisima njemačke povijesti. U vrijeme najvećeg poniženja naše domovine, pao je ovdje za svoju, također i u nesreći
žarko voljenu Njemačku, nürnberžanin Johannes Palm, gradski knjižar, uvjereni “nacionalist” i neprijatelj Francuza. On je
uporno odbijao izdati svoje sukrivce, točnije, glavne krivce. Dakle, kao i Leo Schlageter. Njega je, također, upravo kao i ovog,
denuncirao Francuskoj jedan od vladinih predstavnika. Ovu tužnu slavu zadobio je neki augsburški policijski direktor, i tako
postao uzor novonjemačkim vlastima u carstvu gospodina Severinga.
U ovom, zrakama njemačkog mučeništva, pozlaćenom gradiću na rijeci Inn živjeli su krajem osamdesetih godina
prošlog stoljeća i moji roditelji, po krvi Bavarci, po državljanstvu Austrijanci; otac kao savjestan državni činovnik, majka
zaokupljena domaćinskim poslovima, a prije svega s nama, djecom, obasipajući nas sve uvijek jednakom ljubavlju i brigom.
U mojem sjećanju ostalo je malo toga iz tog vremena, jer je već nakon nekoliko godina moj otac morao napustiti taj pogranični
gradić kojega je tek zavolio, te se zaputiti niz Inn u Passau, gdje je preuzeo novu dužnost - dakle u samoj Njemačkoj.
Sam udes austrijskog carinskog činovnika podrazumijevao je tada česta “seljenja”. Već nakon kratkog vremena,
otišao je otac u Linz, gdje je na kraju i umirovljen. Dakako da “umirovljenje” nije za starog gospodina moralo to i značiti. Kao
sin siromašnog malog seljaka s kućicom nije mu se tek tako ostajalo kod kuće. S još nepunih trinaest godina svezao je tadašnji
dječarac svoj ruksačić i napustio zavičaj, Waldviertel. Usprkos odvraćanju “iskusnih” seljana otputovao je u Beč kako bi tamo
izučio neki zanat. To je bilo pedesetih godina prošlog stoljeća. Teška je to bila odluka, ostati na ulici s tri guldena popudbine,
i uputiti se u neizvjesnost. Kada je, međutim, trinaestogodišnjak postao sedamnaestogodišnjakom, položio je svog šegrtski
ispit, ali ga to nije i zadovoljilo. Upravo suprotno. Dugo vrijeme tadašnje neimaštine, vječne bijede i tuge učvrstilo je njegovu
odluku da ponovno ostavi zanat da bi postao nešto “više”. Ako je nekada sirotom mladiću gospodin župnik u selu izgledao
utjelovljenjem svih ljudskih dostignuća, isto je tako sada, u njegovom obzoru moćno narastajućeg velegrada Beča, to bilo
dostojanstvo jednog državnog činovnika. Sa svom svojom ustrajnošću, iako praćen neimaštinom i bijedom, već na polovini
djetinjstva postao je “starim” i prokrčivši si put nošen novom odlukom - postade činovnikom. Nakon gotovo dvadeset i tri
godine cilj je, vjerujem, bio dostignut. Činilo mu se sada da je ispunjeno obećanje koje si je kao mladić zadao u prošlosti,
naime, da se ne vraća u drago očinsko selo, prije nego što postane netko i nešto.
Sada je cilj bio postignut. Samo se više nitko iz sela nije mogao sjetiti nekadašnjeg dječarca, a njemu samome je to
selo postalo tuđim.
Kada je konačno, kao pedesetšestogodišnjak otišao u mirovinu, on to mirovanje ni jednog dana nije mogao podnijeti
kao “neradnik”. U blizini gornjoaustrijskog trgovišta Lambach, kupio je imanje, upravljao njime i kretao se u krugu dugog,
radom ispunjenog života, koji ga je opet vratio ishodištu svojih očeva.
