Triljski most : List za kulturu

140 Pages·2008·5.999 MB·Croatian

by  Josip Dukić

TRILJSKI MOST
LIST ZA KULTURU
TRILJSKI MOST
SADRŽAJ
Riječ glavnog urednika (Josip Dukić) 5
NIT KOJA SPAJA
Pokretnim slikama do izvora (Bogdan Žižić, intervju) 6
Lobiranje (Dražen Klarić) 9
Mihovilski dani 2007. (Josip Dukić) 11
Proslava sv. Mihovila 2007. (Ana Ćaleta) 13
Glazbena škola u Trilju (Mirjana Dukić) 15
Zahvala za obnovu zgrada OŠ Trilj (Desa Roguljić) 15
Triljski portal (Ivan Žolo) 16
Skulptura Mladenci Stipe Sikirice na Gazu u Jabuci (Nediljko Sikirica) 17
Blagdan Presvetog Srca Isusova u Košutama (Niveska Juraga-Kovačev) 19
Etnografska izložba Tragovi triljske baštine (Angela Babić) 20
Dani komina, pure i bronzina 2008. (Ana Bravić) 21
Predstavljanje knjige Nikole Kuzmičića u Sinju (Iva Noršić) 23
TRILJSKI MOST Sportsko rekreacijski centar u Košutama (Miljenko Marić) 23
List za kulturu
Do novog doma (Mirjana Dražić) 26
God. III, 2008, br. 1. (3)
Spomen kamenje iz triljskog kraja u Udbini (Josip Dukić) 27
Osnivač i izdavač:
Kulturno društvo Trilj RELIGIJSKA KULTURA
Sv. Mihovila 36
Praštanje: nastavak muke ili početak uskrsnuća?! (Frano Prcela) 29
21 240 TRILJ
Crkva i mediji – kako iz začaranog kruga? (Božo Skoko) 34
web adresa: Suradnja u župi (Julijana Hrvoić) 37
www.kdtrilj.hr Nogomet u crkvi (Nikola Kuzmičić) 41
e-mail:
TRILJSKE BRAZDE
[email protected]
Ritam prošlosti u hrvatskoj svakodnevici (Željko Rapanić, intervju) 46
Glavni urednik: Rimski bodež s tauširanim koricama iz korita Cetine u Trilju (Ante Milošević) 49
Josip Dukić Hippus flumen – rijeka Cetina na dva epigrafička spomenika (Ivan Matijević) 55
Vojno – razbojnička igra s Garduna (Ivana Ožanić Roguljić) 58
List izlazi jedanput godišnje
Naseljavanje triljskog kraja kroz prošlost i oblici života (Ante Ivišić) 60
Žiro-račun u kunama: Kratak pregled povijesti Tijarice (Martin Vrgoč) 66
PRIVREDNA BANKA Pokolj u selima ispod Kamešnice u ožujku 1944. (Ivan Kozlica) 70
ZAGREB
Stradali u Drugom svjetskom ratu u Čaporicama (Mate Akrap) 78
2340009-1110225859
Kršteni u župi Trilj od 1926. do 1930. godine (Viktor Dukić, Miljenko Marić) 79
Uredničko vijeće: Rodoslovlje prezimena Žolo u Košutama (Ivan Žolo) 87
Ivan Bota, Irena Bradarić, Zaboravljeni alati (Frane Strikić) 93
Ana Ćaleta, Danijela Delić,
Frano Dukić, Stipe Dukić,
DA IM SPOMEN OČUVAMO
Viktor Dukić, Julijana Hrvoić,
Stipe Ivišić, Niveska Juraga- Ante Šušnjara (1929. - 1993.) (Božena Škarica) 97
Kovačev, Radmila Klarić,
Miljenko Marić, Ivana Ožanić
TRILJSKI PORTRETI
Roguljić, Ivica Pavela, Slavica
Ma koliko davali, uvijek smo dužni! (Stipe Sikirica, intervju) 98
Pešo, Frane Strikić, Božena
Škarica, Vesna Tadić, Ivan Dramska udruga Most (Nada Lapić) 102
Žolo, Ivica Žuro. Motocross klub Cetina iz Graba (Ana Ćaleta) 103
Lektorica:
DODIRI I SLUTNJE
Niveska Juraga-Kovačev
Prostor i vrijeme (Stipe Ćaleta) 106
Računalni slog: Na krovu svijeta - Tibet (Lana Pocrnja) 108
Borka Širola
Filmovi snimljeni u Cetinskoj krajini (Mirjana Roguljić) 110
Narodna mudrost triljskog kraja (Elvira Juraga-Kovačev) 112
Tisak:
Dalmacija papir, Split Balada o siromahu (Stipe Krce) 114
2
TRILJSKI MOST
(S)provodi (Niveska Juraga-Kovačev) 117
Pjesme (Igor Šipić) 119
Pjesme (Tajana Žigo) 120
Pjesme (Stipe Ćaleta) 122
Pjesme (Miljenko Marić) 123
Živjeti, umrijeti zauvijek, Amen! (Ljubo Bilonić) 124
