Table Of Content

02. 12. 2017. Mužić Ivan - Odabrani članci i rasprave Mužić Ivan - Odabrani članci i rasprave muzic-ivan.info/tudjman_masonstvo.htm Tuđman i masonstvo I. Hrvatsku su kao državu obnovili, – protiv volje masonske velevlasti, koja gospodari Zapadom, – u prvomu redu, oni koji su za nju ginuli i to najčešće s krunicom oko vrata, a za njezino se međunarodno priznanje može zahvaliti najprije Papi Ivanu Pavlu II. Međutim, na početku samostalnosti hrvatski su državotvorni elementi ostali u manjini (i to uglavnom na položajima u vojsci i policiji). U toj trećoj hrvatskoj državi od njezina su početka prevladali, u nerazmjerno veliku broju pripadnici lijevih struktura posebno iz redova bivših komunista. Ćiro Grubišić je, kao očevidac nastajanja takve stvarnosti, to ovako opisao: »…Tuđman je svoj program, u obliku Nacrta programske deklaracije HDZ-a, definirao još u veljači 1989… Skupio je nas nekolicinu (u međuvremenu je na mjesto tajnika Inicijativnog odbora HDZ-a postavio Ivana Bobetka), i mi smo iduća tri mjeseca zapeli i radili kao crnci!… Tuđmanova obitelj i nas trojica članova Inicijativnog odbora HDZ- a: Milan Kovač, Ivan Bobetko i ja… Osim obitelji i nas trojice iz Inicijativnog odbora, povremeno se još angažirao Perica Jurić i nitko više!… Glavna osovina bili smo, sve do osnivačke skupštine, nas trojica-četvorica i Tuđmanova familija. Doduše, i Miroslav Kutle. On je sve to financirao… Doprinos svih ostalih bio je neusporedivo manji. Neven Jurica, Ivan Tolj i Zdravko Gavran ipak su bili samo 'pjesničke duše', Manolić se priključio tek nekoliko dana uoči osnivačke skupštine, a ni Šeksa nismo suviše često viđali. Dolazio je tek povremeno. Tek kad je proradila baraka u Savskoj, počeli su dolaziti Vekić, Degoricija i mnogi drugi… Ona druga strana, s Veselicama na čelu, smatrala je da predsjednik HDZ-a može biti jedino Marko Veselica… Ali ipak smo nas trojica – Kovač, Kutle i ja – bili malo više povezani e emigracijom pa smo na sve te stvari gledali malo objektivnije. Znali smo koliki ugled Marko Veselica uživa u dijaspori (sa svojih je 11 robijaških godina za emigraciju bio pravi svetac) i da će njegovo 'ispadanje iz igre' tamo vrlo nepovoljno odjeknuti. Ali isto smo tako bili svjesni da Tuđman radi ozbiljan posao, dok se u Veseličinoj grupi sve svodi na… pričanje bez rezultata… Ali nisam mogao (ili, eto, vrlo teško) progutati rad u tom zajedničkom projektu s Manolićem i njemu sličnima. Takvih ljudi kao što su Manolić ili Boljkovac u Veseličinoj skupini nije bilo. I tu sam se, možda donekle lomio. U to vrijeme nije se moglo biti dobar s emigracijom, a ne biti s Markom Veselicom…Vidite, kad je izbio taj nesretni raskol, Tuđman me zadužio da dam sve od sebe u pronalaženju kompromisa i pomirenja s Veseličinom grupom. Ali kako do toga nije došlo, Tuđman je bio primoran nevoljko prihvatiti pruženu ruku Jože Manolića, kojemu je bio cilj dočepati se samog vrha HDZ-a, pri čemu je bio uspješan i dovodio u HDZ svoje istomišljenike Boljkovca, Degoriciju, Hlada, zetove i mnoge druge ateističko-jugosocijalističke pristaše, upisivao ih u HDZ i vješto postavljao na visoka mjesta u stranci. Po istom receptu instalirao je svoje ljude gotovo u svim područjima i na svim razinama stranačkih i državnih vlasti. Po HDZ općenito je bilo kobno to što je Manolićeva (i Mesićeva) grupacija u stranci tada, 1989. i 1990., smatrala kako je hrvatsko pitanje konačno riješeno (i to pozitivno) Ustavom SFRJ i SRH iz 1974. pa su obojica preferirali takve ljude koji su imali dulji staž u SK, koji su svojedobno bili odani jugosocijalistički birokrati, koji su mrzili Hercegovce1 i nisu htjeli čuti za Hrvate i hrvatsko pitanje u BiH, koji su u hrvatskoj emigraciji vidjeli samo neprijatelje, koji nisu nikada željeli čuti za Bleiburg i križne hrvatske putove, kojima je strana sveopća pomirba Hrvata i hrvatstva. Ti, Manolićevi HDZ-ovci, nikada i nigdje nisu mogli predstavljati više od 10 posto Hrvata, ali su zato zauzeli u ime HDZ-a više od 90 posto državnih funkcija.