Tomislav prvi kralj hrvatski i njegovo doba PDF
Preview Tomislav prvi kralj hrvatski i njegovo doba
TOMISLAV, PRVI KRALJ HRVATSKI, I NJEGOVO DOBA. NAPISAO: MARKO PEROJEVIĆ. NAKLADA HRVATSKOG KULTURNOG DRUŠTVA »NAPREDAK« KRUNISANJE KRALJA TOMISLAVA. I. HRVATSKA PRIJE TOMISLAVA. ivna li je ta naša Hrvatska! Sa sjevera se prostire među dvjema velikim rijekama, kao što se raj ze maljski bio pružio među Eufratom i Tigrisom. Sa zapada se spušta u sinje more, nabacano većim i manjim otočićima, kao da su đerdan oko djevojačkog vrata. Pružila se sa istočne strane kroz plodne ravnice, guste šume i tihe vode. K jugu se savija kroz klisure i neprohodne gu dure, da opet zahvati morske valove! Lijepa je zaista naša domovina! U ovom kraju Balkana živjeli su u staro doba raz ličiti narodi pod vladavinom rimskih careva. Naši su se pradjedovi počeli amo doseljivati prvom polovinom VI. v., a konačno su se smjestili i uredili u novoj domovini sredi nom VII. v. Hrvati su zauzeli sjeverozapadni dio, braća im Srbi jugoistočni. Isprva su živjeli podijeljeni u različita plemena po župama, kojima je kao starješina na čelu bio župan. Kod dalmatinskih Hrvata prije je bilo takovih se dam plemena, a poslije dvanaest. Kasnije, u svrhu bolje obrane od neprijatelja, više se župa združilo u jednu, i tako su postale kneževine sa knezom na glavi. Prva dva stoljeća boravka hrvatskoga naroda na jugu, zastrta su gustom koprenom. To je djetinje doba našega naroda, kad dijete ne zna da govori, a drugi o njemu ne vode računa. Kroz to je vrijeme naš narod pre šao iz poganstva u kršćanstvo, rastao je i učio se. Početkom IX. v. Hrvati su već bili stupili na svjet sku pozornicu. Tada su bili okupljeni u dvije kneževine. Prva je bila u staroj Panoniji, između rijeke Drave i Save i planine Kapele, a zvala se je Posavska Hrvatska. Ta je hrvatska kneževina bila podložna divljim Avarima, a po slije su Hrvati postali podanici silnih franačkih careva. Drugu su kneževinu Hrvati osnovali u staroj Dalmaciji. Dalmatinska Hrvatska protezala se sa sjevera od rijeke Raše u Istri do Drima na jugu, pa od Jadrana do Drine. Ova se kneževina dijelila u Bijelu Hrvatsku od Raše do Cetine, u Bosnu oko gornjeg tijeka rijeke Bosne, te u Cr venu Hrvatsku od Cetine do Drima. Crvena Hrvatska obu- hvatala je oblast Neretvansku od Cetine do Neretve, oblast Zahumsku od Neretve do Dubrovnika, oblast Travunjsku od Dubrovnika do Kolora, i oblast Dukljansku od Kotora do Drima. Sva ova zemlja bila je naseljena Hrvatima, a samo u dalmatinskim gradovima: Zadru. Splitu i Trogiru, te oto cima: Rabu. Krku i Osoru, bili su nastanjeni kalini. Sa svim tim Hrvati nijesu se otuđili od mora, jer je i u nji hovoj vlasti bila obala dalmatinska i drugi otoci. Oni su odmah uvidjeli važnost mora, sagradili su brodove i za tr govinu i za ratovanje. U malo i u kratko oni su postali gos podarima istočne obale Jadranskog mora, a strahom i tre petom svim drugim narodima okolo mora. More je razni- jelo na daleko hrvatsko ime. ali je ono također bilo uz rokom, da su susjedi htjeli zagospodovati hrvatskim mo rem i zarobiti hrvatski narod. Hrvat se je uvijek tomu pro tivio i do danas je ostao gospodarom svoga mora. Hrvatska je bila uprav na međašu istoka i zapada, između velikog carstva Franačkoga i carstva bizantinskoga. Za to su jednom i drugom rasle zazubice, da osvoje hrvat sku zemlju, da hrvatski narod održe u svojoj vlasti, da im Hrvatska bude mostom za prodiranje bilo prema istoku, bilo prema zapadu. Kad su Franci uništili g. 796. avarsku državu i pod jarmili posavske Hrvate, dođoše Franci do međaša dalma tinske Hrvatske i htjedoše da i nju osvoje. Zbog toga do šlo je do rata između oba carstva. Mirom g. 812. bila je Francima priznata