Dolina vječnosti (Branka Mlinar) 124
MI SMO NA REDU
Dječji vrtić Trilj na Olimpijskom festivalu (Ankica Lukić) 125
Božićna priredba (Ana Ćaleta) 125
Dječji most Trilj - Afrika (Ana Ćaleta) 126
Likovno-literarni natječaj More riječi (Marija Čelan Mijić) 127
Županijsko natjecanje iz povijesti (Danijela Delić) 128
Sekcije mladih KD Trilj (Dragica Pocrnja, Marija Vrcan) 128
KRONIKA
Kronika rada KD Trilj (1. 9. 2007. – 1. 9. 2008.) (Ana Ćaleta) 132
Kronika događanja u Trilju i okolici (1. 9. 2007. – 1. 9. 2008.) (Ana Ćaleta) 133
3
TRILJSKI MOST
Trilj, prije II. svjetskog rata (Maja Babnik)
4
TRILJSKI MOST
Riječ glavnog urednika
Josip Dukić
I evo nas, Bogu hvala, i treći put zaredom! Kad se nešto događa treći put,
kažu, to je već tradicija. I nadamo se da će biti tako!
Namjera nam je, na našu radost, i dalje ista. Proučavajući i predstav-
ljajući prirodno i kulturno blago triljskoga kraja, članovi Kulturnog društva
Trilj, kroz razdoblje od prošloga do ovoga Mihovila ostvarili su niz aktiv-
nosti: predstavili četiri knjige dr. Tonča Matulića, objavili knjige Niveske
Juraga-Kovačev i Nikole Kuzmičića, set razglednica s triljskim motivima i
podmetače za čaše s motivima triljskog kraja sa starih fotografija, napravili
suvenire Triljsku travaricu – Tilvrium, upriličili izložbe starih fotografija u
Trilju i Košutama i, ostvarili niz sportskih nastupa. Prigodom Božića izra-
dili smo i postavili izložbe originalnih božićnih i uskršnjih čestitki, za Božić i
Uskrs posjetili bolesne i nemoćne, s djecom prikazali kazališnu predstavu za
djecu i ostvarili projekt Zaštita i promicanje kulturnih i povijesnih dobara te
zaštita i očuvanje prirode.
U časopisu su teme i dalje raznolike i nadamo se da će ispuniti očekivanja
šire čitalačke publike. Naime, „šarolikost“ je jedini način da se prikaže boga-
ta i zanimljiva povijesna, arheološka i kulturna slika Trilja i okolnih mjesta.
Razvrstane su, kao i do sada, u nekoliko cjelina: Nit koja spaja, Religijska
kultura, Triljske brazde, Da im spomen očuvamo, Triljski portreti, Dodiri i
slutnje, Mi smo na redu i Kronika događanja.
I za kraj, kao i uvijek, svima koji su bilo čime doprinijeli ostvarenju ovoga
broja, od srca zahvaljujem i nadam se da ćemo svi zajedno ustrajati.
I sritno Vam bilo, od Mijovila do Mijovila...
5
TRILJSKI MOST
igrane: Madeleine, mon amour (1971.), Putovanje (1972.),
Nit Šala (1973.), Nož (1974.), Posljednja utrka (1975.), Moji dragi
koja
susjedi (1976.); dokumentarne: Poplava (1964.), Maturanti
(1965.), Jasenovac (1966.), Otkopčati dugme (1967.), S one
spaja
strane mora (1968.), Stećci (1968.), Jutro čistog tijela (1969.),
Pohvala ruci (1971.), Gastarbeiter (1972.), Živjeti (1972),
Ivana (1980.), Presa (1982.), 1000 godina Pazina (1983.),
Jedan život (1984.), Emanuel Vidović (1985.), Ekspresionizam
u hrvatskom slikarstvu (1985.), Vlaho Bukovac (1988),
Pokretnim slikama do izvora
Celestin Medović (1991.), Goli otok (1994.), Jedna vukovarska
Bogdan Žižić, intervju priča (2002.), Palača sunca (2006.), Dragi Vincent (2007.), Udar
na sjećanje / Damnatio Memoriae (2007.), Vlado Gotovac /
Moj slučaj (2008.). Osim ovih filmova snimljenih na 35 mm
vrpci, Bogdan Žižić realizirao je oko 50 dokumentarnih
filmova snimljenih video tehnikom, uglavnom za Hrvatsku
televiziju. Snimao je u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Rusiji i
Češkoj.
