Susreti Matice hrvatske Grude

406 Pages·2011·2.844 MB·Croatian

by  Mario Bušić

SUSRETI
MATICA HRVATSKA GRUDE
S U S R E T I
2011.
Broj 5.
Nakladnik
OGRANAK MATICE HRVATSKE GRUDE
Republike Hrvatske bb
88 340 Grude
Glavni urednik
Mario Bušić
Uredništvo
Andrijana Mlinarević-Cvetković
fra Ante Marić
Jozo Marić
Marija Martić
Mario Bušić
Mladen Leko
Petar Majić
Srećko Mikulić
Stjepan Glavaš
Tihomir Glavaš
Vinko Čuljak
Vinko Zorić
Grafički urednik
Andrijana Mlinarević-Cvetković
Edita Grubišić
Lektor i korektor
Marjana Čuljak
Naklada
1000 primjeraka
CIP – Katalogizacija u publikaciji
Narodna knjižnica HNŽ Mostar
UDK 061.232(497.6 Grude)(058)
SUSRETI 5 Matica hrvatska Grude / [glavni
urednik Mario Bušić] . – Grude : Ogranak
Matice hravtske, 2011 (Grude : Grafotisak).
–404 str. : ilustr. ; 26 cm
Nastavak godišnjaka: Godišnjak Matice hrvatske-
Ogranak Grude
5
MATICA HRVATSKA GRUDE
S U S R E T I
Grude, 2011.

SADRŽAJ
UvoDni člAnAk .............................................................................................7
Barcelona i štošta drugo usput! - Ivan Šimić ..................................................7
ZAnimlJivoSti ..............................................................................................15
Odgojitelji u sudaru s tehnikom - Čemu se nadati? - Fra Mate Logara ....17
Nebojte se probuditi - Petar Majić ...........................................................22
Okupljanje i ohrabrenje dar Crkve - Boždar Majić ...................................29
PoviJeSt ZemlJoPiS .....................................................................................39
Kratka povijest Gruda i kretanje stanovništva - Fra Andrija Nikić ...........41
Baština mučeništva strpljivosti - Domagoj Tomas - Srećko Tomas .........124
Reljefne osobitosti prostora Zapadnohercegovačke Županije -
podloga geoekološkom i turističkom vrednovanju kao prilog
održivom razvoju županije - Vjekoslav Šimunović .................................161
kUltURA ....................................................................................................181
Zavičajni govor u ranim pjesmama A. B. Šimić - Mila Pandžić ..............183
Proklinjanja u romanu Ivana Raosa Prosjaci i sinovi - Mario Bušić ..........204
igRokAZ.....................................................................................................219
Božić bez sina - Fra Ante Marić .............................................................221
knJiŽevnoSt ..............................................................................................239
Izbor pjesama - Marko Čuljak................................................................241
Stare i nove pjesme mladog pjesnika Marka Čuljka
iz Bobanove Drage - Fra Ante Marić .....................................................253
Izbor pjesama - Željko Andrijanić .........................................................256
Pjesame - Jasminka Mikulić ...................................................................271
Izbor pjesama - Magdalena Grizelj .......................................................280
kRonikA ....................................................................................................291
Kronika događanja u Matici hrvatskoj - Mario Bušić (priredio) ...........293
5 5. GODIŠNJAK

UVODNI ČLANAK
Barcelona i štošta drugo usput!
I
li su ove godine preduge, ili je moj autorski žar neugasiv! Uglavnom, ja
ljetos nikako nisam mogao dočekati narudžbu za novi broj Godišnjaka Ogranka
Matice Hrvatske Grude, onaj za 2011. godinu. E, da, baš taj koji upravo držite
u ruci. Kad me lani uredništvo Godišnjaka zamolilo za neki tekst u toj periodici
na koju svi mi lokalpatrioti možemo biti neizmjerno ponosni, spremno sam
taj poziv prihvatio. Em Gruđanin, em sklon svakoj vrsti javne promocije
umišljenih spisateljskih vrlina, em vezan za stoljetnu simboliku Matice
općenito. Nisam žalio truda: sjeo ja u auto i pravac – Njemačka, München.