vrhovna vlast nad dalmatinskim Hrva tima, a Bizantincima ostadoše samo gradovi i otoci dalma tinski. U znak pokornosti g. 814. poklone se franačkomu caru Ludoviku oba hrvatska kneza, posavski Ljutovid i dal matinski Borna. Teško li je biti sužnjem, a još teže u okrutna i ne- milostiva gospodara. Takovi su bili Franci sa posavskim Hrvatima. Za to ustade njihov knez Ljutovid, da strese sa svog naroda tuđi jaram. Njemu se pridruže i neka bližnja srpska plemena i velik dio Slovenaca. Četiri je godine Lju tovid ratovao s Francima, ali jačoj sili nije mogao da odoli (823.). I ako knez Ljutovid, koji je stolovao u Sisku, nije pobijedio, ipak je njegovo djelovanje i nastojanje vri jedno pohvale, jer je on prvi hrvatski vladar, koji je i ako za kratko vrijeme znao da okupi jedan dio Slovenaca i Srba, namjerom da osnuje veću državu od izvora Drave. Save i Soče do ušća Timoka u Dunav. Nije uspio ni njegov nasljednik knez Ratimir, jer je i on bio potučen (838.) i prisiljen na pokornost. Nu misao za slobodu bila je tim posijana i učvršćena u onom dijelu hrvatskoga naroda. Kad dođe nova zgoda i nastupe druge prilike, posavski će se Hr vati opet sjetiti Ljutovidova nastojanja. Bilo je to pri kraju IX. v. Na ravnicama oko Du nava i Tise pojavi se nov narod, Madžari. Pod vodstvom Arpada, svoga poglavice, oni krenuše iz svoje stare domo vine preko Kijeva do srednjih Karpata i uđu u današnju Ugarsku (896.). Pade tako velika moravska država i Koce- ljeva kneževina s Blatnim gradom. Tim bješe uništene ne samo slavenske pitome zemlje, nego bi pogažena i satrta ona lijepa slavenska znanost, koju su sv. braća Ćiril i Me- tod bili posijali i uzgojili među onim Slavenima. Osim toga divlji Madžari zađu kao klin u slavensko tijelo i prekinu dotadašnju vezu između sjevernih i južnih Slavena. Kako su se Madžari zalijetali u Njemačku i Italiju, zaprijeti pogibelj i posavskoj hrvatskoj kneževini. Madžari predoše Dravu na jug i počeše uznemirivati i udarati na Hrvate. Trebali su sada posavski Hrvati drugoga Ljutovida, ali ga u svom knezu ne nađoše. Uprav g. 896. nestaje traga knezu Braslavu. Našao se ipak drugi hrvatski knez, koji će braći skočiti u pomoć i osloboditi ih madžarskog ropstva. Nu pogledajmo prije, kako su Hrvati živjeli u drugoj kneževini, u dalmatinskoj Hrvatskoj. Njihovi su knezovi također priznavali vrhovnu vlast Franaka. Kako su već bili dosta jaki na moru. osobito oni u Neretvanskoj oblasti, to su im postali neprijateljima Mlečani, koji su htjeli imati glavnu riječ na Jadranu. Za kneza Mislava oko god. 830. spominju se prvi sukobi Hrvata s Mlečanima. Uz Mlečane domalo se na Jadranu iz Sicilije pojaviše i Sara ceni, koji ni jesu štedili ni hrvatske obale, ali se amo nijesu mogli ugnijezditi, kao što su učinili u južnoitalskom gradu Bariju. Poslije Mislava bio je u dalmatinskoj Hrvatskoj knez Trpimir (oko 845.—864.). On je praotac narodne hr vatske vladarske porodice, koja je uz neke izuzetke vla dala sve do pred kraj XI. v. Povelja, koju je dneva 4. ožujka 852. izdao knez Trpimir, prvi je pisani spomenik, koji spominje hrvatsko ime. U toj se ispravi Trpimir na ziva knezom Hrvata, a njegova kneževina kraljevinom Hr vatskom, i ako onda u Hrvatskoj nije se vladar zvao kra ljem, nego knezom. U ispravi veli Trpimir, da je nedavno sagradio samostan i doveo mnoštvo fratara. Listina je ova izdata na Bijaćima, između Splita i Trogira, u blizini rim- skog Solina i blizu Klisa, gdje je valjda Trpimirova poro dica živjela i imala svoje posjede i dvore. Uz Trpimira su bili župani kao njegovi savjetnici i pomagači, te komornici i dvorski svećenici. Za vladanja Trpimirova napadoše Bugari na Srbe, koji su onda obitavali one krajeve, kojom protječu Piva, Tara, Gornja Drina, Lim, Ibar i gornja zapadna Morava. Bugari navale na Srbiju hoteći je pokoriti, ali ih Srbi od biju. I po drugi put pokušaše Bugari sreću, nu i sada bez uspjeha. Braća Mutimir, Stojmir i Gojnik poraze bugarsku vojsku. Nema dvojbe, da su Srbima u pomoć skočili Hrvati, pa za to onda Bugari okrenuše protiv Hrvata. Knez Trpi mir potuče ih i prisili na mir. I ako je Trpimir imao tri sina: Petra, Zdeslava i Mutimira, ipak ga nijedan od njih ne naslijedi, nego kne- ževsku vlast preuzme knez Domagoj (864.