Posljednji Vaš film „Moj slučaj“ posvećen je Vladi
Gotovcu. Što Vas je potaklo da napravite taj film?
U turbulentnim vremenima, koje je proživio hrvatski
narod u minulom stoljeću, niti u kulturi niti u politici
nije bilo čovjeka takve čestitosti, dosljednosti i moralne
uspravnosti. Nema ga ni danas u hrvatskom društvu.
Bio je to glavni motiv da filmom o Gotovcu suvremenog
gledatelja, prvenstveno mlađe ljude, upozorim na važnost
njegova književnog djela, na njegovu žrtvu za domovinu
i njegovu jedinstvenu, neponovljivu ličnost.
Koliko je solinski, posebno salonitanski ambijent,
utjecao na Vaše životno opredjeljenje i rad?
Rano djetinjstvo i adolescencija najbitnija su
Sl. 1. Bogdan Žižić u Gardunu, 15. 2. 2006. (KD Trilj)
razdoblja života, koja odlučujuće oblikuju osobnost. U
Solinu sam se rodio, dobio osnovno obrazovanje i živio
Bogdan Žižić je rođen u Solinu 1934. U Zagrebu je
diplomirao pravo. Kao redatelj i scenarist bavi se filmom preko do 1952. godine, kad sam krenuo na studije u Zagreb.
četiri desetljeća. Autor je brojnih igranih i dokumentarnih Nadam se da ću biti i pokopan u Solinu, u obiteljskoj
filmova. Za svoj dugogodišnji rad primio je razne međunarodne grobnici na Gospinu otoku i da će moja duša slušati
nagrade i priznanja ( Pula, Beograd, Oberhausen, Leipzig, vječni žubor jedva desetak metara udaljene solinske
Krakow, Sofija, Trst, New York, Atlanta; nagrada Vladimir
rijeke Jadra.
Nazor, nagrada Oktavijan, nagrada Zagrebačkog salona, itd.).
Sudbina moje obitelji po ocu tijesno je povezana s
Bio je članom više međunarodnih filmskih žirija na festivalima
najvećim hrvatskim arheologom don Franom Bulićem.
u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu.
Kad je Bulić krajem 19. stoljeća počeo graditi svoj
Od njegovih filmova izdvajamo cjelovečernje igrane:
Tusculum, zanimljivu muzealnu i čuvarsku zgradu u
Kuća (1975.); Ne naginji se van (1977.), Rani snijeg u
predjelu salonitanskih iskopina /naziv po Ciceronu!/,
Münchenu (1984.); srednjemetražne igrane: Kvartet /po
Milanu Begoviću/ i Kuća duhova /po K. Š. Gjalskom/; kratke uzeo je u službu nepismenog i vrlo bistrog težaka, moga
6
TRILJSKI MOST
djeda Antu Žižića Banova. Po dovršetku izgradnje, moj U svojim filmovima rado pričate o tzv. „malim
je djed zajedno sa svojom obitelji preselio u Tuculum, ljudima“, kao što su djeca s poteškoćama u razvoju
postavši čuvar iskopina /curator effosionis/ i “desna ruka” (Otkopčati dugme, 1967., Ivana, 1980.), usamljene
don Frane. Uz Bulića, on je u odrasloj dobi ne samo osobe (Presa, 1982.), samozatajni stvaraoci (Pohvala
naučio čitati i pisati, nego je uskoro i vješto prevodio ruci, 1971.), „gastarbajteri“ (Ne naginji se van, 1977.,
latinske epitafe s brojnih salonitanskih sarkofaga. Rani snijeg u Münchenu, 1984.). Otkud te osobe kao
Odrastao sam, dakle, u ambijentu starorimskih i glavni likovi u Vašim filmovima?