«2 Josip Manolić je neosporno pridonio ostvarenju hrvatske državnosti,3 ali je on dalju izgradnju te države zamišljao prema zapadnim standardima, a to znači da se nije slagao s bitnim Tuđmanovim političkim odredištima. Tuđman je, osjećajući u državi suprotstavljenost dviju političkih tendencija, zaključio da su »strani scenaristi… došli do zaključka«, da treba ići »na raskol HDZ-a«.4 Franjo Tuđman i zbog okupiranosti mnogobrojnim brigama nije imao veći utjecaj na izbor mnogih kadrova vlasti pa se tako dogodilo da se (prema nekim analitičarima) u Ministarstvu vanjskih poslova, odnosno u diplomatskoj službi, zaposlilo samo oko 20 % državotvornih Hrvata. Praktični katolici nisu primani u hrvatsku diplomaciju ni kao niži službenici. 02. 12. 2017. Mužić Ivan - Odabrani članci i rasprave Ubrzo nakon nastanka države prepoznatljivi pojedinci (bez Tuđmanova znanja) poduprli su na insistiranje Zapada uvoz sekti u Hrvatsku (na primjer mormona) premda su mogli biti svjesni da pretežni dio uvozne ideologije služi određenim inozemnim strukturama radi uništavanja hrvatskoga duhovnog identiteta. Istodobno su strani plaćenici, na određenim položajima u Hrvatskoj ( a koji su bili i dobri poznavatelji zapadnih putova droge!) naređivali SZUP- u da uhodi pravovjerne katoličke svećenike posebno po sveučilišnim gradovima. Nekršćanski i protukršćanski elementi, koji su od početka zavladali HDZ-om od stranačkoga vrha do temeljnih ogranaka, pripremili su i to pod kršćanskim prividom, kasniji gospodarski, a time posljedično, i politički slom Hrvatske. II. Nekadanji komunisti, posebno oni iz UDB-e i KOS-a, prihvatili su kao prirodne saveznike u zauzimanju i podjeli vlasti, masone iz inozemstva i masonske kandidate iz zemlje. Infiltracija masona u novu vlast, odnosno u samu vladajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu, bila je ozbiljna zbog toga što je masonstvo nadnacionalna i strogo hijerarhijska tajna organizacija u kojoj su i masoni u Hrvatskoj, bez obzira na svoja osobna uvjerenja, prisiljeni slijediti političke direktive inozemnih masonskih centara. Vatikanska je diplomacija raspolagala vjerodostojnim saznanjima o zakulisnoj politici masonskih čimbenika na Zapadu. Ivan Fuček (profesor moralne teologije na Papinskomu sveučilištu Gregoriani u Rimu) o tome navodi ovo: »Nešto kasnije za Vjesnik,… u proljeće 1993., msgr. Milan Simčić, podtajnik Kongregacije za kler pri Sv. Stolici, iznio je vrlo značajne informacije o zakulisnim igrama masona upravo preko socijalista. Te su igre bile poznate kako Sv. Stolici i Predsjedniku BK Europe praškom kard. Miroslavu Vlku, tako i nekim tada uvaženim političarima kao Flaminiju Piccoli itd. Stav je bio vrlo detaljno određen na famoznoj sjednici socijalista Europe u Beču (9.srpnja 1991.), taman pred agresiju protiv Hrvatske. Nekoliko dana prije (1. srpnja) talijanski ministar vanjskih poslova De Michelis imenovan je šefom ministara vanjskih poslova Europe. Poznat je neprijateljski stav tog političara prema Hrvatskoj. Bio je u službi masonerije. Naime, u ožujku iste 1991. glavni akteri europske masonerije održaše sjednicu o pitanju kakav će stav zauzeti prema zemljama koje su izašle iz socijalizma. …Raspravljalo se dugo o alternativi: da li strateški raditi preko demokršćanske internacionale ili naprotiv strategiju usmjeriti preko socijalističke internacionale. Složili su se: ne možemo ići s demokršćanima jer je njihova vizija nespojiva s budućom Europom koju treba izraditi. Radilo se užurbano. Uslijedio je sastanak s internacionalom socijalista već u travnju 1991. Dogovorili su se o izradbi političke strategije za europske zemlje izašle iz komunizma. Tako je spomenuti sastanak paneuropskih socijalista u Beču, od 9. srpnja iste godine bio po masonima odlično spremljen. Glavni