Put u ropstvo PDF
Preview Put u ropstvo
Friedrich Hayek Put u ropstvo preveo: Daniel Bučan Uvod Prvo poglavlje. Napušteni put Ljudska volja učinila je svijet onakvim kakav jest. Individualistički temelj moderne civilizacije. Liberalizam nije statično stanje. Ali mu nije bilo dopušteno da se razvije stoga je napušten. Njemačka kao voditelj u novom polasku. Drugo poglavlje. Velika utopija Socijalističko obećanje nove slobode. Promjene u značenju riječi sloboda. Obnovljena shvaćanja. Utopija demokratskog socijalizma. Treće poglavlje. Individualizam i kolektivizam Značenje socijalizma. Značenje “planiranja”. Alternativa usmjerenoj ekonomiji nije laissez faire već racionalni okvir za konkurenciju. Kombinacije centralizma i konkurencije inferiorne su i centralizmu i konkurenciji. Četvrto poglavlje. “Neizbježnost” planiranja Konkurencija zbog tehnoloških promjena nije nemoguća. Uzroci porasta monopola. Novi problemi stvoreni tehnološkim promjenama. Tehnološke mogućnosti koje se ne mogu ostvariti u konkurenciji. Zahtjev za planiranjem uglavnom rezultat uskih specijalističkih pogleda. Peto poglavlje. Demokracija i planiranje Centralizam ekonomske aktivnosti pretpostavlja razumljivi zajednički kod vrijednosti. Individualni i socijalni ciljevi. Slaganje o metodama i neslaganje oko ciljeva. Što se raspon državne akcije proširuje, mogućnost dogovora se smanjuje. Iluzija demokratske “kontrole”. Sloboda, a ne demokracija kao krajnja vrijednost. Šesto poglavlje. Planiranje i pravna država Pravna država. Formalni i sadržajni zakoni. Opravdanje pravne države. Sukob formalne i sadržajne jednakosti. Nova opasnost pravnoj državi. Pravna država i ljudska prava. Sedmo poglavlje. Ekonomska kontrola i totalitarizam Politička i ekonomska sloboda. Prezir prema puko ekonomskom. Kontrola nad proizvodnjom omogućuje kontrolu nad potrošnjom. Planiranje i izbor zanimanja. Naredbe i zabrane kao jedina alternativa sistemu cijena. Mit o obilju. Proširenje totalitarne kontrole bez presedana. Osmo poglavlje. Tko, komu? Sloboda i vlasništvo. Planiranje i raspodjela dohodaka. Distributivna pravda. “Jednakost”. “Pravedne” cijene i “pravedne” nadnice. Sukobljene ideje o tomu što je zasluženi status. Socijalizam je pripremio instrumente za totalitarnu kontrolu. Socijalizam “srednje klase”. Sukobi konkurirajućih socijalizama. Deveto poglavlje. Sigurnost i sloboda Dvije vrste sigurnosti. U slobodnome društvu nezaslužene fluktuacije dohotka su nužne. Sigurnost za određeni ekonomski sloj moguć je samo u društvu organiziranom na vojnom načelu. Ekonomska sigurnost osigurana nekima povećava nesigurnost ostalih. Značaj povećanog zahtjeva za sigurnošću. Deseto poglavlje. Zašto se uspinju najgori Moralne posljedice kolektivizma. Najmanji zajednički nazivnik stvara najveću i najhomogeniju skupinu. Partikularističke tendencije imanentne socijalizmu. Kult moći. Socijalni ciljevi opravdavaju sva sredstva. Korisne navike koje se potiču u građana totalitarističke države. Izbor vođe. Jedanaesto poglavlje. Konac istine Uloga propagande. Ljudi moraju usvojiti ne samo vrijednosti nego i stavove o činjenicama o planu. Nove vrijednosti se prihvaćaju pod imenima starih. Ne postoji područje znanja koje nije podložno kontroli. Istina i sloboda mišljenja. Dvanaesto poglavlje. Socijalistički korijeni nacizma Socijalistička podrška