starohrvatskih iskopina /Šuplja crkva, Gradina, Gospin Uvijek su me u radu na filmu više od općih,
otok, itd/. Za vrijeme II. svjetskog rata, stanovao sam društvenih problema, privlačile pojedinačne, ljudske
u dva navrata u Tusculumu, spavajući na otomanu u sudbine. Sudbine i problemi gastarbajtera sustavno su
nekadašnjoj Bulićevoj radnoj sobi. /Tada je ta soba bila i svjesno zaobilaženi u našoj publicistici i književnosti
puna Bulićeva radnog i svećenićkog pribora; lukjenara, u doba tzv. socijalizma. Kod bavljenja tom tematikom
tintarnica, znanstvenih diploma i priznanja iz čitave za mene je bio presudan susret s grafičkim opusom
Europe velikom arheologu/. Dragutina Trumbetaša, šezdesetih i sedamdestih godina
Preskočit ću ovdje dječačka uživanja u ljepotama gastarbajtera u Frankfurtu na Majni. Njegov ciklus
solinskog Jadra, lov na pastrve i jegulje, blizinu mora i crteža ostat će ne samo upisan kao likovno vrijedno
mnogo toga drugog. djelo u hrvatskom slikarstvu, nego i kao jedinstveno
povijesno svjedočanstvo u europskim razmjerima o
Što je presudilo da se nakon završenog studija prava životu gastarbajtera tzv. prve i druge generacije. /Usput, s
posvetite filmu? aspekta imigracijskih zemalja švicarski pisac Max Frisch
Ljubav i sklonost prema filmu potječe iz mojih
najranijih dana. U Solinu, bez kinodvorane, neki
su Slovenci, zaposleni u tvornici cementa Majdan,
prikazivali nama djeci kratke filmove, u svom stanu
i na slabo ispeglanom platnu. Bilo je to divno! A na
projekciju prvog pravog dugometražnog igranog filma
povela me je moja mati u mojoj petoj godini. Bio je to
film “Robin Hood” s Erollom Flynom u glavnoj ulozi.
Igrao je u tadašnjem kinu “Eden” /danas Marjan/ na
splitskim Prokurativama.
Napravili ste nekoliko igranih, a najviše
dokumentarnih filmova. Otkud teme i kakav je put od
ideje do ostvarenja filma?
Mislim kako imam puno više smisla /talenta?/
za kratke, pretežito dokumentarne filmove, nego za
dugometražne igrane, kao što nekom piscu možda
više leži novela, pripovijetka ili esej nego roman. U
dokumentarnom je filmu posebna draž u prethodnoj
nezadanosti, u svojevrsnom sudaru s neposrednom
i često neočekivanom realnošću na terenu. Tri moja
možda ponajbolja dokumentarca “S onu stranu mora” /o
Moliškim Hrvatima/, “Goli otok” i “Gastarbeiter” nastala
su upravo na takav način.
Sl. 2. Bogdan Žižić u Gardunu, 15. 2. 2006. (KD Trilj)
7
TRILJSKI MOST
problem je genijalno sažeo u jednoj rečenici: “Očekivali Sveukupno, aktivni ste preko pet desetljeća. U čemu
smo radnike, a došli su ljudi”/. je tajna?
Finché dura, non paura /Dok traje, nema straha/ znali
Gotovo da nema važnijeg hrvatskog filma, nastalog su govoriti stari Splićani. Radim i za televiziju, ali ničega
u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata do raspada se tako ne bojim kao mogućnosti da mi se život svede na
Jugoslavije i komunističkog režima, u kojem se ne dotiče sjedenje pred televizorom.
Crkva i religija. U boljim filmovima čak je izbjegnuta
crno - bijela slika Crkve kao „državnog neprijatelja Što trenutno radite?
broj jedan“. Kako to objašnjavate? Radim na realizaciji dvaju dokumentaraca. Prvi,
Za komunističke vladavine religija je u nas neosporno “Slikar s dvije domovine”, govorit će o velikom hrvatskom
bila snažno potiskivana, a Crkva progonjena. To je, slikaru Leopoldu Leu Juneku. Njegov slikarski opus već
naravno, utjecalo na njezin tadašnji tretman u medijima, sam temeljito snimio. Sada mi predstoje snimanja u
pa i na filmu. Imate pravo kad kažete da je u nekim Francuskoj, preciznije u Parizu i Provansi.
filmovima ipak izbjegnuta crno - bijela slika Crkve. Iako Drugi film nosi naslov “Stoljeće filma u Splitu”. Split
se u Vašem pitanju ne spominje sadašnji položaj Crkve je, naime, i u produkcijskom i u prikazivačkom pogledu,
u medijima, reći ću: mislim da ni današnji, pretežito svojedobno imao nevjerojatno bogatu kinematografsku
apologetski medijski tretman Crkve u nas, nije najsretniji. prošlost i fantastične cineaste /poput Josipa Bepa Karamana
Niti za samu Crkvu. i niza drugih/. O tome se čak i u Splitu premalo zna.