referat je držao ministar vanjskih poslova tadašnje, još nepodijeljene, Čehoslovačke. On je bio instrument. Predložio je strategiju socijalista u sljedećim načinima: 1) Socijalisti kao takvi u tim zemljama nemaju široke mase za sebe nego su još uvijek jaki komunisti, koji su trenutno u pozadini. Njih na svaki način treba reciklirati. Ta latinsko-grčka riječ znači: treba ih ponovno upotrijebiti, slično upotrebi otpadaka u proizvodnom procesu. Drugim riječima, treba ih prerušiti u socijaliste: neće im biti strano izvikivati parole kao demokracija, sloboda… 2) Na svaki način treba spriječiti rast demokršćanskih snaga, bilo kakvo osnivanje i svako daljnje afirmiranje (spominjem da se nakon toga dogodio raspad demokršćana u Italiji, dok komunisti ostaju na istim pozicijama, pod novim šiframa). 3) Pad komunizma 1989. nema se nipošto pripisati Crkvi, napose ne Ivanu Pavlu II – Papi Poljaku, nego isključivo laičkim disidentskim krugovima. 4) Zemlje izašle iz komunizma nalaze se u golemoj ekonomskoj krizi i treba im novca. Nisu ni u kakvoj mogućnosti izvoza. A što se tiče uvoza i pomoći imaju se srediti tako da im zapadne civilizirane zemlje prebace zagađujuću industriju. 5) Što se tiče multinacionalnih država (Sovjetske Unije, Čehoslovačke, Jugoslavije), nakon žestoke debate, složili su se u načelu: tim državama ni na koji način ne smijemo dopustiti da se raspadnu. Te zemlje, po unionističkom principu, moraju ostati multinacionalne, jer da je tako lakše osvajati vlast i njima upravljati negoli ako se raspadnu. Nema sumnje, ovo je načelo najopasnije i ono je upravljalo agresijom na Hrvatsku. Tu je odgovor zašto je Hrvatska bila i jest trn u oku međunarodnih masonskih krugova, zašto se i sada sve poduzima da se Hrvatsku vrati u nekakve federacije, …«5 Stvaranje hrvatske države dočekalo je u životu nekoliko starojugoslavenskih masona. Dakako da je bilo i Hrvata (nekih intelektualaca i novinara), koji su postali članovi masonskih loža u inozemstvu. Inače više Hrvata, koji su živjeli u emigraciji (posebno poslovni ljudi, znanstvenici, profesori) djelovali su kao masoni. Znakovito je da je formalna obnova masonstva u Hrvatskoj najprije započela u Beogradu i to u okviru Nenezićeve Velike lože »Jugoslavija« koja je započela sa stvarnim djelovanjem u lipnju 1990.6 Nenezić je u jednom intervjuu za beogradski Dnevni telegraf izjavio sljedeće: »Iz Hrvatske su naši članovi bili, primjerice, odvjetnik Silvije Degen i liječnik Asim Kurjak,…pa i hrvatski premijer Zlatko Mateša.«7 02. 12. 2017. Mužić Ivan - Odabrani članci i rasprave Masoni su se u Hrvatskoj, poslije raspada Jugoslavije posebno aktivirali u Austriji. Branimir Horvat (koji je trebao biti prvi Veliki majstor Velike lože Hrvatske) u razgovoru za Vjesnik, dne 13. lipnja 1992. ističe da u Zagrebu ima dvadesetak masona i da zagrebački masoni rade u ložama u Klagenfurtu, Grazu i Beču.8 Odmah nakon proglašenja države neki masoni Hrvati (posebno iz Amerike, Francuske i Švicarske) požurili su u Hrvatsku i medijski se eksponirali obrazlažući svoje masonske ideje. Ostao je neuspješan pokušaj Branka Alojzija Presičeka (od 1968. član američke lože Misson) da u Zagrebu osnuje prvu hrvatsku masonsku ložu, koja bi se zvala Libertas i da pridobije za svoje ideje prvake hrvatske oporbe. Na pitanje novinara ima li među hrvatskim političarima masona Presiček je odgovorio: »Ima, ali vam njihova imena ne bih rekao i da ih sve poznajem. Da zadovoljite znatiželju, kažimo da je jedan od brojnih kandidata za predsjednika republike na prošlim izborima u Hrvatskoj mason, ali je član jedne lože u Austriji.