dovršila je pobjedu antiliberalnih snaga u Njemačkoj. Sombart. Plenge. Lensch. Spengler i Moeller van den Bruck. Socijalizam kao oružje protiv liberalnog Zapada. Trinaesto poglavlje. Totalitaristi među nama Širenje njemačkih ideala. Povijesni realizam more teutonico. Totalitarizam znanstvenika. Monopolističke organizacije kapitala. Monopolističke organizacije radne snage. Četrnaesto poglavlje. Materijalni uvjeti i idealni ciljevi Ekonomofobija naše generacije. U slobodnome društvu ne postoji ni jedna svrha ne može stalno dominirati drugima. ^ak ni ukinuće nezaposlenosti. Ostvarenje naših najvećih nada ovisi o naglom ekonomskom napretku. Propast Engleskih političkih ideala. Petnaesto poglavlje. Perspektive međunarodnog poretka Sukob nacionalnog planiranja i međunarodnog poretka. Smjer ekonomske aktivnosti postavlja još i teže političke probleme na međunarodnoj negoli na nacionalnoj razini. On stvara sukobe ideala koji se mogu riješiti samo silom. Međunarodni autoritet ne može se ograničiti na ekonomiju. Potreba za jakom ali ograničenom političkom silom iznad ekonomskih ovlasti. Zasluge federalističkog načela. Pravna država u međunarodnoj sferi. Opasnost od preambicioznosti. Zaključak. Bibliografska primjedba. PREDGOVOR Kada profesionalni istraživač društvenih pojava piše političku knjigu, prva mu je dužnost to jasno i kazati. Ovo je politička knjiga. Ne želim to prikrivati opisujući je, kako bih možda mogao, elegantnije i ambicioznije kao ogled iz društvene filozofije. No bez obzira kako knjigu nazvao, bitno je to da je sve što ću reći izvedeno iz određenih konačnih vrijednosti. Nadam se da sam u ovoj knjizi primjereno ispunio i jednu drugu, ne manje značajnu dužnost - nedvojbeno pokazati koje su to konačne vrijednosti na kojima se osniva cijela argumentacija. Ipak, ima nešto što ovome želim dodati. Premda je ovo politička knjiga, ja sam siguran, koliko se to uopće može biti, da uvjerenja što su u njoj izložena nisu određena mojim osobnim interesom. Ne vidim nikakva razloga zbog kojega bi ona vrsta društva što se meni čini poželjnom nudila veće prednosti meni no velikoj većini ljudi ove zemlje. Zapravo, moje kolege socijalisti uvijek mi govore da bih ja kao ekonomist u onoj vrsti društva kakvoj se ja protivim imao značajniji položaj, naravno, ako bih privatio njihovo gledanje. Jednako tako uvjeren sam da se tim pogledima ne protivim zato što se razlikuju od pogleda s kojima sam odrastao, budući da su to upravo oni pogledi uz koje sam pristajao kao mladić i koji su me i naveli na to da studij ekonomije izaberem za profesiju. Za one koji, kako je danas moderno, u svakom propovijedanju nekog političkog mnijenja tragaju za sebičnim motivima, možda smijem dodati da imam sve moguće razloge da ne napišem i ne objavim ovu knjigu. Ona će zasigurno uvrijediti mnoge ljude s kojima želim biti u prijateljskim odnosima; ona me je prisilila da zanemarim rad za koji sam bolje kvalificiran i koji sam smatram dugoročno važnijim; i, iznad svega, ona će zasigurno prejudicirati prijem rezultata strogo akademskog rada kojemu me usmjeruju sve moje naklonosti. Što sam usprkos tomu zaključio da je pisanje ove knjige dužnost koju ne smijem izbjegavati, ima se zahvaliti prije svega osobitoj i ozbiljnoj značajki rasprava što se danas vode o budućoj gospodarskoj politici, a koje je javnost nedovoljno