Hrvatska kinematografija nekad i danas? Bili ste u triljskom kraju. Kako Vas se dojmio i može
Pokojni poljski satirik Stanislaw Lec je davno napisao: li se u dogledno vrijeme računati na dokumetarac o
“Za koga udati slobodu da bi bila plodna?” Trilju i okolnim mjestima?
Sl. 3. Bogdan Žižić i Stipe Maleš u Gardunu, 15. 2. 2006. (KD Trilj)
8
TRILJSKI MOST
Prvi put sam bio u Trilju sa svojim pokojnim ocem, tek nešto ublažena varijanta koju su definirali kao nečije
prije sedamdeset godina! Bio sam tada četverogodišnji poluzakonito uplitanje u proces donošenja odluka.
dječak, ali pamtim kako smo sjedili na otvorenom, uz Međutim, lobiranje je u svijetu posve prihvaćena
samu Cetinu, i bili podvoreni žabljim kracima! profesionalna aktivnost kojoj je prvi cilj promicanje
Pretprošle sam godine, zajedno sa svojim prijateljem, ideja ili interesa različitih organizacija i tvrtki među
pomorskim kapetanom Stipom Malešom, posjetio Trilj utjecajnim osobama u medijima ili u određenim,
i njegovu jedinstvenu okolicu zahvaljujući isključivo najčešće političkim krugovima.
Vašem pozivu, ljubaznosti i gostoprimstvu. Panorama Pojmovi “lobist” i “lobiranje” maksimalno su došli
Trilja, njegovih mostova i ljeskave Cetine uzvodno, do izražaja unutar okvira djelovanja institucija Europske
viđenih s brežuljka na kojemu su prije dvadesetak stoljeća Unije. Broj lobista u Bruxellesu kreće se između 15 i 20
boravili rimski legionari, nezaboravna je. Jedinstvena je tisuća, točnije po jedan na svakog dužnosnika Europske
i Čačvina sa svojim nadgrobnim križevima, epitafima i komisije. Osim specijaliziranih tvrtki i pojedinaca,
krajolicima uokolo nje. Imao sam tada čast upoznati i lobiranjem se bave i multinacionalne kompanije,
Vašu užu obitelj u Košutama i na licu Vašega oca osjetiti strukovne udruge, sindikati i nevladine udruge. Europska
gastarbajtersku sudbinu o kojoj sam govorio odgovarajući komisija je 21. ožujka 2007. godine lobiste i sve grupe
na jedno od Vaših prethodnih pitanja. koje zastupaju nečije interese pozvala da se dobrovoljno
Najmanje što Trilj i dio cetinskog kraja koji gravitira upišu u javni lobistički registar. Ovakav registar potpuno
Trilju zaslužuju po svojoj burnoj povijesti, kulturnoj je uobičajena praksa u SAD-u i za mnoge teoretičare
prošlosti, prirodnim ljepotama i svojim ljudima /nekada lobiranja predstavlja jednu od osnovnih postavki zašto
i danas/, dokumentarac je koji će to valjano prikazati lobiranje nije tek dobro razvijena korupcijska mreža.
i ispričati. Sa zadovoljstvom bih ga realizirao i čvrsto
vjerujem da će se to i dogoditi.
(Razgovarao: Josip Dukić)
Lobiranje
Dražen Klarić
Pojam „lobiranje“ u Hrvatskoj najčešće ima
negativan predznak. Deklarirani lobisti su najčešće
public relationship (PR) konzultanti. Tek je nedavno
osnovano Hrvatsko društvo lobista. Mediji su najjači
alat za lobiranje jer kreiraju javno mišljenje i utječu na
političare i donositelje odluka i zakona. Nedeklarirani
lobisti dijele se na pozitivce i negativce.