«9 Strast da postane predsjednik Hrvata na način da Tuđman da ostavku, opsjela je i jednoga američkog masona (publicistu po profesiji), čiji su roditelji bili podrijetlom iz Hrvatske. Inicijativu za formiranje masonstva u Hrvatskoj pokrenuo je 1991. austrijski mason Čedo Kirchner u ime Velike lože Austrije, a u dogovoru s nekolicinom hrvatskih i slovenskih masona. U Beču je 21. ožujka 1992. formirana Deputacijska loža Illyria, u kojoj je primljeno 13 masona iz Hrvatske i 5 iz Slovenije. Rješenjem Ministarstva uprave Republike Hrvatske odobren je dne 21. rujna 1994. upis Velike lože starih i prihvaćenih slobodnih zidara Hrvatske u Registar udruženja građana.10 U Zapisniku »sa sjednice Osnivačke skupštine Velike lože starih i prihvaćenih slobodnih zidara Hrvatske, održane dana 14. lipnja 1995. godine u Zagrebu, u Vidoševićevoj ulici broj 9.« u 19 sati navedeno je i ovo: »Na tom skupu bilo je nazočno deset utemeljitelja Velike lože starih i prihvaćenih slobodnih zidara Hrvatske. To su: Branimir Horvat (rođen 30. svibnja 1929. u Zagrebu); Zvonimir Tomić (rođen 18. svibnja 1942. u Zagrebu); Nenad Porges (rođen 22. prosinca 1946. u Zagrebu); Slobodan Kuvalja (rođen 30. rujna 1952. u Srpcu, BiH); Radovan Horvat (rođen 5. listopada 1930. u Zagrebu); Nikola Wirth (rođen 25. studenog 1945. u Zagrebu); Dragutin Dumančić (rođen 9. studenog 1945. na Kupresu, BiH); Hrvoje Raguž (rođen 25. lipnja 1958. u Dubrovniku); Zlatko Bourek (rođen 4. rujna 1929. u Požegi); Zvonimir Žepić (rođen 9. lipnja 1935. u Zagrebu).«11 Masoni su po svom običaju djelovali u tajnosti i na način da njihovi neistomišljenici o njima ne raspravljaju, a posebno da ne pišu. U ovom smislu nije emitiran i intervju sa mnom kojega je Augustin Bašić zimi 1991. g. naručio za HTV u Zagrebu. Informiran sam iz Zagreba 27. svibnja 1993. da se u osječkome listu Magazin (Glasa Slavonije) odustalo od objavljivanja feljtona prema mojoj knjizi Masoni u Hrvatskoj. Tiskan je samo jedan veliki izvod iz knjige pod naslovom Osječki masoni u tajnim dokumentima UDB-e i to s ovim uvodnim rečenicama: »U modernom historiografiji nema ni riječi o ulogama masona u stvaranju prve i druge Jugoslavije. U pozadini hrvatsko-srpskih sukoba nedvojbeno stoji srpsko masonstvo potpomognuto od međunarodnog masonstva.«12 Neki Frane Cetinić iz »jugoslavenske« redakcije francuskog radija u Parizu zamjerio je preko toga radija Slobodnoj Dalmaciji što je objavila izvode iz knjige Masoni u Hrvatskoj (Dokumenti iz tajnih arhiva UDB-e).13 U rujnu 1996. konačno je završen rad na stvaranju masonstva u Hrvatskoj.14 Velika loža Austrije »unijela je svijetlo« u Hrvatskoj u tri novoustanovljene hrvatske lože: Hrvatska vila, Grof Ivan Drašković i Tri svjetla dne 14. rujna 1996.15 Dne 8. studenoga 1997. na molbu spomenute tri lože u Hrvatskoj Veliki majstor VL Austrije »unosi svjetlo« u Veliku ložu Hrvatske.16 U Temeljnim načelima Konstitucije Velike lože Hrvatske, u članku III., navodi se: »Slobodno zidarstvo isključuje priklanjanje Saveza bilo kojoj strani u političkim i religioznim pitanjima.« Očito da ta standardna masonska stilizacija ne isključuje vjerski indiferentizam i sinkretizam. U članku IV. istih Temeljnih načela stoji i ovo: »Slobodni zidar ne smije onoga tko nije slobodni zidar upoznati (s) Ritualima, znakovima i običajima koji služe međusobnom prepoznavanju, ne smije otkriti članove ili kandidate za slobodnog zidara i uopće sve unutarnje stvari loža ili Velike lože. Povijest, temeljna načela i svrha slobodnog zidarstva nisu tajna.«17 Ta, također uobičajena slobodnozidarska stilizacija izaziva staro pitanje: zašto tolika tajnost masonstva, ako njegovi ciljevi nisu politički i okultni. Branimir Horvat (umro 11. rujna 1996.) u intervjuu za Vjesnik izjavio je sljedeće: »Uzgred, od strane hrvatske države prema nama ne postoje predrasude. To nam je vrlo važno. Velik broj skeptika promijenit će stav kad uoče ovakav odnos države prema nama.