U to vrijeme u meni su se, svakako, izgradili prvi ideali. Mnogo galame u prirodi, dugi put do škole, kao i druženje
sa snažnim momcima, što je moju majku katkad ispunjavalo gorkom brigom, uvjetovalo je da sam mogao postati sve drugo,
samo ne nekakav zapećkar. Ako sam, dakle, tada uopće i razmišljao o svom budućem životnom pozivu, moja simpatija ni u
kom slučaju nije bila na crti životnog puta moga oca. Vjerujem da se već otada školovao moj govornički talent u obliku više
ili manje uvjerljivih rasprava s prijateljima. Postao sam mali kolovođa, koji je tada lako i također jako dobro učio u školi, ali
koji je inače bio vrlo težak za “obrađivanje”. Kako sam u svom slobodnom vremenu pohađao i nastavu pjevanja u samostanu
kanonika u Lambachu, imao sam se najbolju priliku sve češće i češće oduševljavati sjajem raskošno blistavih crkvenih
svečanosti. Što je bilo prirodnije nego da mi je, upravo onako kao nekada mome ocu, mali gospodin seoski župnik, meni
sada gospodin opat, izgledao najpoželjnijim idealom? U najmanju ruku, to je povremeno i bio slučaj. Ali, nakon što gospodin
otac kod svog svadljivog mladca iz razumljivih razloga nije bio u stanju procijeniti njegov govornički talent, u smislu da bi
mein kampf 
se na osnovu njega mogli izvući zadovoljavajući zaključci o budućnosti svoga potomka, nije ni mogao naći razumijevanje za
mladenačke misli. Svakako da je brižljivo promatrao ovaj raskorak prirode.
I zaista, ta se privremena čežnja za ovim pozivom izgubila vrlo brzo, da bi se sada načinilo mjesta nadama koje
su bile primjerenije mom temperamentu. Prevrćući očevu biblioteku, među raznim sam knjigama naišao i na knjige vojnog
sadržaja, među njima i na jedno narodno izdanje o Njemačko - Francuskom ratu 1870/ 71. Bila su to dva toma nekog
ilustriranog časopisa iz tih godina, koji sada postadoše mojom omiljenom lektirom. Nije potrajalo dugo, a ta velika herojska
borba postade mojim najvećim unutarnjim doživljajem. Od tada sam se sve više i više zanosio svime što je imalo bilo kakve
veze s ratom, ili čak i vojskom.
Ali to je za mene moralo postati značajno i s drugog motrišta. Po prvi puta mi se nametnulo pitanje, iako još ne u
sasvim jasnoj predodžbi, postoji li i koja je razlika između Nijemaca koji su se tukli u toj bitci i onih drugih ? Zašto u tom ratu
nije sudjelovala i Austrija, zašto nije ratovao moj otac, i svi drugi također ?
Zar mi nismo također isto, upravo kao i svi ostali Nijemci?
Pripadamo li mi svi zajedno? Ovaj problem počeo je po prvi puta kopkati u mom mladom mozgu. S unutarnjom zavišću,
morao sam na oprezno pitanje, razabrati i odgovor, da svaki Nijemac nema tu sreću pripadati Bismarckovom carstvu.
To nisam mogao shvatiti.
*
Trebao sam studirati.
Iz čitavog mog bića, a još više iz moga temperamenta, moj je otac procijenio da može zaključiti, kako bi humanistička
gimnazija bila suprotna mojim željama. Činilo mu se da bi mi više odgovarala realna škola. U svom tom razmišljanju,
posebno ga je još više učvrstila moja upadljiva sposobnost za crtanje; nastavni predmet koji je, po njegovom uvjerenju, bio
zapostavljen u austrijskim gimnazijama. A možda je i njegov vlastiti preteški životni radni vijek još uvijek bio suodlučujući,
pa su humanističke studije u njegovim očima bile nepraktične i manje vrijedne. U osnovi je, međutim, bio mišljenja, da bi
isto tako kao i on, i njegov sin trebao, štoviše morao, postati državnim činovnikom. Njegova je teška mladost učinila potpuno
prirodnim, da mu se ono što je sam postigao, učinilo mnogo vrednijim iako je to bio, ipak, samo uspjeh koji je bio učinak
isključivo njegove gvozdene marljivosti i osobne radne učinkovitosti. Bio je to ponos onoga koji je sam sebe stvorio, ponos
koji ga je poticao da i svoga sina dovede u jednak a naravno, ako je moguće i u viši životni status, tim prije, što je on vlastitom
marljivošću u životu mogao sada svom djetetu mnogo više olakšati njegov razvoj.
Pomisao na odbijanje onoga što je njemu nekada bio sadržaj cijelog života, činila mu se, ipak, neshvatljivom. Tako
je očeva odluka, jednostavna određena i jasna u njegovim vlastitim očima, bila sama po sebi razumljiva. Konačno, bilo bi
to njegovoj ogorčenoj egzistencijalnoj borbi tijekom cijeloga života i izgrađenoj gospodarećoj prirodi sasvim neizdrživo
u takvim stvarima posljednju odluku prepustiti samom mladiću, koji je u njegovim očima bio neiskusan, a time, dakako i
neodgovoran. Tako nešto teško da bi se kao loša i neprikladna slabost u izražavanju njemu pripadajućeg očinskog autoriteta i
odgovornosti za kasniji život svog djeteta, moglo slagati s njegovim uobičajenim shvaćanjem ispunjenja dužnosti.