Što Vam prvo pada na pamet kada vam spomenem
lobiranje? Ovo sam pitanje postavio nekolicini kolega
iz hrvatskih medija pripremajući se za Okrugli stol o
medijima i lobiranju održanom u travnju ove godine u
Zagrebu, a na kojemu sam bio moderator. Odgovori me
nisu iznenadili. Za većinu je to bila korupcija ili njezina
Sl. 4. Međunarodni simpozij o lobiranju, Zagreb, 11. 4. 2008 (Made in)
9
TRILJSKI MOST
Javni registar lobiranje čini transparentnijim i omogućava I dok je u SAD-u lobiranje uobičajena praksa, dok
svima uvid u imena lobista, njihovog poslodavca i njihov se u Europskoj Uniji uspostavlja lobistički registar, u
krajnji zadatak. Jedan od najvećih europskih lobista Hrvatskoj je lobiranje i dalje „vrlo upitno zvanje“. Situacija
Daniel Gueguen kaže da je korumpiranost najbolji način se donekle promijenila prije nekoliko mjeseci kada je
za neuspjeh u lobiranju, drugi je laž. „Ako počnete lagati po uzoru na EU iskustva osnovano Hrvatsko društvo
gotovi ste. Kredibilitet je od presudne važnosti. Svoje lobista. Na čelu mu je bivši ministar vanjskih poslova i
mišljenje ne možete mijenjati iz dana u dan, poručuje jedan od prvi deklariranih lobista Mate Granić. Do tada
Gueguen. su se na prste jedne ruke mogli nabrojati oni koji su se
U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je ono deklarirali kao lobisti. Naravno, pravo je pitanje čime su
najrazvijenije, na lobiranje se gleda isključivo kao utjecanje se ti lobisti zapravo bavili i kome su nudili svoje usluge.
na političare ili državne službenike glede donošenja, U Hrvatskoj je ovaj poziv još uvijek usko povezan s PR
izmjene ili dopune nekog zakona ili propisa. Dobro je konzultantima koji svojim klijentima osim klasičnih
poznato kako američka porezna služba (IRS) lobiranje usluga komunikacijskog savjetovanja sve češće nude
dijeli na izravno, koje uključuje plaćene pojedince koji i one lobističke. Među PR stručnjacima često se može
ulaze u izravnu komunikaciju s ključnim dužnosnicima i čuti i termin „medijsko lobiranje“ koje se odnosi na
zakonodavcima, te neizravno ili grassroots lobiranje gdje uljepšavanje slike (image) klijenata u javnosti ili naprosto
se na donositelje odluka nastoji utjecati putem javnog plasiranje pozitivnih i afirmativnih informacija u tiskane
mnijenja ili, jednostavnije rečeno, pritiskom tzv. običnih i elektroničke medije.
ljudi. Nije teško zaključiti kako upravo ovdje mediji Mediji su, govorimo li o neizravnom lobiranju,
igraju ključnu ulogu. apsolutno najjači alat za lobiranje. Oni prije svega kreiraju
javno mnijenje i utječu na raspoloženje širokog kruga
ljudi prema nekoj informaciji, stavu, osobi, proizvodu…
Samim time, mediji su odlično sredstvo za utjecanje na
donositelje neke odluke ili zakona.
U Hrvatskoj se posljednjih godina sve češće mogu
čuti optužbe usmjerene prema pojedinim medijima ili
novinarima da su upravo oni najveći lobisti, odnosno
zagovornici ove ili one političke opcije, da protežiraju
ovaj ili onaj proizvod ili da naprosto „guraju“ pojedine
sportaše, utječu na cijenu nekih dionica i da za te
usluge uzimaju novac ili skupe poklone. Sve ovo je
naravno nespojivo s novinarskom profesijom. Kodeks
Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva to izričito
zabranjuje i kazna za takvo ponašanje je brisanje iz
članstva HND-a.
No, da bi se nekoga moglo kazniti, takva nečasna
radnja se mora i otkriti, a zatim neosporno i ustvrditi da
je novinar neprofesionalno promicao nečije interese i još
pritom za to i bio plaćen.
Osim ovakvog, tzv. negativnog lobiranja, u medijima
postoji i ono koje bi mogli definirati kao pozitivno. Da
bi steklo epitet pozitivnog, takvo lobiranje mora ispuniti
nekoliko preduvjeta. Ono mora promicati pozitivne
vrijednosti (prava manjina, potlačenih, prevarenih,
Sl. 5. Međunarodni simpozij o lobiranju, Zagreb, 11. 4. 2008 (Made in)
10