svjesna. Radi se o tomu da je većina ekonomista već nekoliko godina uključena u funkcioniranje ratnog stroja i ušutkana svojim službenim položajem, te da zbog toga, javno mnijenje o tim problemima u zabrinjavajućoj mjeri oblikuju amateri i crnaks, ljudi koji traže samo svoju korist ili prodaju lažni lijek za sve. U takvim okolnostima onaj tko još uvijek ima vremena za pisanje, ne smije zadržati za sebe zebnje što ih sadašnje tendencije zasigurno izazivaju u glavi mnogih koji ih ne mogu javno iskazati - premda bih u drukčijim okolnostima rado raspravljanje o pitanjima nacionalne politike prepustio onima koji su za tu zadaću kvalificiraniji i ovlašteniji. Osnovna tema ove knjige bila je najprije skicirana u članku pod naslovom "Sloboda i gospodarski sustav" ("Freedom and Economic System"), objavljenom u travanjskome broju Contemporary Review godine 1938., a kasnije je u proširenom obliku ponovno objavljen u izdanju "Public Policy Pamphlets" što ga je za University of Chicago Press godine 1939. priredio profesor H. D. Gideonse. Zahvaljujem urednicima i izdavačima obiju tih publikacija što su mi dopustili da prenesem iz njih neke odlomke. London School of Economics Cambridge, prosinac 1943. PREDGOVOR IZDANJU IZ 1976. Ova knjiga, napisana u slobodno vrijeme u razdoblju od 1940. do 1943. godine, kada sam još uvijek bio uglavnom zaokupljen problemima čiste ekonomske teorije, postala mi je, kako se moglo i očekivati, polazište za rad na novome području, koji je potrajao više od trideset dgodina. Taj prvi pokušaj u posve novom pravcu uzrokovalo je moje nezadovoljstvo zbog posve pogrešnog tumačenja značaja nacističkog pokreta u engleskim "naprednim" krugovima. To je bio povod da tadašnjem ravnatelju London School of Economics, Sir Williamu Beveridgeu, uputim memorandum, da potom napišem članak u Contemporary Review godine 1938., koji sam na zahtjev profesora Harryja G. Gideonsea sa Sveučilišta u Chicagu proširio za njegovo izdanje "Public Policy Pamphlets", te da napokon i nerado, kad sam vidio da su sve moje sposobnije britanske kolege bile zaokupljene hitnijim problemima vođenja rata, u takvim okolnostima proširim u ovu raspravu. Usprkos posve neočekivanom uspjehu knjige - u slučaju američkog izdanja, koje prvotno i nije bilo planirano, čak i većem no što ga je doživjelo britansko - dugo njome nisam bio posve zadovoljan. Premda sam na samom početku knjige jasno izjavio da je to politička knjiga, većina mojih kolega koji se bave društvenim znanostima natjerala me je da osjećam da sam svoje sposobnosti upregnuo na pogrešnoj strani, a i sam sam strahovao da sam prekoračivanje granica tehničke ekonomike, možda prekoračio granice svojih kompetencija. Ovdje neću govoriti o bijesu što ga je knjiga izazvala u nekim krugovima, niti o neobičnoj razlici između njezina prijema u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, o čemu sam nešto kazao prije dvadeset godina u Predgovoru za prvo američko džepno izdanje. Da ukažem na karakter široko rasprostranjene reakcije, spomenut ću samo da je dobro poznati filozof, čije ime neću spominjati, pisao jednom drugom filozofu predbacujući mu što je hvalio tu sablažnjivu knjigu koju on "naravno nije čitao!" No premda sam se svim silama trudio vratiti se čistoj ekonomici, nisam se mogao osloboditi osjećaja da su problemi u koje sam se