«18 Tako se i dogodilo pa je broj masona u Hrvatskoj u razdoblju od 1992. do 1996. dostigao njih 7019, a ubrzo je prešao stotinu. Tome su mnogo doprinijeli i neki «katolički svećenici», koji su postali poznati kao najveći propagatori masonskih ideja među Hrvatima. U Hrvatskoj je u svibnju i lipnju 1997. kružio letak »Hrvatskih domoljuba«, u kojemu je donesen popis »vodećih masona« u Republici Hrvatskoj.20 U tijeku vremena su masoni i njihovi kandidati za bratstvo polagano zauzimali važne položaje u politici, gospodarstvu i kulturi. Mediji u njihovoj službi su samo njih i to štoviše i one među njima, koji su očiti mediokriteti, 02. 12. 2017. Mužić Ivan - Odabrani članci i rasprave započeli slaviti kao »velike« političare, gospodarstvenike i znanstvenike. 21U tisku je već u ljetu 1996. objavljeno prvo upozorenje iz hadezeovske baze da pozicije oko predsjednika Tuđmana zauzima masonski lobi.22 Marko Veselica je ujesen 1999. javno iznio mišljenje da se i »u šestorki… obnavljaju jugokomunističke i masonske snage...«23 Paralelno s osnivanjem masonskih loža utemeljivali su se u Hrvatskoj i različiti klubovi, koji su uz deklariranu filantropiju i međusobnu pomoć u karijeri postali prikladni i kao regrutni centri kandidata za masonske lože. III. Sam je Tuđman ušao u politiku a da o masonskomu čimbeniku (upravo kao svojedobno i Stjepan Radić) nije imao potrebnih historiografskih saznanja. Lav Znidarčić prenio mi je 1984. Tuđmanovo mišljenje o mojoj knjizi Masonstvo u Hrvata na ovaj način: »On se ne slaže s tvojim zaključcima u pogledu odlučnih događaja iza kojih da bi stajali slob. zidari. Posebno ne 1914., 1918. i 27. III. 1941. On ne poriče i ulogu masona u tim događajima, ali smatra da su ipak glavni inicijatori bili drugi (na primjer 27. III. 41. – Englezi i Amerikanci) dok su masoni na svoj način pomogli stvari. Ne znam da li je on dobro razumio tvoje zaključke, ali su ovo njegove primjedbe.«24 Iz Tuđmanova djela Bespuća očito je da mu je i poslije 1984. masonska problematika ostala nepoznanica. Tuđmana je nakon dolaska na vlast netko iz njegove neposredne blizine upozorio da je u tisku objavljen izvorni podatak (koji sam i ja iskoristio u svojoj knjizi Masonstvo u Hrvata) da je ministar gospodarstva Nenad Porges jedan od osnivača masonstva u Hrvatskoj. Tuđman me je u svezi s tom problematikom pozvao ujesen 1997. na razgovor u Predsjedničke dvore. On se u tom nekonvencionalnom razgovoru, koji je trajao oko jedan i pol sat, pokazao kao veoma tolerantan sugovornik. Ubrzo nakon zajedničkoga kurtoaznoga prisjećanja na naše duge večernje razgovore za njegova boravka u mojoj kući u Splitu 1971., glavna tema razgovora postalo je masonstvo. Iz pričanja o toj problematici saznao sam da on ni od svojih najbližih nije informiran o tome tko su sve članovi masonskih loža u Hrvatskoj. Tuđman se posebno zanimao i za smisao masonstva. Naveo sam mu da sam u dobrim odnosima s nekim visoko pozicioniranim inozemnim masonima i upozorio sam ga da se i među njima nađe pokoji uvjereni hrvatski nacionalist, kakav je na primjer industrijalac u Brazilu i hrvatski domobranski časnik u Bosni tijekom II. svjetskog rata dr. Eugen Laxa (ugledni član distrikta u Brazilu engleske Velike lože u Londonu). Istaknuo sam da je, prema mome mišljenju, temeljni motiv angažiranosti najvećeg dijela masona (uostalom kao i u pripadnika drugih struktura) karijerizam, a samo u rijetkih pojedinaca i okultizam. Zato sam mu spomenuo primjer svoga prijatelja, istaknutoga talijanskog masona 33 stupnja i sveučilišnog profesora u Rimu dr. Lea Magnina, koji se bavio i parapsihologijom. Predložio sam Tuđmanu da ga upoznam s jednim poznatim masonom najvišega stupnja (nehrvat M.B.), koji tvrdi da može po volji stvarati paranormalne fenomene. Tuđmana je posebno zanimalo stajalište Katoličke crkve prema masonskom fenomenu i u svezi s tim sam mu predao službeno tumačenje Crkve, prema kojemu je svaki katolik pristupom u ložu ekskomuniciran na način da se ne može kada umre ni sprovoditi po kršćanskom obredu. U razgovoru sam stekao dojam da je Tuđman postao zabrinut da su prozapadno nadahnuti pojedinci u HDZ-u masoni ili masonski kandidati, koji zajedno