tariq ali knjiga salahudinova

294 Pages·2015·1.33 MB·Croatian

by  Senada Kreso

TARIQ ALI

KNJIGA SALAHUDINOVA

roman

1
Tariq Ali

Knjiga Salahudinova

Prevela: Senada Kreso

2
Naslov originala: The Book of Saladin

©Tariq Ali, 1998.

3
Robinu Blackburnu

4
Objašnjenje autora

Svaka romaneskna rekonstrukcija života neke povijesne ličnosti autoru nameće problem.
Treba li zanemariti stvarne historijske činjenice u interesu dobre priče? Ja mislim da ne treba.
Zapravo, što čovjek više istražuje zamišljeni unutarnji život svojih likova, to postaje važnije da
ostane vjeran historijskim činjenicama i događajima; to se odnosi i na Križarske ratove o kojima
su kršćanski i muslimanski kroničari ostavili sasvim različita tumačenja onog što se uistinu
zbivalo.
Pad Jeruzalema u I Križarskom ratu, 1099. godine, zapanjio je islamski svijet, koji je tad
bio na vrhuncu moći. Damask, Kairo i Bagdad bili su veliki gradovi sa izmiješanim
stanovništvom od preko dva miliona duša – bijahu to napredne urbane civilizacije u vrijeme kad
su London i Pariz brojali manje od pedeset hiljada stanovnika. Bagdadski halifa bijaše potresen
lakoćom s kojom su barbari svladali islamske vojske. Biće to jedan dugotrajna okupacija.
Salaudin (Saladin za zapadnjačko uho) bijaše kurdski ratnik koji je 1187. godine
oslobodio Jeruzalem. Glavni muški likovi ove pripovijesti zasnovani se na historijskim
ličnostima. Tu je sam Salahudin, njegova braća, otac, amidža i bratići. Ibn Majmon je veliki
jevrejski liječnik i filozof Majmonides. Narator i Šadi su moje trorevine, i ja za njih preuzimam
punu odgovornost.
Žene – Džemila, Halima i sve druge – izmišljene su. Žene su tema o kojoj
srednjovjekovna historija uglavnom šuti. Salahudin je – tako kažu kronike – imao šesnaest
sinova, ali nema ni slova zapisanog o njihovim sestrama i majkama.
Halifa je bio duhovni i materijalni vladar u prvim danima islama. Biran je saglasnošću
Poslanikovih najbližih ashaba. Razmirice do kojih je u islamskom svijetu došlo na kraju su
dovele do nastanka dva suprotstavljena tabora i duboke podjele među Muhamedovim političkim
nasljednicima. Suniti su priznavali Bagdadskog halifu, ali su građanski rat i šijitski uspjesi doveli
do uspostavljanja Fatimidskoga halife u Kairu, dok su suniti, koje će kasnije Abasidi raseliti, svoj
vrhunac doživjeti uspostavom halifata u Kordobi, u muslimanskoj Španiji.
Salahudinova pobjeda u Egiptu dovela je do raspada fatimidske dinastije te je cijelu
arapsku regiju dovela pod nominalnu upravu Bagdadskog halife. Salahudin je tada imenovan za
sultana (kralja) Sirije i Egipta čime je postao najmoćniji vođa srednjovjekovnog arapskog svijeta.
5
Mongolske horde će uništiti Bagdadski halifat 1258. godine, i on se ugasio sve do obnove u
Osmanskoj Turskoj.