tako neplanirano bio upuxstio izazovniji i značajniji od problema ekonomske teorije, te da mnogo što od onoga što sam rekao u svojoj prvoj skici zahtijeva objašnjenje i razradu. Osim toga, kada sam je pisao, još se nisam bio dostatno oslobodio svih predrasuda i praznovjerja što pretežu u javnome mnijenju, a još sam manje znao izbjeći svo općeprisutno brkanje termina i pojmova kojega sam kasnije postao svjestan. A rasprava o posljedicama socijalističke politike koja se pokušava razotkriti u ovoj knjizi, nikako nije potpuna bez valjana prikaza o tome što zahtijeva i što može postići prikladan tržićšni poredak. Tom potonjem pitanjubio je uglavnom posvećen rad što sam ga od tada objavio na tome području. Prvi ishod tih napora u objašnjavanju naravi jednog poretka slobode bila je obimna knjiga pod naslovom The Constitution of Liberty (1960) u kojoj sam uglavnom pokušao ponovno iznijeti i osmisliti doktrine klasičnog liberalizma devetnaestoga stoljeća. Svijest o tomu da je takvo ponovno iznošenje ostavilo neka pitanja bez odgovora navela me je potom da sam pružim odgovore u trosveščanom djelu pod naslovom Law, Legislation and Liberty, kojega je prvi svezak izašao godine 1973., drugi 1976., a treći samo što nije dogotovljen. Vjerujem da sam u posljednjih dvadeset godina, kojih sam se bavio tim zadaćama, mnogo naučio o problemima o kojima se raspravlja u ovoj knjizi, koju, mislim, nisam ni jednom ponovno pročitao za to vrijeme. Kako sam to učinio sada radi ovoga predgovora, više se ne osjećam kao netko tko duguje ispriku, već se po prvi puta osjećam prilično ponosnim na nju - i ne na posljednjem mjestu zbog uvida zbog kojega sam je posvetio "socijalistima svih stranaka". Naime, premda sam u međuvremenu naučio mnogo toga što nisam znao kada sam je pisao, danas me često iznenađuje koliko sam toga uspijevao sagledati još na početku mojih nastojanja, a što je moj kasniji rad potvrdio; i premda će, nadam se, moja kasnija nastojanja u očima stručnjaka biti dostojnija pohvale, i danas sam bez oklijevanja spreman preporučiti ovu ranu knjigu širokom krugu čitatelja koji žele dobiti jednostavan ne specijalistički uvod u ono za što mislim da je još uvijek jedan od najprečih problema koje ćemo morati razriješiti. ^itatelj će se vjerojatno pitati znači li to da sam još uvijek spreman braniti sve glavne zaključke ove knjige; odgovor na to pitanje u cjelini je potvrdan. Najvažnije ograničenje u tom pogledu koje moram iznijeti proizlazi odatle što se u međuvremenu promijenilo nazivlje, te da se zbog toga ono što u ovoj knjizi kažem može pogrešno razumjeti. U vrijeme kada sam je pisao socijalizam je nedvosmisleno značio nacionalizaciju sredstava za proizvodnju i centralizirano planiranje privrede što ga je ta nacionalizacija omogućivala i činila nužnim. U tomu je smislu, na primjer, Švedska danas mnogo manje socijalistički ustrojena no Velika Britanija ili Austrija, premda se Švedsku obično smatra mnogo više socijalističkom zemljom. To je stoga što socijalizam danas najčešće znači ekstenzivnu raspodjelu dohotka pomoću poreza i institucija države blagostanja. U takvoj državi učinci o kojima raspravljam u ovoj knjizi ostvaruju se sporije, posrednije i nepotpunije. Ja vjerujem da konačni ishod tendira tomu da bude manje-više isti, premda proces kojim se on postiže nije psove jednak onome koji