Ipak se trebalo dogoditi nešto drugo.
Po prvi puta u svom životu, potisnut sam, tada još jedva jedanaestogodišnjak, u opoziciju. Kolikogod je otac htio
biti čvrst i odlučan u sprovođenju jednom prihvaćenih planova i namjera, isto je tako bio zadrt i neposlušan njegov mladac u
odbijanju mišljenja koje mu nije obećavalo ništa ili vrlo malo.
Nisam želio postati činovnik.
Ni nagovaranja, niti “ozbiljni” prigovori nisu mogli ništa promijeniti u ovom otporu. Nisam želio postati činovnik,
ne, i još jednom ne. Svi pokušaji da mi se opisivanjem dogodovština iz očeva vlastita života probude ljubav i volja za tim
zvanjem, postizali su upravo suprotan učinak. Povraćalo mi se već i pri samoj pomisli da ću jednom kao neslobodan čovjek
smjeti sjediti u nekom uredu i da neću biti gospodar vlastita vremena, nego da će se sadržaj cijelog mog života sastojati u
ispunjavanju formulara.
Kakve je to samo pomisli moglo pobuditi u mladiću koji je stvarno bio sve drugo samo ne “čestit” u uobičajenom
smislu te riječi. Smiješno lako učenje u školi davalo mi je tako mnogo slobodnog vremena, da me je više vidjelo sunce nego
soba. Kada mi danas moji politički protivnici puni ljubazne pažnje provjeravaju život sve do vremena moje tadašnje mladosti,
da bi konačno s olakšanjem mogli utvrditi kakve je nepodnošljive vragolije činio taj Hitler još u svojoj mladosti, zahvaljujem
nebu što mi još i sada ponešto oduzima iz sjećanja na to blaženo vrijeme. Livada i šuma bile su tada poprišta na kojima su
dolazile do izražaja uvijek prisutne “suprotnosti”.
Pa i tadašnje uspješno pohađanje realne škole, nije moglo svemu tome učiniti kraj.
Dakako, da se je sada morala suzbiti i jedna druga suprotnost.
Dokle god je samo moje principijelno odbijanje činovničkog poziva bilo na putu očevoj namjeri da me učini državnim
činovnikom, konflikt je bio lako podnošljiv. Mogao sam toliko dugo svoja unutarnja shvaćanja držati za sebe i nisam morao
0 adolf hitler
uvijek odmah proturječiti. Bila je dovoljna moja vlastita čvrsta odluka, da bih u sebi bio potpuno miran, kako jednom kasnije
neću postati činovnikom. Ovu sam odluku držao neopozivom.
Teže je bilo pitanje, kada se očevom planu suprotstaviti. To se već dogodilo u mojoj dvanaestoj godini. Kako je do
toga došlo, danas stvarno ne znam, ali jednoga mi je dana bilo jasno, da bih mogao postati slikar, umjetnik - slikar. Moj talent
za crtanje bio je u svakom slučaju čvrst, pa je to i bio razlog moga oca da me pošalje u realku, samo on nikada i nijednom
nije ni pomislio na to, da mi dozvoli obrazovati se u tom smjeru. Naprotiv, kada mi je po prvi puta nakon ponovnog odbijanja
omiljene očeve zamisli, postavljeno pitanje koje je glasilo: Što bih ja sam želio postati, na što sam, gotovo neposredno, bez
okolišanja iznio svoju, u međuvremenu čvrsto donesenu odluku, otac je ostao bez riječi.
“Slikar? Umjetnički slikar?”
Posumnjao je u moj razum, povjerovao je da me možda nije dobro čuo, ili razumio. Nakon što mu je to, svakako,
postalo jasno, a naročito kad je osjetio svu ozbiljnost moje namjere, bacio se svom odlučnošću svoga bića protiv toga.
Njegova je odluka sada bila vrlo jednostavna, pri čemu čak ni prosuđivanje neke moje zaista stvarno postojeće sposobnosti,
uopće nije moglo doći u obzir.
“Umjetnički slikar, ne, dok sam ja živ - nikada.”
Ali kako je njegov sin, s različitim posebnim osobinama izvolio naslijediti jednu sličnu tvrdoglavost, dobio je sličan
odgovor. Samo, naravno, u obrnutom smislu.
Obje strane ostadoše na svome. Otac nije napustio svoj “Nikada!”, a ja sam pojačao svoje “Usprkos”.