Napisat ću nešto kao putopis, sračunao. Ostatak priče jamačno znate: tekst
objavljen u Godišnjaku za 2010. godinu doživio je – za one slabije poznavatelje
moga opusa - iznenađujuće pozitivnu recepciju, naišavši tako na nepodijeljene
simpatije i kod publike i kod kritike.
Nakon što je ovogodišnja narudžba napokon stigla, riješio sam ustrajati na
formi koja je prošle godine polučila nezapamćen uspjeh. Opet, dakle, u auto,
samo po mogućnosti nekim sasvim drugim pravcem. Ovaj put odlučio sam
se za Španjolsku. Ljeto je, računam, svi idu nekamo na jug, svakako odavno
želim vidjeti i Barcelonu i Madrid i štošta drugo u toj zemlji, a i vama, mojim
vjernim čitateljima, moglo bi se to dopasti.
Za razliku od prošlogodišnjega odlaska na Oktoberfest kojega sam poduzeo
u muškom društvu (nije to, kako ste možda bili pomislili, bilo u strahu da bi
netko mogao na meni i na tom mom putovanju varirati onu poznatu izreku
o razuzdano-romantičnim mjestima, onu kako je povesti vlastitu suprugu u
Pariz isto kao ponijeti sa sobom u Veneciju goluba od kuće; moji razlozi su bili
više financijske prirode), ovaj put je to bilo pravo obiteljsko putovanje. I ja, i
žena, i sva djeca. Kad sam, eto, već spomenuo taj „financijski aspekt“, možda
je zgodna prilika da uredništvu Godišnjaka pripomenem neke stvari vezane za
moje ovogodišnje putovanje. Nekima se može činiti da ovo nije pravo mjesto,
usred teksta praktički, ali me strah da ću poslije zaboraviti. Recimo pola-pola
7 5. GODIŠNJAK
mi izgleda kao poštena formula, pola troškova ja, pola uredništvo. U protivnom
će ispasti da sam ja u Španjolsku išao (samo) radi svoga gušta.
Kako je nas, Bogu hvala, šestero, morali smo unajmiti putničko kombi
vozilo. Osim toga trebalo nam je i prilično prostora za svu tu opremu koju je
valjalo ponijeti: šator, vreće za spavanje, kamperski stol i stolice… U grubo,
ideja je bila sljedeća: u dvokoraku, uz po jedno noćenje u Italiji i Francuskoj,
doseći Španjolsku, odnosno Barcelonu, provesti tamo pet-šest dana, pa onda
opet u sličnom ritmu natrag. Tako je nekako i bilo.
Inače, baš Barcelona i Španjolska ostale su mi nažao još tamo od
Olimpijskih igara 1992. Ima gradova za koje čovjek unaprijed pomisli kako
imaju neki neodoljivi šarm i kako ih jednom mora posjetiti. Rijetko su to glavni
gradovi država, u njima je u pravilu sve veliko i široko, monumentalno, i nema
one neke topline koju nude oni manji. Oduvijek sam mislio da je Barcelona
upravo takva. Dodatnu vrijednost, ako to mogu tako reći, ovom gradu davalo
je i to što je glavni grad španjolske pokrajine Katalonije, pokrajine koja stalno
propituje granice vlastite političke autonomije, i s kojom sam – jučer za poziciju
Hrvatske u bivšoj državi, danas za poziciju Hrvata u Bosni i Hercegovini -
u tom smislu uvijek rado tražio sličnosti. Te 1992. godine Barcelonu nisam
mogao vidjeti zbog poznatih povijesnih događaja i moje, ako ne ključne onda
barem nezaobilazne uloge u njima, poslije rata uvijek je bilo nešto prešnije,
ali sada me nitko nije mogao zaustaviti. Čak niti možebitno nerazumijevanje
uredništva Godišnjaka za onaj maloprije spomenuti „aspekt“.