s masonima iz oporbenih stranaka, zasjedaju u istim ložama, u kojima primaju iste nadstranačke direktive. I poslije toga našega razgovora Franjo Tuđman nije bio informiran, od onih koji su po službi koju su obavljali, znali tko su masoni u stranci na vlasti i u oporbi. Da je on to veoma želio doznati dokazuje i podatak da je 1998. u povodu Papina posjeta Splitu zapitao župana Branimira Lukšića je li mu poznato da li je Vlatko Pavletić mason. Tuđman je u to doba (osobito nakon povratka iz SAD) počeo, pred osobama od povjerenja, napadati posebno inozemno masonstvo kao neprijatelja hrvatske države. On je svoje negativno mišljenje o slobodnomu zidarstvu, u ljeto 1998. ovako stilizirao: »Ali za taj i takav soroševski svijet, soroševsko slobodno društvo, za jednostrana socijalistička shvaćanja, za masonska shvaćanja, mi smo zemlja, koja je loš primjer drugima,…«25 ***** Tuđman nije uspio prekinuti polustoljetni kontinuitet vladavine eksponenata komunističkih i masonskih struktura nad Hrvatskom. On je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etičkim zasadama, kojoj će se priključiti Hrvati iz zapadne Hercegovine i dijela Bosne. Masonski graditelji»novoga svjetskoga poretka« motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti. Predstavnici tih snaga u Hrvatskoj (i to, dakako, iz oba spola) potjecali su velikim dijelom iz obitelji nehrvata, zatim od onih kojima je samo jedan roditelj bio Hrvat i naposljetku od potomaka jugounitarističkih i masonskih predaka. Oni se u svojoj subverziji služe novinama, radio i televizijskim emisijama.26 02. 12. 2017. Mužić Ivan - Odabrani članci i rasprave …Najdostojnije priznanje neovisnoj osobnosti Franje Tuđmana odali su službenici masonskih državnih struktura na Zapadu kada mu, slijedeći volju svojih nadređenih, nisu došli na posljednji ispraćaj.27 Bilješke 1 Tuđman se iskreno divio Hercegovcima. «Hercegovce je uvijek smatrao najpožrtvovnijim Hrvatima. Volio je kako su Hercegovci veličali svoje Hrvatstvo. Osjećao je u tome bliskost s njima. Smatrao ih je izvanredno sposobnima…Nije isticao da je Zagorac, ali nije ni bježao od toga… Mudrijaši, fiškali… Tako je znao reći za Zagorce. Kod Hercegovaca je volio čvrstinu, tvrdoću. Mada rođen u Zagorju, i on je sam bio tvrd poput Hercegovaca. Po mentaliletu je, nesumnjivo, bio bliži Hercegovcima…». (Hrvoje Šarinić u razgovoru za Globus, broj 471 od 17. prosinca 1999., str. 16.) 2 Globus. broj 444 od 11. lipnja 1999., str. 84–85, 87. Sam Manolić ističe da je »uz predsjednika Tuđmana, bio jedan od ključnih ljudi koji je sudjelovao u kreiranju politike koja je rezultirala osamostaljenjem i obranom Hrvatske«. (Slobodna Dalmacija broj od 28. prosinca 1999., str. 6). 3 Manolićevi protivnici ne spominju njegovu ulogu u nastajanju hrvatske države, već mu stalno predbacuju prošlost. »Josip Manolić je u Saboru u ožujku 1967. optuživao potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u ondašnjoj SR Hrvatskoj kao rušitelje 'bratstva i jedinstva i borce protiv socijalističkog samoupravljanja'… Manolić je bio šef Ozne u Bjelovaru, kada su u tom gradu vršene masovne likvidacije 'narodnih neprijatelja', među kojima su bili i mnogi istaknuti članovi Hrvatske seljačke stranke. Ozna je 1946. preimenovana u Udbu … Udba je imala svoje agente i egzekutore i u inozemstvu još dok je u njoj bio Manolić, pa bi on mogao znati dosta toga o uhićenjima Kavranove skupine, ali kada su mlađi hrvatski emigranti osnovali Hrvatsko revolucionarno bratstvo, on je tada već bio inspektor svih zatvora u Hrvatskoj,…» (Drago Sudar u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, broj od 28. rujna 2000., str. 7.) 4 Stenogram posljednjeg razgovora Tuđmana i Mesića. Nacional broj 246 od 2. kolovoza 2000., str. 5. Nacionalov komentator ovoga Stenograma zaključuje da su »Stipe Mesić i Josip Manolić pokušali izvesti puč u vladajućoj stranci, a kada u tome nisu uspjeli osnovali su opozicijsku stranku – Hrvatske nezavisne demokrate« (Ibid., str. 2). 