Slavko Kopac katalog izlozbe

56 Pages·2016·3.06 MB·Italian

Slavko
KOPAČ
Autoportret (detalj)
Autoritratto (particolare)
Self-Portrait (detail)
1942
Slavko KOPAČ
(Vinkovci 1913 - Pariz 1995)
Galerija Adris
Obala Vladimira Nazora 1
Rovinj • Rovigno
21
lipnja / giugno / june
11
rujna / settembre / september
2016
1
2
FLANEUR, KOPAČ, RONAC, LETAČ
Igor Zidić
Diogen Laertije zapisao je zgodu, koja je – od njegova vremena do danas – bezbroj
puta prevođena i prepričavana. Govoreći o Sokratu, reče:
– Kažu, da ga je Euripid, kad mu je dao Heraklitovu knjigu, zapitao: „Kako ti se
čini?“ A on da je rekao: „Što sam razumio, valjano je, ali mislim i ono, što nijesam razumio,
samo bi zato trebao neki delski ronac.“1
Kako bih ja, temeljem ove rečenice, razumio odnos Sokrata i Heraklita? Mlađi
(Sokrat) kao da kaže: Ono što sam ja, ne baš dubok mislilac, razumio – posve je dobro.
(Već stoljećima, brojni filozofi misle što i Sokrat.) Nije, međutim, nepoznato da Heraklita
ni danas, baš kao i u ona vremena, mnogi ne mogu dokučiti: mnogošta je od (njegova)
napisanog (nama) ostalo nepročitano (neshvaćeno). Ta, već od Grčke i svoje davnine,
ne nosi uzalud pridjevke αινικτής – Gnomotvorac, Zagonetač – i Σκοτεινός – Tamni,
Mračni.
No, što je, prema kriteriju korisnosti, u našem razmatranju djela Slavka Kopača tu
moglo biti od posebnoga interesa?
Mogao bih odgovoriti ovako i onako, uspješnije i manje uspješno, no moram se
– da bih se uopće u temu otisnuo – iskreno zapitati: Čemu se, zapravo, bavim Heraklitom
kad je moj junak, u ovoj priči, zapravo: Sokrat? Zar stoga što nešto nije razumio? Ne
bih rekao. Čak mislim da je i to nedosegnuto posve dobro dokučio – puno bolje nego što
predmnijevamo da znače njegove riječi: … što nijesam razumio.
Pred tom njegovom, samo naizgled transparentnom, rečenicom pitam se: ako je
Sokrat, što je mogao razumjeti – umovanjem, proničući napisano – razumio kao dobro,
čime je mogao dokučiti da je i ono što ne razumije – također dobro?
Zato mi i jest važan: što se moglo razumjeti – on je razumio; što se nije dalo
razumjeti, možda se moglo naslutiti. Rekao bih da je, doista, tako, jer još nitko nije dokazao
da ono što Sokrat nije razumio – nije dobro. Tako je Sokrat, slijedeći svoj „unutrašnji glas“
došao do toga da um nije jedini sudac, a ni procjenitelj istine. Kao mislilac Cjeline, kojoj
se prilazi kroz pojedinca, on nije imao problema s tim da Cjelina, koja funkcionira, nužno
pretpostavlja i funkcioniranje svih dijelova.
Zato njemu Heraklit Tamni nije bio lik mračnjaka, nego mislitelja Tame, što ne
dovodi u središte pozornosti Heraklitovu (moguću, ne i nužnu) Tamnost, nego, naprotiv,
upućuje na područja nadosobne, svjetske Tame.
Sokrat nam je pripomogao da to lakše razumijemo, ali i time – time naročito! –
što je svojom slutnjom vrijednoga, iskazanom onkraj razumskoga uvida, omogućio da se
osjećaj skrivenoga uvaži kao uvod u Tamno.