Kroz Italiju smo prošli brzo. Prvu večer smo zanoćili u Peschieri del Gardi,
malenom turističkom gradiću na obali jezera Garda, nedaleko Verone, gdje smo
na obiteljskom kampiranju bili prije pet godina. Sutradan smo već kod Brescie
otišli prema jugu i da nije bilo pogrešnoga skretanja kod Genove – zbog kojega
smo se morali provesti kroz cijeli grad, izgubivši sigurno dobrih dva sata – u
Francusku bismo prešli u rano poslijepodne. Osim gubitka vremena, usputna
šteta bila je i to što smo Genovu vidjeli samo iz perspektive ogromne luke, duž
koje vodi ta neka cesta na koju smo slučajno nabasali, i zato je onda doživjeli
kao prljavu i zapuštenu, a što ona možda uopće ne zaslužuje. U gradu tako
slavne prošlosti, usporedive s onom venecijanskom, u čijem se zaljevu zameće
ciklona o kojoj - jer ta pojava, najčešće uzrokovana „premještanjem hladne
fronte“ preko Alpa prema Sredozemlju, bitno utječe na vremenske prilike i u
našem Jadranu - slušamo skoro u svakoj vremenskoj prognozi, zacijelo bi se
moralo imati što vidjeti. Tu je rođen i Kristofor Kolumbo, moreplovac slavniji
i od svoga rodnog grada, koji je, doduše pod španjolskom a ne đenoveškom
zastavom, otkrio Ameriku. Po tom otkriću ga pamti povijest, ono je razlog
za desetine spomenika diljem Europe i obiju Amerika (po jedan veleban i u
Barceloni i Madridu) njemu u čast, ali i za onaj čuveni vulgarno-duhoviti grafit
5. GODIŠNJAK 8
(Kolumbo, jebem te radoznala) na nekom beogradskom zidu za američkoga
bombardiranja Srbije 1999. godine, grafit u kojemu mu se upravo to otkriće
nedvosmisleno zamjera. Kao dokaz valjda kako doista svaka medalja ima dvije
strane.
Reći ćete vi – daj vrati se na temu, ti i tvoje ciklone više! I Srbija! Uvijek
ja tako: počnem o jednom, pa onda me odnese na nešto sasvim drugo, k’o da
se zaboravim. Moj gimnazijski profesor hrvatskoga jezika, inače također član
uredništva Godišnjaka, sigurno se ne ponosi mnome.
Da je bilo po mom, mi bismo možda cijelu francusku obalu ovaj put
prošli bez zaustavljanja. Međutim, kako su ona moja dvojica starijih inficirani
igranjem pokera na internetu, oni navalili da svratimo u Monte Carlo. I dosada
sam vam se znao tužiti na njih zbog različitih njihovih nepodopština, ali ovo s
pokerom me stvarno ozbiljno ljuti. Sve oni meni, kao, to je bezazleno, to je samo
igra, razbibriga, nije za pare nego „onako“. Dopustio sam im tek razgledavanje
glavnoga casina (Monte Carlo Casino), jedne od turističkih atrakcija i kockarskih
meka ovoga grada, smještenog u prekrasnoj 150-godišnjoj zgradi, s još ljepšim
trgom i vrtom ispred nje. Odredio sam im i skromni limit (deset eura) koji
smiju prokockati, sve se potajno nadajući umnažanju. Tako to rade strogi, ali
pravedni očevi, pomislio sam ponosno.
Kad već nismo „preskočili“ Francusku, e onda sam ja zapeo da sutradan
(spavali smo u Mentolnu, obližnjem gradiću smještenom odmah pored, ali
izvan Kneževine Monaco) svratimo u grad koji je puno više podilazio mojim
zatomljenim jet-setovskim pretenzijama od opisanoga stjecišta svjetskih bogatuna,
porezoutajivača, hohštaplera i kockara, u Cannes naime. Zašto baš Cannes?
Pa zato – oni koji me bolje poznaju i ne pitaju se zašto - što se tamo održava
najvažniji europski filmski festival, a moja strast za filmskom umjetnošću,
posebno za crvenim tepihom, traje i neutažena je još od onog moga znamenitog
studentskog statiranja u propaloj američkoj (ili je bila britanska?) produkciji
snimanoj u Trogiru osamdesetih godina prošloga stoljeća. Film Stealing Heaven
(Dodirnuti nebo, tako je čini mi se glasio nevješti prijevod naslova na hrvatski) bio
je nekakva kostimirana povijesna drama s radnjom smještenom u 12. stoljeće, i
to baš u Francusku. Amerikanci su to snimali u koprodukciji s Jadranfilmom, a
ja sam – skupa s još puna dva autobusa studenata dovoženih za pristojne novce
iz doma u Spinutu - u njoj ostvario jako zapaženu ulogu. Tada mlad, isti, ne
znam, Gary Cooper, samo da nije bilo onih srednjovjekovnih prnja, glavna
glumica bi se sigurno bila (još više) zainteresirala za mene. Zato Cannes nisam
smio zaobići: morao sam osjetiti barem djelić toga ozračja o kojem sam maštao
eto od svoje rane mladosti. Provozali smo se u svojoj mobilnoj čergi, popili
kavu, okupali se na pješčanoj plaži i mogli smo krenuti dalje.