5 I. Fuček, Katolički sud o masoneriji ostaje bezuvjetno negativan. Mi, XXI/1997., 5, 6–7., broj za svibanj 1997. Usp. i I. Mužić, Masonstvo u Hrvata. V. izdanje, Verbum, Split, l997., str. 25.–27., 37.–38. O napadu masona De Michelisa na Ivana Pavla II. zbog priznanja Hrvatske vidi: Hrvatska je žrtva masonske zavjere u knjizi Srećko Badurina, Sugovornik vremena, Šibenik, 1997., str. 65.– 67. Protuhrvatska stajališta Zapada nisu se posebno tajila. »Francuski ministar vanjskih poslova je javno rekao na početku 90–ih da priznanje Hrvatske ne dolazi u obzir jer da to znači da su Austrija i Njemačka dobile Prvi svjetski rat! To je javno rečeno. Meni je tadašnji njemački generalni konzul u Zagrebu rekao da je u trenutku kada mu je iz Bonna javljeno da će Njemačka svakako priznati Hrvatsku doživio potpunu izolaciju ostatka konzularnog zbora u Zagrebu! To vam je međunarodna zajednica i mislim da se u Zagrebu zaboravlja na taj detalj, detalj vrlo važan jer se dogodio kad se Hrvatima radilo o glavi.« (Carl Gustav Ströhm, Slobodna Dalmacija, broj od 16. rujna 2000., str. 7.). 6 Zoran D. Nenezić, Masoni u Jugoslaviji 1764–1999. Vlastito izdanje, sv. II, Beograd, 1999., str. 74, 91. 7 Taj je razgovor prenio zagrebački Imperijal, u broju od 9. svibnja 2000., str. 41. 8 Taj je razgovor prenesen na Internet u veljači 1999., (http://www.vlh-glc.org). 9 Magazin (Zagreb), broj 1., za travanj 1994., str. 20.–24. Presičeku su za rat u bivšoj Jugoslaviji krivci bili podjednako Srbi i Hrvati. Usp. I. Mužić, Masonstvo.., ibid., str. 48–49. Važno je znati da Presiček u inozemstvu nije bio poznat po svome hrvatstvu. »Sa g. Presičekom razgovarao sam prvi put u životu u veljači u »Slavonic dvorani« u San Franciscu, dan prije njegova odlaska u Hrvatsku. Čudio sam se da kao Zagrepčanin, poslije tridesetak godina boravka u Americi, sada odlazi u mirovinu na otok Olib. Također da kao Hrvat (kojeg nikada u 22 godine u ovom području nisam vidio na jednom javnom hrvatskom skupu ili zabavi, a sve sam posjećivao), od 52 oporbene stranke i vođe u Hrvatskoj vatreno podržava baš Paragu, kojemu je još dao i 25 tisuća dolara te da je za vrijeme prošlogodišnjeg boravka u Zagrebu završio u zatvoru, jer se prilikom pretresa u Starčevićevu domu, kao američki državljanim silom suprotstavio MUP-u Hrvatske… G. Presiček se isto tako tužio članovima svoje masonske lože u San Franciscu da se masoni ne smiju sastajati u Hrvatskoj nego moraju ići u Budimpeštu.« (Ante Jakovčević, Još jedna zavjera protiv Hrvatske. Večernji list broj od 23. kolovoza 1993., str. 25.) 10 Svi podaci donijeti su prema informacijama VL Hrvatske na Internetu, ibid. Očito je autor tih podataka Branko Šömen, Slovenac, rođen u Mariboru 1936., po zanimanju književnik, publicist i filmski scenarist, koji od 1985. godine živi u Zagrebu. Zoran Nenezić odao je Šömenu ovo priznanje: »U unutarložinskim aktivnostima u Austriji u to vreme kao promoter političkih osuda za rat na prostoru tadašnje Jugoslavije, naravno na račun Srbije i 02. 12. 2017. Mužić Ivan - Odabrani članci i rasprave Beograda (pri čemu nije zaobiđena ni uobičajena floskula o 'Velikoj Srbiji', ali i potreba najšire autonomije Šiptara na Kosovu), najčešće se javljao zagrebački Slovenac i književnik Branko Šömen, član Velike Lože Jugoslavija do aprila 1991. godine, kada je isključen iz članstva.« (Nenezić, ibid., str. 102.) Iz Šömenove knjige o hrvatskom masonstvu (Soba izgubljenih koraka) objavljen je u ljetu 1999. feljton u tjedniku Hrvatski obzor, u brojevima od 28. kolovoza, 4. rujna, 11. rujna i 18. rujna. 11 D. Partl (D. G.), Hrvati u vražjem trokutu. Nedjeljna Dalmacija, broj od 28. listopada 1994., str. 16–17. 12 Magazin, Glas Slavonije, broj 36 od 3. lipnja 1993., str. 28–29. 