Tariq Ali
Juni 1998. godine

6
KAIRO

1
7
Na preporuku Ibn Majmona,
postadoh sultanov pisar od povjerenja

Godinama nisam pomislio na naš stari dom. Bijaše davno kad se dogodio onaj požar.
Moja kuća, moja žena, kćer mi i dvogodišnji unuk - svi zatočeni u kući kao životinje u kavezu.
Da sudbina nije tako htjela, ni od mene ne bi ostalo ništa do šaka pepela. Koliko sam samo puta
poželio da sam i ja bio tamo - u agoniji, s njima zajedno.
Bolne su to uspomene i ja ih nastojim potisnuti. A opet, danas, kad počeh pisati ovu
pripovijest, prizor one uklete sobe, gdje je jednom sve i započelo, opet se javi. Pećine našeg
sjećanja doista su nepredvidljive i neobične. Stvari davno zaboravljene, skrivene po ćoškovima
iznenada izbiju na svjetlo dana. I ja sad sve vidim jasno. Tako jasno kao da je vrijeme stalo.
Bijaše to jedne hladne zimske noći u Kairu, godine 1181. po kršćanskom kalendaru. Na
ulicama se čuo samo mijauk mačaka. Rabin Musa ibn Majmon, stari prijatelj naše porodice i njen
samoimenovani liječnik, svratio je kod mene nakon što je posjetio kadiju Fadila, kome zadnjih
nekoliko dana nešto nije bilo dobro.
Upravo smo večerali i šutke pijuckali čaj od metvice; oko nas, posvuda po podu, debeli,
šareni vuneni ćilimi, jastuci od svile i kadife. Velika okrugla peć, puna uglja, gorjela je u sredini
sobe, odašiljući blage talase topline. Ležeći na podu mogli smo vidjeti odsjaj vatre na staklenoj
kupoli iznad nas, te se činilo da je i samo nebo bilo osvijetljeno.
Razmišljao sam o jednom našem ranijem razgovoru. Moj je prijatelj tad pokazao svoju
ljutitu i gorku stranu, koja me i iznenadila ali nekako i umirila. Jer, naš je svetac bio čovjek kao i
svi drugi. Masku je nosio samo pred tuđincima. Tom prilikom smo pričali o okolnostima koje su
ga izgnale iz Andalusa i natjerale da se otisne na petnaest dugih godina lutanja od Kordobe do
Kaira. Deset godina je on, u međuvremenu, proživio u gradu Fesu, u Magrebu. Tamo se cijela
njegova porodica morala pretvarati da su sljedbenici Vjerovjesnika Islama. Ibn Majmona je
sjećanje na to ljutilo. Laž ga je uvijek ljutila. Laž mu prosto nije bila u prirodi.
Nikad ga nisam čuo da tako govori. Zapazio sam promjenu na njemu. Oči bi mu zasjale
kad bi govorio, stiskao je ruke. Pitao sam se je li ta uspomena kod njega izazvala zabrinutost za
vjeru, pogotovo za vjeru na vlasti, vjeru nametnutu mačem. Ja sam bio onaj koji razbi tišinu.
8
"Je li moguć svijet bez vjere, Ibn Majmone? Naši su stari imali mnogo bogova. Svoju
vjeru u vlastitog boga koristili su u borbi protiv onih koji su se klanjali drugom. Sada imamo
jednog, pa se opet -iz nužde - moramo i oko njega boriti. I sve se svelo na rat oko tumačenja.
Kako tvoja filozofija tumači tu pojavu?"
Pitanje ga razgali, ali, prije no što mi odgovori, začusmo glasno kucanje na vrata, a njemu
nestade osmijeha sa lica.
"Očekuješ li koga?"
Odmahnuh glavom. On se nagnu da zgrije ruke na vatri. Obojica smo se umotali u vunene
deke, a ipak nam je bilo hladno. Instinktivno sam znao da je ovaj zakašnjeli posjetilac došao radi
mog prijatelja.
"Samo sluga moćnog čovjeka ovako kuca", uzdahnu Ibn Majmon. "Možda je kadiji gore
pa ću ga morati obići."
Moj sluga Ahmed uđe u sobu sa bakljom koja mu je drhtala u ruci. Za njim uđe čovjek
srednjeg rasta, običnih crta lica i svjetlo-riđe kose. Umotan u deku, hodao je blago hramajući