9 5. GODIŠNJAK
Premda smo nešto petljali po internetu, smještaj pored Barcelone nismo
bili unaprijed rezervirali. Znali smo jedino da bismo htjeli ići u neko malo
mjesto nedaleko grada. Na kraju je izbor pao na Malgrat de Mar, pedesetak
kilometara udaljen od Barcelone, nešto bliže gradu od razvikanoga Lloret de
Mara (tu su vam sve sami „de mar“ ovaj, „de mar“ onaj) u koji ide većina
naših srednjoškolskih ekskurzija. Naš kamp je bio na samoj obali. Bio je velik,
ogroman čak, s puno hladovine, jedan od valjda desetine njih na cijelom tom
Costa Brava potezu. Dobili smo svojih šezdeset kvadrata omeđenih živicom, i
oni su idućih nekoliko dana postali naš dom i ishodište. Nije doduše sve baš
krenulo najbolje. Da nije bilo supruge i onog mlađeg od moje dvojice kockara,
ja, smotan kakav već jesam, tehnički mislim, vjerojatno ni do dan-danas ne bih
uspio razapeti taj naš šator za šestero.
Barcelona je naravno prekrasna, ali i to vrijeme provedeno u kampu, ta
atmosfera solidarnosti, upoznavanja novih ljudi, to je doista nešto posebno.
Odmah pored nas su bila dva para Nizozemaca. Oni tu dolaze desetak godina,
uvijek na istu „parcelu“. Kako smo mi ipak početnici u pravom kampiranju,
njihova nam je pomoć bila dragocjena: posudili su nam kabele za struju, lampe,
savjetovali nas gdje jeftinije jesti i općenito pomagali oko raznih stvari. Jednom
od njih, onom što je na prikolici sa sobom dovezao i moćnu Harley Davidson
makinju (drugi je, također na prikolici, dovezao jednako moćnu Yamahu; gore
u Nizozemskoj i supruge obojice imaju vlastite motocikle, samo ih nisu dovozili
ovdje), sestra je udana za Hrvata, Istrijana. Bio je on kod nas u Istri i pun je
hvale za ljepote našega Jadrana.
O samoj Barceloni ne zna čovjek odakle bi počeo. Trgovi, crkve, ulice,
palače. Nije uzalud Barcelona četvrti grad po inozemnim turističkim posjetama
u Europi, odmah iza Pariza, Londona i Rima. Ovaj grad jednostavno ima onaj
neobjašnjivi šarm što sam ga spomenuo na početku teksta. Za vječno nedovršenu
baziliku Sagrada Familia (Sveta Obitelj) vjerojatno ste čuli, nju obvezno morate
vidjeti ako vas ikada put nanese u Barcelonu. Neobičan je to spoj različitih
arhitektonskih stilova i elemenata (nastavio bih ja improvizirati o tome, ali
se bojim da će moje neznanje javnosti razotkriti još jedan član uredništva
Godišnjaka, moj gimnazijski profesor povijesti umjetnosti, pogađate), drukčija
od svih crkvi koje sam do tada vidio. „Običnija“, ili bolje rečeno „klasičnija“ od
nje je Katedrala Svete Eulalie, ali zato ne manje zanimljiva vidjeti.
Naši obilasci grada obično bi počinjali tako što bismo svojim kombijem
došli negdje blizu Placa Catalunya, prostranoga središnjeg trga, parkirali u
nekoj podzemnoj garaži (mučeći se uvijek malo dok pronađemo onu u koju
naš kombi zbog visine može ući), a onda odatle starim gradom prema obali
i natrag. Placa Catalunya nalazi se upravo na spoju staroga i novoga grada.
Sa svojim izdašnim fontanama i brojnim skulpturama jedno je od omiljenijih
5. GODIŠNJAK 10