je opisan u ovoj knjizi. ^esto mi se pripisivalo da tvrdim kako svako kretanje u pravcu socijalizma nužno vodi totalitarizmu. Premda takva opasnost postoji, to nije ono što se tvrdi u ovoj knjizi. Ona naprosto sadrži opomenu o tomu da će, ako ne budemo dotjerivali načela naše politike, proizaći neke vrlo neugodne posljedice, kakve ne žele oni što se zalažu za takvu politiku. Kako mi se danas čini, u ovoj sam knjizi pogriješio prije svega u tomu što nisam dovoljno naglasio važnost iskustva komunizma u Rusiji, što je greška koja se možda može oprostiti ima li se u vidu da je uu vrijeme kad sam pisao Rusija bila naš ratni saveznik - i što se sam nisam posve oslobodio od svih tada uvriježenih intervencionističkih predrasuda, te sam zbog toga bio sklon mnogim koncesijama za koje danas mislim da su bule neosnovane. A u svakom slučaju tada još nisam bio posve svjestan do koje su mjere stvari u izvjesnom smislu već tada loše stajale. Primjerice, tada sam još uvijek smatrao retoričkim pitanje što sam ga postavio (str. 61) o tomu "to bi mogao reći da u Njemačkoj još uvijek vlada zakonitost?" da je Hitler neograničenu vlast dobio strogo ustavnim putem, da bih kasnije ustanovio kako su profesori Hans Kelsen i Harold J. Laski, a vjerojatno i mnogi drugi socijalistički pravnici i politolozi, sljedeći te utjecajne autore, tvrdili upravo to. Općenito, daljnje proučavanje suvremenih trendova mišljenja i suvremenih institucija u najmanju je ruku povećalo moju strepnju i zabrinutost. A utjecaj socijalističkih ideja i naivna vjera u dobre namjere totalitarnih vlasti izrazito su se povećale od vremena kada sam napisao ovu knjigu. Dugo mi je bilo krivo što sam poznatiji po onome što sam sam smatrao efemernim pamfletom negoli po mom strogo znanstvenome radu. Nakon što sam, u svjetlu tridesetgodišnjeg daljnjeg proučavanja u ono vrijeme postavljenih problema, ponovno razmotrio ono što sam tada bio napisao, više ne osjećam tako. Premda ova knjiga možda sadrži mnogo toga što u vrijeme kada sam je pisao, ne bih mogao uvjerljivo dokazati, ona je predstavljala iskreno nastojanje da se dopre do istine za koju vjerujem da je urodila uvidima što će čak i onima koji se ne slažu samnom pomoći da izbjegnu ozbiljnim pogibeljima. F. A. Hayek UVOD Malo je otkrića bolnijih od otkrića koja razotkrivaju pedigree ideja. Lord Acton Suvremeni događaji razlikuju se od povijesti po tomu što ne znamo rezultate do kojih će dovesti. Osvrćući se unatrag, možemo utvrditi značenje prošlih pojava i pratiti posljetke koje su izazuuvali. No za vrijeme dok povijest protječe, ona za nas nije povijest. Ona nas vodi u nepoznatu zemlju i tek vrlo rijetko možemo na tren sagledati tračak onoga što je pred nama. Drukčije bi bilo kada bi nam bilo dano da još jednom proživimo iste događaje sa znanjem o onomu što smo već jednom vidjeli. Kako bi nam se drugačijima stvari ukazale, kako bi se projemene koje sada jedva zamjećujemo činile važnima i često uznemirujućima! Vjerojatno je sreća što čovjek nikada ne može doživjeti to iskustvo i što ne poznaje ni jedan zakon kojemu se povijest mora potčiniti. Ipak, premda se povijest nikada u potpunosti ne ponavlja, i upravo stoga što nikakav razvoj stvari nije neizbježan, u stanovitoj mjeri možemo iz prošlosti naučiti kako da se izbjegne ponavljanje istoga procesa. Ne mora se biti prorok da