13 Ovaj isti Cetinić kasnije je u Sorosovu glasilu Feral tribune (broj od 4. siječnja 1994., str. 20) pokušao svojim čitateljima sugerirati da se u knjizi Masoni u Hrvatskoj uopće ne radi o izdanju autentičnih dokumenata jugoslavenske tajne službe. Kako je citirana sugestija i blesavu čitatelju očito besmislena poslao sam Frani Cetiniću preporučeno pismo 17. siječnja 1994. g. dakako preko uredništva citiranog tjednika, u kojemu sam mu iznio što mislim o njemu i načelno završio s nekonkretnom porukom, koja se odnosi na sve one, koje lako prepoznajemo, a koja glasi: Hrvatska će nadživjeti i svoje sadašnje strane plaćenike, koji nastavljaju neslavnu janjičarsku tradiciju. U ovome ratu protiv Hrvatske četnici i mudžahedini su pravi sveci kad se usporede s hrvatskim izdajnicima. 14 O tome je Globus informiran da javnost izvijesti ovako: »Prošle subote, 21. rujna, priređeno je u Zagrebu značajno slobodnozidarsko slavlje. Tada je, naime, Velika loža Hrvatske međunarodno priznata te je postala ravnopravna velikim ložama u drugim europskim zemljama. Veliki meštar Velike lože Hrvatske, kojoj je sjedište u Zagrebu, postao je Radovan Horvat brat nedavno preminuloga Branimira Horvata, dosadašnjeg meštra i jednoga od utemeljitelja lože.« (Globus, broj od 27. rujna 1996. , str. 4.). 15 B. Šömen, Slobodno zidarstvo, Hrvatski leksikon, sv. II., Naklada Leksikon, Zagreb, 1997., str. 437. 16 Usp. informacije na Internetu, ibid. 17 Ibid 18 Ibid. 19 Ibid. 20 Neke od osoba koje su spomenute kao masoni to su u javnosti demantirali. Tako je Janko Vranyczany- Dobrinović (tada veleposlanik i šef Misije pri Europskoj zajednici) u pismu iz Bruxellesa dne 10. lipnja 1997. naveo da je kao i njegov pokojni otac »zaista daleko od bilo kakvog udjela u masonskim ložama«. (Imperijal broj od 13. lipnja 1997., str. 13.) Inače J. Vranyczany-Dobrinović je u jednom razgovoru s Tuđmanom (prema vlastitom navodu) izjavio da je s »vremenom… prilagođavajući se neumitnim političkim procesima, postao europejac, demokrat, zagovornik multinacionalnih i multikulturalnih društava«. (Nacional, broj od 15. prosinca 1999. , str. 13.) Zanimljivo je da se određeni pojedinci kao Hrvoje Šarinić i Mate Granić nisu u javnosti izjasnili o sadržaju toga letka. Ako su navodi u tom letku i djelomično točni onda je među masonima u Hrvatskoj relativno mnogo nehrvata, a najmanje je osoba podrijetlom iz Hercegovine. 21 Znakovita je mogućnost da su u hrvatskoj državi članovi HAZU izabrali za svoga predsjednika Ivana Supeka. Supekova publicistička ostvarenja ne ulaze u povijest hrvatske književnosti, a eventualni kvalitet njegovih znanstvenih pokušaja tek treba istinski vrednovati. Supek je inače poznat ne samo kao ljevičar, nego kao i pošten Hrvat. Međutim, sama ta činjenica ne može biti kriterij za izbor u Akademiju jer bi onda na stotine tisuća Hrvata prema istoj logici trebali postati akademici! 22 »Riječ je, naime, o masonskom lobbyju vrlo bliskom predsjedniku Tuđmanu i njegovim najbližim suradnicima.« (Nikša Sentić – tada prvak dubrovačkoga HDZ-a u intervjuu za Nacional, broj od 26. srpnja 1996., str. 5). 23 Veselica u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju broj od 17. studenoga 1999., str. 7. 24 Citat iz pisma Lava Znidarčića koje mi je uputio iz Zagreba dne 7. ožujka 1984. 25 F. Tuđman u razgovoru za list Mi. Usp. Mi, godište XXII., broj 9., za rujan 1998. Prilog lista Mi, VIII/1978., 7,16. 26 Zbog toga su oni Hrvati, koji se ne dopuštaju manipulirati, prestali pratiti određene informativne medije obrazlažući to potrebom očuvanja mentalnog zdravlja. Samo neuka masa vjeruje u režimska glasila, koja mogu biti zanimljiva zato jer je iz izjava pojedinaca za medije moguće gotovo sa sigurnošću prepoznati tko je od njih član ili kandidat bratstva. 27 Hrvatima u posttuđmanovskom razdoblju preostalo je samo da se ne angažiraju na izborima za sve one hrvatske stranke, koje u odnosu na Zapad, zastupaju u biti isti program hrvatske nesuverenosti.