—876.). koji nije bio u rodu s Trpimirom, a dvori sti mu bili negdje na sje- veru oko Nina i Knina. Za Domagoja opet se uhvate u koštac Mlečani i Neretvani. Ratovalo se izmjeničnom sre ćom. Oko g. 866. mletački dužd udari na Hrvatsku s ja kim brodovljem. Domagoj mu ponudi mir, a za tim sklopi s njim savez protiv zajedničkih neprijatelja Saracena, koji su iz Banja harali mletačke i hrvatske krajeve. Protiv Sa racena složi se car franački Ludovik II. s bizantinskim Va silijem i pozove Domagoja u društvo. Franci i Hrvati dneva 2. veljače 871. osvoje Bari na juriš. Dok su Hrvati bili pod Barijem, Bizantinci pošalju protiv neretvanskih i hrvatskih obala svoju mornaricu, koja je izdajnički stala pljačkati i razarati hrvatske gradove. Kad Domagoj doznade za ovaj napadaj, uskipi gnjevom na nevjerne Bizantince i njihove pomagače Mlečane. Uze odmah po Jadranu da gusari i na pada bizantinske i mletačke brodove. Za to je doznao i papa, pa je pisao Domagoju, da primiri ogorčenost Hrvata. Domagoja naslijedi sin Ujko (Inoslav) (876.—878.), a. Trpimirov sin Zdeslav morade da bježi u Carigrad. Po slije nepune tri godine vrati se Zdeslav, istjera iz Hrvatske Domagojeve sinove i sam zasjede na očevo prijestolje. Koji je uzrok bio ovim trvenjima u Hrvatskoj? Dva: politički i vjerski. Franci i Bizantinci, papa rimski i cari gradski patrijarha imali su u Hrvatskoj svojih pristaša. Bi zantinci su htjeli istisnuti iz Hrvatske upliv franački, pa da i Hrvatska kao i dalmatinski gradovi priznadu samo vlast cara bizantinskoga. Isto tako htio je carigradski patri- jarka podvrći Hrvate i hrvatsku crkvu pod svoju vlast, kao što su mu Latini u dalmatinskim gradovima bili pod ložni. Nadbiskup u Splitu smatrao se je nasljednikom sta rih nadbiskupa u Solinu, koji su imali duhovnu vlast nad čitavom rimskom Dalmacijom. Hrvati su naprotiv prizna vali franačku vrhovnu političku vlast, a za crkvenoga svoga poglavicu imali su posebnoga narodnoga biskupa u Ninu, koji se je zvao »biskupom Hrvata«, a bio je podre đen patrijarki u Akvileji, a po njemu papi u Rimu. Sva je Hrvatska, dalmatinska i posavska, slušala hrvatskoga bis kupa i njegova se vlast protezala sve do samih zidina la tinskih gradova. Nije za to čudo, da su među Hrvatima bile onda dvije stranke, jedna za Franke i papu, druga za Bizantince i carigradskog patrijarku. Trpimirovi sinovi i narod u ne posrednoj blizini dalmatinskih gradova, voljeli su Cari gradu, a Domagojevi sinovi Rimu. Iz ovih razloga bilo je u hrvatskoj državi trzavica i buna, u kojima su Trpimiro- vići, kao pristaše Bizanta, izgubili prijestolje i morali bje žati iz zemlje, a za tim isto tako Domagojevići, kao pri staše Rima. Kad se je ono g. 878. vratio Zdeslav iz Carigrada uz pomoć bizantinskog dvora, otjerao je Domagojeve si nove i zavladao sam. Prva mu je briga bila, da državu i narod hrvatski podloži caru i patrijarki bizantinskomu. S njim dođe jedan dvorski dostojanstvenik, koji je imao da upravu zemlje uredi po bizantinsku. Također su za njim došli mnogi grčki svećenici, koji su imali da hrvatsku crkvu privedu u krilo istočne crkve, kojoj je onda na glavi bio glasoviti Fotije, začetnik crkvenoga raskola. Protiv ove nasilne Zdeslavljeve državne i crkvene politike podiže se u Hrvatskoj velika buna. U svibnju g. 879. dođe do prevrata i građanskog rata, a knez Zdeslav u okršaju plati glavom. Pobijedila je stranka franačko- rimska, koja uzdigne na kneževsko prijestolje Branimira, po svoj prilici sina Domagojeva. Knez Branimir (879.