bi se bilo svjesno opasnosti koje prijete. ^esto će se zbog slučajne kombinacije iskustva i interesa jednome čovjeku događaji ukazati s vidika koji su tek malobrojnima očiti. Stranice što slijede proizvod su iskustva koje je najsličnije iskustvu dvokratnog proživljavanja istog vremenskog razdoblja, ili barem dvokratnog promatranja vrlo sličnog razvoja ideja. Premda se takvo iskustvo teško može steći u jednoj zemlji, u stanovitim okolnostima može se steći živeći dugo najuprije u jednoj, a potom isto tako dugo u drugoj zemlji. Premda su utjecaji kojima je trend mišljenja u većini civiliziranih zemalja izložen u velikoj mjeri slični, to ne znači da ti utjecaji nužno moraju djelovati u isto vrijeme i istim tempom. Tako se ponekada, seleći se iz jedne zemlje u drugu, može dvaput biti svjedokom sličnih faza intelektualnog razvoja. Osjećaj u tom slučaju postaje osobito izoštren. Kada čovjek po drugi put naiđe na istraživanje mišljenja ili na zauzimanje za mjere kakve je prvi put sreo dvadeset ili dvadeset i pet godina ranije, onda ta mišljenja i mjere dobivaju novo značenje kao simptomi nekog određenog trenda. Tada ta mišljenja i mjere ukazuju, ako ne na nužnost, a ono barem na vjerojatnost da će se stvari odvijati sličnim tijekom. Danas je nužno izreći neugodnu istinu da smo suočeni s pogibelji da ponovimo sudbinu Njemačke. Istina, ta opasnost nije izravna, i okolnosti u ovoj zemlji još uvijek su toliko različite od okolnosti kojima smo bili svjedoci posljednjih godina u Njemačkoj da je teško vjerovati da idemo u istome smjeru. Ipak, ma kako put bio dugačak, radi se o putu na kojemu je teško krenuti obrnutim smjerom kada se jednom njime krene. Ako dugoročno i jesmo tvorci vlastite sudbine, kratkoročno mi smo zatočenici ideja što smo ih sami stvorili. Samo ako na vrijeme shvatimo opasnost možemo se nadati da ćemo je izbjeći. Ova zemlja nimalo nije nalik na Hitlerovu Njemačku, na Njemačku sadašnjeg rata. No oni koji proučavaju današnje ideje teško mogu ne vidjeti da postoje više no površna sličnost između trenda mišljenja u Njemačkoj za vrijeme i poslije posljednjeg rata i današnjih ideja u ovoj zemlji. U ovoj smo zemlji danas nedvojbeno svjedoci iste spremnosti da se ustrojstvo države koje smo ostvarili u svrhu obrane zadrži u svrhu stvaranja. Svjedoci smo istog prezira spram liberalizma devetnaestog stoljeća, istog lažnog "realizma" pa čak i cinizma, istog fatalističkog prihvaćanja "neizbježnih trendova". A najmanje devet desetina pouka za koje naši najglasniji reformatori tako gorljivo tvrde da ih trebamo izvući iz ovoga rata upravo su pouke što su ih Nijemci izvukli iz prošloga rata i koje su toliko mnogo učinile za pojavu nacističkog sustava. Imat ćemo prilike u ovoj knjizi pokazati da ima još mnogo drugih točaka u kojima, u razdoblju od posljednjih petnaest od dvadeset i pet godina, čini se slijedimo primjer Njemačke. Premda ljudi ne vole da ih se na to podsjeća, nije prošlo tako mnogo godina od kada su socijalističku politiku te zemlje progresisti općenito smatrali primjerom za kojim se valja povoditi, baš kao što je još manje davno ŠPvedska bila uzor u koji su bile uprte oči naprednjaka. Svi oni čije sjećanje seže još dalje u prošlost znaju koliko su duboko, najmanje za vrijeme cijelog jednog pokoljenja prije prošlog rata, njemačka misao i njemačka praksa utjecali