desnom nogom. Opazih izraz straha na Ibn Majmonovom licu, dok se pridizao da se nakloni
posjetiocu. Nikad ranije nisam vidio tog čovjeka. To zacijelo nije bio kadija, jer njega sam znao.
I ja ustadoh i poklonih se. Moj se posjetilac nasmiješi kad shvati da ga ne poznajem.
"Oprostite što smetam ovako kasno. Kadija mi je kazao da je Ibn Majmon u gradu i da će
noć provesti u tvojoj časnoj kući. Ja sam u kući Isaka Ibn Jakuba, nije li tako?"
Klimnuh glavom.
"Nadam se", reče stranac, blago se nagnuvši, "da ćeš mi oprostiti što dođoh ovako
nenajavljen. Ne pruža mi se često prilika da u jednom danu sretnem dva tako velika mudraca.
Dvoumio sam se bi li mi bilo mudrije poći rano na počinak ili popričati sa Ibn Majmonom. I
odlučih da bi mi njegove riječi mogle biti korisnije od sna. I evo me sad s vama."
"Svaki prijatelj Ibn Majmonov ovdje je dobrodošao. Molim te, sjedni. Možemo li ti
ponuditi tanjir čorbe?"
"Mislim da bi ti to prijalo, Komandante hrabrih", reče Ibn Majmon tiho.
Tek tad shvatih da sam u sultanovom društvu.Jusuf Salahudin lično. U mome domu.
Kleknuh smjesta i dotaknuh mu čelom stopala.
"Oprosti što te nisam prepoznao, Visosti. Ovaj rob te moli za oproštaj.
On se samo nasmija i podiže me na noge.
9
"Ne držim ja baš do robova. Skloni su pobuni. Ali bih ti bio zahvalan za malo čorbe."
Kasnije, nakon što pojede čorbu, sultan se poče raspitivati o porijeklu zemljanih posuda u
kojima mu je čorba bila poslužena.
"Da nisu načinjene od armenske crvene gline?"
Klimnuh, iznenađen.
"Moja je nana imala vrlo slične. Koristila ih je samo za svadbe i dženaze. Govorila mi je
da potječu iz njenog sela u armenskim planinama."
Kasnije, iste te noći, sultan objasni Ibn Majmonu da mu je potreban pisar u kojeg bi
mogao imati povjerenja. Htio je nekog kome bi mogao diktirati svoja sjećanja. Njegov je sekretar
bio preveć zaokupljen svakovrsnim spletkama. Nije mu se moglo sasvim vjerovati. A znao je i
zamagliti smisao riječi kako bi mu poslužile u budućim igrama.
"Ti dobro znaš, prijatelju moj", reče sultan, gledajući Ibn Majmona pravo u oči, "da dođu
vremena kad su nam životi svakog trena u opasnosti. Okruženi smo dušmanima. Nemamo
vremena misliti ni na što drugo do kako preživjeti. I tek kad prevlada mir čovjek može sebi
dopustiti luksuz da se osami sa svojim mislima."
"Kao sad?" reče Ibn Majmon.
"Baš kao sad", promrmlja sultan. "Treba mi neko kome ću vjerovati, i ko se neće bojati da
otkrije istinu jednom kad ja budem tek šaka prašine."
"Poznajem osobu kakvu sultan traži", reče Ibn Majmon, "ali ima jedna nezgoda. Nikad se
ne zadržavaš dugo u jednom gradu te će pisar morati s tobom putovati, ili ćemo morati naći
drugoga pisara u Damasku.
Sultan se nasmiješi.
"A što ne? I treći grad je na vidiku. Nadam se da ću uskoro u Kadisiju. Tako da će mi
možda trebati i tri pisara. Za svaki od tri grada. Budući da sam ja autor, nastojaću da se ne
ponavljam."
Moj prijatelj i ja zanijemismo od čuda. Jedva smo skrili uzbuđenje to, čini mi se, bješe
ugodno našem uzvišenom gostu. Jeruzalem, ili Kadisija, za islamski svijet je bio okupirani grad.
Franci su postali i oholi i bezobzirni. Sultan je upravo najavio, i to u mom domu, da kani
dušmane otjerati.
Više od trideset godina smo mi, koji smo oduvijek živjeli u ovom dijelu svijeta, i Franci,
što dođoše preko mora, stalno jedni drugima bili za vratom. Jeruzalem im je pao u ruke 1099.
10