Dabome, da to sada nije imalo prijatne posljedice. Stari je gospodin bio ogorčen, ali, ma kako god da sam ga volio,
i ja također. Otac je zabranio svaku nadu, da bih ja ikada mogao biti školovan za slikara. Ja napravih korak dalje, objasnivši
mu da tada uopće ne želim učiti ništa drugo. S takvim sam “objašnjenjem”, naravno, ipak izvukao kraći kraj, dok je stari
gospodin, sada uložio sav svoj autoritet da bi svoju nakanu bezobzirno sproveo u djelo. Kasnije sam zašutio, ali svoju prijetnju
sprovedoh u stvarnost. Vjerovao sam da će mi moj otac, tek kada vidi moj nedovoljan napredak u realki, ipak, milom ili silom,
dozvoliti ispunjenje snivane sreće.
Ne znam da li je taj račun bio dobar. Ali je zasigurno bio vidljiv moj neuspjeh u školi. Ono što me je veselilo, to
sam i učio, prije svega ono što bih, po mom mišljenju, kasnije mogao trebati - kao slikar. Ono što mi se za tu namjeru činilo
beznačajnim ili me i inače nije naročito privlačilo, potpuno sam sabotirao. Moje svjedodžbe toga vremena, iskazivale su, već
prema nastavnom predmetu i odnosu prema njemu, uvijek prave ekstreme. Pored “pohvalno” i “odlično”, “dovoljno” ili čak
i “nedovoljno”. Daleko najbolji bili su moji uspjesi u zemljopisu a još više u svjetskoj povijesti. Oba moja najdraža predmeta
u kojima sam u razredu daleko prednjačio.
I kada sada, nakon toliko mnogo godina ispitivački pogledam uspjeh toga vremena, upadaju mi u oči, kao posebno
značajne dvije upadljive činjenice:
Prvo: bio sam nacionalist,
Drugo: naučio sam razumijevati i shvaćati povijest prema njenom smislu.
Stara Austrija je bila “višenacionalna država”.
Pripadnik njemačkog carstva nije mogao, u osnovi uzevši, bar ne tada, nikako shvatiti kakav je značaj imala ova činjenica
za svakodnevni život pojedinca u takvoj državi. Nakon veličanstvenog pobjedničkog pohoda herojske vojske u njemačko -
francuskom ratu, postupno se sve više otuđivalo od Nijemstva u inozemstvu: dijelom se ono čak uopće više nije ni moglo ili
bogme ni htjelo poštivati. Naročito se u odnosu na Nijemce - Austrijance isuviše lako zamjenjivala pokvarena dinastija s, u
jezgri od začetaka, zdravim narodom.
Nije se shvaćalo da ukoliko u Austriji ne bi bilo Nijemca, i to stvarno još od najbolje krvi, ona nikada neće moći
posjedovati onu snagu neophodnu državi od pedeset i dva milijuna stanovnika s tako jako utisnutim njemačkim pečatom,
što je čak i u Njemačkoj moglo pridonijeti stvaranju krivog mišljenja da je Austrija samo jedna njemačka država. Besmislica
s najtežim posljedicama, ali ipak blistavi svjedok za deset milijuna Nijemaca u Istočnoj marki. O toj vječnoj nemilosrdnoj
borbi za njemački jezik, za njemačku školu i njemačko biće imalo je pojma samo malo Nijemaca u carstvu. Tek danas,
kada je ta žalosna nedaća nametnuta mnogim milijunima našeg naroda iz samog carstva, koji pod tuđinskom vlašću sanjaju
o zajedničkoj domovini, čeznući za njom i pokušavajući bar zadržati sveto pravo na materinski jezik postaje razumljivo i
u širim krugovima, što to znači morati se boriti za svoje narodno biće. I sada je možda ovaj ili onaj u stanju odmjeriti svu
veličinu Nijemstva iz stare Istočne marke carstva, koje je usmjereno samo na sebe, stoljećima štitilo carstvo prema Istoku, da
bi najzad u ukroćujućem malom ratu držalo njemačku jezičnu granicu u vremenu u kom se carstvo interesiralo za kolonije, ali
ne i za vlastito meso i krv, pred svojim vratima.
Kao svugdje i uvijek, u svakoj borbi, pa i borbi za jezik stare Austrije, postojala su tri sloja: borci, mlitavci i izdajice.
Ovo prosijavanje susreće se već u školi. Jer najvrednije pozornosti u borbi za jezik je svakako to, da valovi te borbe možda
najjače zapljuskuju upravo škole, kao rasadnike nadolazećih naraštaja. Ta se borba vodi za svako dijete, a na dijete se usmjerava
i prvi apel tog sukoba:
“Deutscher Knabe, vergiss nicht, das du ein Deutscher bist!” (Njemački dječače ne zaboravi da si ti Nijemac!) i