Table Of Content

Knjiga SIOMIZHI MOJE u dva sveska i tri dijela sadrži izbor iz autorovih radova o nacionalnom pitanju, od prvog rada iz 1967. do zasad posljednjeg iz 1987. godine. Autor pokazuje vrsnu upućenost u nacionalno pitanje na epohalnoj razini i posebno u socijalističkim zemljama. O tome primjerice posvjedočuju i rasprave u prvom svesku ove knjige o nacijama etničkim zajednicama u suvremenosti o nacionalnom pitanju u oktobarskoj revoluciji i u ranim godinama sovjetskog društva. U prvom planu njegovog interesa su i marksistička eorija i pristupi naciji i nacionalnom. Nesumnjivo spada u naše autore koji su dali doprinos aktualiziranju marksističke misli u ovom domenu. Glavnina štiva u ovoj knjizi odnosi se na nacionalno pitanje u socijalističkoj Jugoslaviji. Drugi svezak knjige sadrži autorov trideset jedan polemički prilog o nacijama, nacionalnom i nacionalizmima u nas. Autor polazi od svoje misli vodilje da dobre međunacionalne odnose ne mogu osigurati ni državno raspolaganje viškom vrijednosti vladanje proširenom reprodukcijom, niti tržište, ukoliko je samo iz kapitalizma nasljeđeno i unekoliko reducirano, već da je osnovno povezivanje udruženog rada radnikovo odlučivanje o dohotku. Stipe Šuvar SOCIJALIZAM I NACIJE Biblioteka POSEBNA IZDANJA Urednica IVANA SOR Stipe Šuvar SOCIJALIZAM I NACIJE Prvi svezak GLOBUS/ ZAGREB © Stipe Šuvar, GLOBUS, Zagreb, 1988. Recenzenti NIJAZ DURAKOVIĆ JANKO PLETERSKI Objavljivanje ove knjige sufinancirala je Republička samoupravna interesna zajednica kulture SR Hrvatske Predgovor Marksizam je kako-tako objasnio naciju, njeno nastajanje, historiju, razvoj, njene probleme u kapitalističkom društvu. Ali marksizam se malo bavio nacijom u socijalizmu, premda suvremena zbilja socijalizma tjera da se nacija i u njemu dobro prouči iz marksističkog ugla. A kada se pobliže razmotre iskustva i tekovine socijalizma u međunaci onalnim odnosima, dolazi se do zaključka da su već u oktobarskoj revoluciji i u prvim godinama sovjetske vlasti, još za života Lenjina, postavljena i teoretski i praktično pitanja koja su u sedam desetljeća postojanja socija lizma neprestano aktualna: o konzekvencijama samoodređenja nacija u soci jalizmu i o njihovoj ravnopravnosti, o smislu i sadržaju federativnog uređe nja, o sadržaju nacionalnog suvereniteta u odnosu na internacionalizam socijalističkog pokreta, pa i socijalističkog društva, o ravnopravnosti jezika, o pravima većih i manjih naroda. U novom, netom rođenom sovjetskom društvu pojavili su se sporovi oko razgraničenja nacionalnih područja i zbog nepodudarnosti ekonomskih interesa, te zbog nadležnosti federacije i čla nica, a i potreba da se nerazvijenijima pomaže. U RKP(b) dolazilo je i do ozbiljnih »skretanja« u pravcu velikodržavnog ruskog nacionalizma, ili pak u pravcu separatističkih i partikularističkih nacionalizama u drugim sovjet skim narodima. Jedni su apsolutizirali klasne interese neovisno i mimo nacionalnih interesa,- drugi su naglašavali afirmaciju nacionalnog bez obzira na klasnu poziciju i interes. U vrijeme Staljinove vladavine o međunacional nim se odnosima nije baš mnogo raspravljalo; ti su odnosi zapravo postali tabu-tema, osim u smislu veličanja uspjeha. Međutim, smanjivanja, kažnja vanja, čistke odgovornih ljudi, članova partije i građanina u »unutrašnjosti«, odnosno u neruskim sredinama, u pravilu su se provodili na osnovi optužbi za nacionalistička »skretanja«; u uvjetima drugog svjetskog rata čak su i čitavi »neposlušni« narodi raseljeni i njihove autonomije ukinute. Dok je na XII kongresu RKP(b) 1923. godine Staljin govorio o teškom nasljeđu u međunacionalnim odnosima i o dugoročnom zadatku prevladava nja faktične nejednakosti, u