3
Dama u bijelom
Dama in bianco
Lady in White
1938
Današnjim bi se, jungovskim metajezikom, Tamno nazvalo Nesvjesnim. Jung,
štoviše, raspravlja o dvije vrste ljudi: jedni žive tako da svijet samo misle; drugi, pak, tako
da ga samo osjećaju: „Kad upotrijebim riječ osjećaj kao suprotnost riječi mišljenje, imam u
vidu sud o vrijednosti – na primjer, ugodan ili neugodan, dobar ili loš, itd. Prema toj odredbi, Pariz - Most Aleksandra III
osjećaj nije emocija (koja je, kao što riječ kaže, nenamjerna). Osjećaj, kako ga ja shvaćam, Parigi - Ponte Alessandro III
Paris - Alexander III Bridge
jest (poput mišljenja) racionalna (tj. sređujuća) funkcija, dok je intuicija iracionalna (tj. 1939
4
5
koja opaža) funkcija. (…) Ova četiri fundamentalna tipa odgovaraju očitim sredstvima S moga prozora
Dalla mia finestra
pomoću kojih se svijest postavlja prema iskustvu. Senzacija (tj. osjetilna zamjedba) kaže
From My Window
vam da nešto postoji; mišljenje vam kaže što je to; osjećaj vam kaže je li to prijatno ili nije, 1940
a intuicija vam kazuje odakle to dolazi i kamo ide.“2
Ne moramo Sokrata zamisliti kao Jungova pacijenta, da bismo zaključili kako
je Sokratov osjećaj iznašao što je na dnu Heraklitove misli, i što će, umjesto njega, na
površinu iznijeti neki „delski ronac“.
Uz „delskoga ronca“ moram dometnuti: Delos je Apolonov otok, sitan među
Cikladima, zacijelo lijep, ako ga je Apolon za sebe izabrao. Tamo su živjeli, na glasu, delski
plivači i ronioci; ako već spominje „delskoga ronca“, Sokrat zna što govori: u helensko su
doba baš on i njegovi iz dubina iznosili dragocjene biserne školjke. Eto, što mislim da je,
na dnu Tamnoga, Sokrat vidio, premda ne i sâm dosegnuo: bili su to Heraklitovi biseri.
Doista, i osjećaj, i slutnja, i prekognicija samo su tipovi uvida, a da se sve ne
doseže samo razumom, spekulacijom, organizacijom i kalkulacijom, dokazuje veliki
hrvatski Parižanin, Vinkovčan i svemirac Slavko Kopač. Gotovo da ništa nije apsurdnije, u
odnosu na nj, od njegove titule: „akademski slikar“. Ali tu je titulu ovjerio veliki Vladimir
Becić, tko bi je, dakle, mogao osporiti? Niti ne pokušavam; u svoje se početničko doba
Kopač, s razlogom, kitio tom titulom; kako je, poslije 1948, počeo napredovati velikim
koracima u maštarije i vizije, kako se počinjao diviti djelima likovno nepismenih, otkačenih
i marginaliziranih, kako je i sam počeo otkrivati svu ljepotu života na margini – ne ubirući
društvovne prihode na svoju darovitost, znanje, autoritet i ugled – tako se čarolija Akademije
počela topiti, a on, skroman i tih radnik, više-manje nezaustavljiv u skitanju stvarnim i
imaginarnim stazama, u stihovanju i slikovanju, u kiparenju i uzlijetanju, u afirmiranju,
kolekcioniranju i muzealiziranju un art autre, koja će, u njegovoj i Dubuffetovoj inačici,
uskoro postati art brut – otvorena će srca susretati svijet blag i pogibeljan, lijep i rugoban,
smiješan i groteskan kao dijete pripušteno u gužvu velegrada: bosonogo, oslobođeno od
svih škola i svega naučenog, spremnog da umjesto jedne vrsti znanja dotakne sva: regularna
i neregularna, kodificirana i apokrifna. Zar nije dostatno uvjerljiv, i sam po sebi, njegov
povratak u društvo nevinih: na početku mu u tome naporu, s iskrenom naklonošću asistiraju
veliki Ándre Breton i Benjamin Péret, čuveni galerist Michel Tapiè, potom i Jean Dubuffet.
Uživao je prijateljstvo Radovana Ivšića i, k tome, naklonost nekoliko Muza.