—892.) odmah javi papi Ivanu VIII., da se narod i svećenstvo hrvatsko vraća rimskoj cr kvi. Hrvatskim biskupom u isti mah bi izabran đakon Teo dozije, koji polovinom g. 880. krene u Rim, da uredi i učvr sti odnošaj hrvatske crkve s papom. Ako nije prije, to se je za stalno sada Teodozije sastao i upoznao u Rimu sa sv. Metodom i s njegovim djelovanjem za slavenski jezik u crkvi. Ovom je zgodom bez dvojbe i Teodozije dobio za svoju hrvatsku crkvu sve one povlastice, koje je papa dao sv. Metodu glede uporabe slavenskog jezika u službi božjoj. Tako se je hrvatski narod za uvijek pridružio ka toličkoj crkvi, ali u isto se je vrijeme ogradio svojim je zikom protiv latinizacije sa strane latinske crkve u Dalma ciji. Ovim je Teodozije postavio temelj glagoljačkoj hrvat- skoj knjizi, iz koje se kasnije razvila hrvatska književnost. Slavenski jezik raširio se i uhvatio duboka korijena u hr vatskim crkvama sve do dalmatinskih gradova. Tolika je bila moć kneza Branimira i toliki ugled biskupa Teodozija, da su splitski Latini god. 886. izabrali Teodozija svojim nadbiskupom, na što je Teodozije priveo splitsku crkvu papi. Mislio je valjda Teodozije i Branimir, da će se tako moći hrvatska i latinska crkva u Dalmaciji sjediniti pod jednini nadbiskupom, koji će biti prvostolni kom u Hrvatskoj i Dalmaciji. Ovo je stanje na žalost potrajalo kratko vrijeme. Oko g. 892. nestaje Branimira i Teodozija. Moguće je, da je opet nastao prevrat u državi, jer Trpimirovi sinovi ni jesu spavali. Poslije Branimira sjede na hrvatsko prijestolje knez Mutimir (892.—910.) sin Trpimirov i brat Zdeslavljev. Mutimir je sada sasvim oslobodio hrvatsku državu od franačkog gospodstva, ali rek bi da nije ni pokušao, da hrvatsku crkvu opet podloži carigradskom patrijarki. To je doduše učinio novi splitski nadbiskup Petar II., dočim je hrvatski biskup Adelfred ostao vjeran papi. Ova dvojica prepirali su se za neke zemlje oko crkve sv. Jurja u Putalju (danas Kaštel Sućurac kod Splita), a sudio im je dneva 28. rujna 892. knez Mutimir na Bijaćima pred crkvom sv. Marte. U pratnji Mutimirovoj bili su mnogi župani, tri kneževa komornika: postelnik. buzdovnik i štitonoša, te poglavica hrvatskih samostana. I knjeginja je imala svoju posebnu pratnju župana i komornika. Iz ovoga se dade za ključiti, da je hrvatska kneževina krajem IX. v. bila ure đena kulturna država po uzoru zapadnom. Kao što su se u Hrvatskoj borile dvije porodice o vlast i gospodstvo, tako je bilo i u susjednoj Srbiji, gdje su se rođena braća gonila, a sve na štetu svoga naroda i ko rist tuđinca. Spomenuli smo, kako je knez Trpimir branio Srbiju od Bugara. Sada i knez Mutimir pruža ruku pomoć nicu braći Srbima. Sinovi srpskog kneza Vlastimira: Muti mir, Stojmir i Gojnik bili su razdijelili očevinu, pa se do malo posvadiše. Mutimir nadjača braću i posla ih u Bugar sku, a kod sebe zadrži samo Petra, sina Gojnikova. Uslijed toga nastaše u Srbiji unutarnje borbe, za kojih jedni traže oslona u Bugarskoj, drugi u Hrvatskoj, treći u Carigradu. Petar umače iz ruku stričevih u Hrvatsku, te uz pomoć hr vatskoga kneza Mutimira provali god. 892. u Srbiju. Petar svlada stričeviće: Pribislava, Brana i Stjepana i progna ih u Hrvatsku, gdje svi pomriješe osim Brana. Ovaj g. 894. udari sa sinom Pavlom iz Hrvatske u Srbiju, no knez ga Petar pobijedi, uhvati i oslijepi. Da nevolja bude teža. udari za tim na Petra iz Bugarske stričević mu Klonimir.
The list of books you might like