na ideale i politiku ove zemlje. Autor ove knjige proveo je otprilike polovicu svog zrelog života u rodnoj Austriji, u bliskom dodiru s njemačkim intelektualnim životom, a drugu polovicu u Sjedinjenim Američkim Državama i Engleskoj. Za dvanaestak godina, otkada mu je ova zemlja postala dom, sve je više bio uvjeren da su barem neke sile što su uništile slobodu Njemačke na djelu i ovjde, i da se karakter i izvor te pogibelji, ako je to uopće moguće, ovjde čak i manje shvaćaju no što je to bilo u Njemačkoj. Najveća tragedija koja još nije shvaćena jest to da su u Njemačkoj u velikoj mjeri upravo ljudi dobre volje, ljudi kojima se divilo i isticalo ih kao uzor u ovoj zemlji, pripremili, ako ne i stvorili put onim snagama koje danas predstavljaju sve ono što mrze. Ipak, naši izgledi da od sebe otklonimo takvu sudbinu ovise o tome hoćemo li se suočiti s opasnošću i prepoznati je, i jesmo li spremni na to da preispitamo čak i one naše nade i ambicije kojima smo najprivrženiji, ako se pokažu izvorom te opasnosti. Za sada malo je znakova koji bi svjedočili o tomu da imamo intelektualne odvažnosti priznati sebi da smo možda bili u krivu. Malo ih je koji su spremni priznati da uspon fašizma i nacizma nije bio reakcija na socijalističke trendove prethodnoga razdobglja, već upravo neizbježan ishod tih tendencija. To je istina koju većina ljudi ne želi priznati, čak ni onda kada se priznaje sličnost mnogih neprihvatljivih značajki unutrašnjeg poretka u komunističkoj Rusiji i nacional-socijalističkoj Njemačkoj. Rezultat toga jest da mnogi koji za sebe misle da su beskrajno daleko od nacističkih izopačenosti i koji iskreno mrze sva očitovanja nacizma, istodobno rade za ideale ostvarenje kojih će voditi ravno u takvu omraženu tiraniju. Svako uspoređivanje razvoja stvari u različitim zemljama, naravno, varljivo je; no ja svoju tvrdnju ne zasnivam na takvim usporedbama, a niti ne tvrdim da je takav razvoj stvari neizbježan. Kada bi to bilo tako, ne bi bilo nikakva smisla pisati ovo što pišem. Takav razvoj stvari može se spriječeti, shvate li ljudi na vrijeme kamo bi njihova nastojanja mogla voditi. No donedavna bilo je malo nade da bi bilo kakav pokušaj da im se otvore oči mogao imati uspjeha. No čini se da je danas vrijeme zrelo za potpunije raspravljanje cijelog tog pitanja. Ne samo što je problem danas sagledan u mnogo širim krugovima; ima i osobitih razloga zbog kojih je nužno da se, na raskrižju na kojemu smo, s tim pitanjem suočimo izravno. Možda će se reći da ovo nije trenutak da se poteže pitanje oko kojega se mišljenja oštro sukobljuju. No socijalizam o kojemu govorimo nije stvar stranke, a pitanja o kojima raspravljamo imaju malo što zajedničkog s pitanjima oko kojihz se spore političke stranke. S našim problemom nema veze to što neke skupine možda manje žele socijalizam no neke druge, što neke žele socijalizam prije svega u interesu ove skupine a druge u interesu one skupine. Stvar je u tomu što je, uzmemo li ljude čiji pogledi utječu na razvoj stvari, očito da su oni danas u ovoj zemlji u stanovitoj mjeri svi socijalisti. Štoviše, ako nije u modi naglašavati da smo "danas svi mi socijalisti", to je tako samo stoga što je to danas i odveć očito. Malo tko sumnja u to da se moramo i dalje kretati prema socijalizmu i većina ljudi samo pokušava to kretanje usmjeriti u interesu