Primjećuju mu energiju i inovativnost i Patrick Waldberg, Pierre Gueguen, Georges
Boudaille, Frank Elgar, Michel Ragon, Pierre Cabanne i, dakako, Radoslav Putar. Poslije
će, od 1966. i povratka njegovih djela i održanih izložbi u domovini, reagirati i hrvatska
kritika (od Radmile Matejčić, Borisa Vižintina, Vladimira Malekovića, Matka Peića,
Zdenka Rusa, Josipa Depola, Frane Lentića, Bogdana Mesingera, Petra Selema, Lilijane
Domić, Nade Beroš i drugih). Iz Pariza o njemu često izvještava Mirko Galić.
S djelima – predratnim – Slavka Kopača upoznao me pobliže moj profesor
Radoslav Putar, na seminaru što ga je za nas 5-6 slušača (Snješka Knežević, Josip Zanetti,
Mišo Mikac, Dolores Ivanuša, Višnja Hrbud – gdjekad još netko – uz vazda pridruženog
Eugena Fellera) vodio u Modernoj galeriji. Bilo je to 1960. ili 1961. Galerijski radnik,
popularni Janko-Jankec, dobio bi od nas napasnika, u znak zahvalnosti, gablec i bocu vina,
a „gosponu Profesoru“ bi poizvadio iz spremišta štogod je mogao naći od slikara koga nam
je Putar nakanio predstaviti. Od Kopača sam poznavao tek Most Aleksandra III. u Parizu
(1939). Bila je to amblematska slika, jednako lijepa kao neki Račićevi i Kraljevićevi pariški
motivi, ali oko nje nije bilo konteksta. Kad nam je Putar toga jutra pokazao njegovu Damu
u bijelom (1938) i Napušteni kolodvor (1940), učinilo mi se, da se pred nama rastvara čudo
6
7
Napušteni kolodvor
Stazione ferroviaria
abbandonata
Deserted Station
1940
slikarstva. Unatoč tome, što mi tonska dispozicija Dame nije bila bliska – cijela je slika
ostavljala dojam pretjerane finoće: kao da je naslikana tupferom iz puderijere – osjećala
se moć majstora. U njezinoj se blizini nisam usuđivao ništa izreći naglas, kao da ću time
otpuhnuti obojeni prah. Ali, koliko je u njoj nježne virtuoznosti (unatoč odveć skraćenim
rukama!), koja me podsjetila na stidljivoga Franu Šimunovića, dočim su Ciklame (1938)
i spomenuti Kolodvor, kao i neki dijelovi na Motivu sa Šalate (1942), pokazivale su da je
pravi njegov učitelj, poslije Akademije, bio Leo Junek. Sreo ga je Kopač, pod sam kraj
1939, za svoga studijskog boravka u Francuskoj, kada je imao prilike često se s njim družiti:
Juneku je to bilo „domovinsko osvježenje“, Kopaču su ti susreti bili na veliku korist. Teško
je reći što je na nj, tada, ostavilo dublji dojam: Pariz sâm ili spomenuti hrvatski Parižanin.
Rat je bio blizu i Kopač je morao, u rujnu 1940, kao strani državljanin, napustiti Francusku.
No, to je već nastavak Kopačeve biografije, a ja se vraćam Zagrebu 1960-ih.
Moj uvid u njegov hrvatski, doratni i ratni opus, proširio se i produbio zahvaljujući
Putaru i neskrivenoj simpatiji i solidarnosti koju je on prema slikaru uvijek iskazivao.
Početak 1960-ih bilo je veliko doba hrvatskog modernizma: na sceni su svi veliki majstori,
možda, najboljega hrvatskog desetljeća: Dulčić, Murtić, Kulmer, Petlevski, Perić,
Gattin, Ivančić, Knifer, Vaništa, Stančić i drugi. Punom su još snagom slikali Herman i
Hegedušić… Bili su tu, na okupu, EXAT-ovci, javio se Šutej. Hodali smo po izložbama
širom otvorenih očiju: Masle, ludi, plutajući, uvijek začuđeni i, pomalo, svijetom zbunjeni
Masle! Kolikogod da sam razlikâ vidio u njima dvama – a najveći je bila majstorska
podloga, koju sam u Kopača nazirao i kad se vještini rugao, u velikoj crtačkoj njegovoj
8