obrazloženju Ustava 1936. godine tumačio je da su svi problemi u međunacionalnim odnosima u SSSR-u riješeni, da više nema nepovjerenja među narodima, da je SSSR potpuno formirana me đunacionalna država. Teorijsko obrazloženje za to negiranje nacionalnog pitanja u sovjetskom društvu Staljin je već oko 1925. godine - upravo u svojim prilozima diskusiji 5 0 nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, u polemici sa Simom Markovićem, kao 1 u drugim svojim tekstovima - pokušao izraziti u tezi da je ono u svojoj osnovi seljačko pitanje. U Sovjetskom Savezu još postoji jedino kao pitanje zaostalosti seljačkih »periferija«. U komunističkom pokretu nije se više-manje sve do Staljinove smrti smjela dovoditi u pitanje ni njegova definicija nacije iz 1911, nastala uglav nom pozajmljivanjem Kautskijevih i Lenjinovih nalaza. Svakako da je to utjecalo da se u međunarodnom komunističkom pokretu sve do iza drugog svjetskog rata - s izuzetkom KPJ i naše revolucije - nacionalno pitanje nije smatralo aktualnim. A onda ga je život izbacio na površinu i u smislu borbe za ravnopravne odnose među socijalističkim zemljama i prava na specifičnosti u izgradnji socijalizma. Do našeg jugoslavenskog iskustva, koje je bilo i ostalo pionirsko - i u izgradnji socijalističkog samoupravljanja i u vođenju nezavisne, u odnosu na vojno-političke blokove u svijetu našeg vremena, nesvrstane politike - nacionalno se pitanje i u socijalizmu uglavnom svodilo na pitanje države i državnosti; vrtilo se, dakle, oko države. Dakako, nisu ni u našem komunističkom pokretu još prevladani sklopovi svijesti koji naciju proma traju samo u vezi s državom, ali, u načelu, kursom na socijalističko samo upravljanje otvoren je put »rješavanju« nacionalnog pitanja ne samo u smislu prava nacije na samoodređenje, što je kapitalizam posvuda proklamirao ali i malo poštovao, već i u smislu prava nacije na svestrani razvitak u uvjetima socijalizma, na individualnost u zajedništvu. Parolu: jedna nacija - jedna država formulirala je buržoazija u Evropi u 19. stoljeću, da bi stvorila i štitila tržište kao svoje nacionalno tržište, ali kapital je ipak bio konkretna historijska snaga koja je prelazila granice, gušila i uništavala slabije i manje narode i bez obzira da li su oni imali svoju državu. A svjetska je zbilja i danas u znaku postojanja i poslovanja oko 850 multinaci onalnih kompanija koje dominiraju - i u svojoj konkurentskoj borbi i u svo jim monopolskim povezivanjima - svjetskim tržištem, te su pojedine među njima jače od mnogih država i drže pod kontrolom male, pa i velike zemlje i čitave krajeve svijeta. Narodnooslobodilačke borbe našeg vremena počinju upravo s nacional nim samoodređenjem i onda idu dalje, obično prema državnom socijalizmu. Iskustva su, međutim, pokazala da državni socijalizam, pogotovo u vojno- -blokovskim spregama, ne donosi sreću narodima, ne priznaje dovoljno njihovu individualnost, ne izvlači ih iz bezimenosti i ujedno oslobađa i od presizanja tuđih hegemonizama. Šezdesetih godina našeg stoljeća pojavila se i teorija »socijalističke nacije«, a ona je zapravo izvedena iz teorije »socijalističke države«. Država je u socijalizmu tobože nova država, pa je korespondentno njoj i nacija - nova nacija. I zbog toga što se državni socijalizam uglavnom oslanja na državu u reguliranju i proizvodnje i kulture, on na planu međunacionalnih odnosa među socijalističkim zemljama stvara sistem birokratskog internacionalizma, jednako kao što kapitalizam ima svoj tehnokratski internacionalizam, često skriven iza parola kozmopolitizma. Bit je u tome da je u državnom socija lizmu birokracija arbitar, da je ona ta koja i zatvara i otvara granice i utoliko 6