neke posebne klase ili skupine. Mi se u tom pravcu krećemo samo stoga što to gotovo svi žele. Nema objektivnih činjenica zbog kojih bi to bilo neizbježno. Morat ćemo kasnije nešto reći i o tobožnjoj neizbježnosti "planiranja". Glavno pitanje jest kamo će nas to kretanje odvesti. Zar nije moguće da će ljudi, čija uvjerenja danas tom kretanju daju neodoljivu inerciju, ako počnu shvaćati ono što sada vidi tek nekolicina, užasnuti ustuknuti i odustati od nastojanja u koje se toliko ljudi dobre volje uprezalo cijelih pola stoljeća? Pitanje kamo će nas odvesti to opće vjerovanje našeg pokoljenja pitanje je koje si mora postaviti ne ova ili ona stranka već svatko od nas, pitanje je od najveće važnosti. Može li se zamisliti veća tragedija od toga da, u nastojanju da svjesno oblikujemo našu budućnost u skladu s visokim idealima, mi zapravo nesvjesno ostvarujemo upravo suprotno od onoga čemu smo težili? Ima još i neposredniji razlog zbog čega bismo u ovome trenutku morali ozbiljno nastojati razumjeti snage koje su stvorile nacional-socijalizam. To će nam omogućiti da razumijemo našega neprijatelja i o čemu se radi u našem sukobu. Ne može se nijekati da je spoznaja pozitivnih ideala za koje se mi borimo još na niskoj razini. Znamo da se borimo za slobodu, da oblikujemo svoj život prema vlastitim zamislima. To je velika stvar, ali nije sve. To nije dosta da bismo stekli čvrsta uvjerenja što su nam potrebna da bismo se oduprijeli neprijatelju koji koristi propagandu kao jedno od svojih najjačih oružja, i to ne samo u najbučnijem već i u najistančanijem obliku. To je još manje dostatno onda kada tu propagandu moramo suzbiti u narodu u zemljama što su pod neprijateljevom kontrolom, i drugdje gdje učinak te propagande neće iščeznuti s porazom sila Osovine. To nije dostatno ako trebamo pokazati drugima da se borimo za ono što je vrijedno njihove podrške, i ne dostaje da bi nas uvelo u izgradnju nove Europe koja će biti sigurna od opasnosti što su srušile staru. @alosno je što su Englezi u odnosima s diktatorima prije rata, jednako kao i u svojim pokušajima propagande i u raspravi o svojim ratnim ciljevima, pokazali unutrašnju nesigurnost i nepostojanost cilja, što se može objasniti samo zbrkom glede njihovih vlastitih ideala i naravi razlika spram neprijatelja. Bili smo zavedeni onoliko koliko smo to bili koliko stoga što nismo htjeli vjerovati da je neprijatelj iskren kad propovijeda i neka vjerovanja koja i mi dijelimo, toliko i stoga što smo vjerovali u iskrenost nekih drugih njegovih javnih tvrdnji. Nisu li i lijeve stranke baš kao i desne bile zavarane vjerujući da je Nacional- socijalistička stranka u službi kapitalista i da se protivi svim oblicima socijalizma? Koliko li nam je samo pojedinosti Hitlerova sustava bilo preporučivano s najneočekivanijih strana, pri čemu je izostajala svijest o tomu da su te pojedinosti nerazdvojivi dio toga sustava i da ne mogu biti u skladu sa slobodnim društvom koje želimo očuvati? Koliko li je bilo pogibeljnih pogrešaka što smo ih počinili prije rata i od izbijanja rata zato što ne shvaćamo protivnika s kojim smo suočeni! Gotovo kao da nismo htjeli razumjeti razvoj stvari koji je doveo do totalitarizma, zato što bi takvo razumijevanje moglo razbiti neke od najdražih nam iluzija kojih se nepokolebljivo držimo.
The list of books you might like
