Plutarh: Usporedni životopisi, vol. 1-3 PDF
Preview Plutarh: Usporedni životopisi, vol. 1-3
B i b l i o t e k a F o n t e s Urednici: ALBERT GOLDSTEIN i BOŽE ČOVIĆ Glavni urednik: ZDRAVKO ŽIDOVEC Odgovorni urednik: DRAGAN MILKOVIĆ Naslov izvornika PLUTARCHUS VITAE PARALLELAE Ed.Cl.Lindskog et K.Ziegler Leipzig, I-IV, 1964-1980 Bibliotheca Teubneriana Izdavač ITRO AUGUST CESAREC OOUR IZDAVAČKA DJELATNOST, Zagreb, Prilaz JA 57 Za izdavača: DRAGAN MILKOVIĆ Recenzenti: KAJETAN GANTAR i ZLATKO PLEŠE Korektori: MARIJA KALAZIĆ i NEVENKA VIDEK Likovna oprema: NENAD DOGAN Tehnički urednik: FRANJO PROFETA ISBN 86-393-0081-X ISBN 86-393-0102-6 Tisak: Grafički zavod Hrvatske. Radnička cesta Đure Đakovića 210, Zagreb 1988. PLUTARH U S P O R E D N I Ž I V O T O P I S I I A j r „ August Cesarec Zagreb OBJAVLJIVANJE OVE KNJIGE POTPOMOGNUTO JE DOTACIJOM IZ FONDA ZA SUFINANCIRANJE DRUŠTVENO VRIJEDNE KNJIGE RSIZ-a ZA KULTURU SRH PLUTARH I NJEGOVI »USPOREDNI ŽIVOTOPISI« O Plutarhovu životu Na pitanje koje razdoblje u povijesti čovječanstva smatra najsretnijim jedan je ugledni britanski povjesničar odgovorio da je to bilo vrijeme vladavine careva Antonina u Rimu. Ne računajući posljednjega, krvožednog tiranina Komoda, ta je dinastija vladala od 98. do 180. godine n. e. a sačinjavali su je Trajan, Hadrijan, Antonin Pijo (po kome su nazvani Antoninima) i Marko Aurelije. Može nas taj odgovor nesumnjivo kompetentnog stručnjaka iznena diti, možemo prema njemu imati rezerve; ostaje ipak činjenica da je poslije krvavih građanskih borbi nakon Neronove smrti 68. i 69. godine te relativna smirivanja za careva Flavijevaca (Vespazijana, Tita i Domicijana) u tih gotovo stotinu godina golema rimska država doživjela blagostanje kakvoga dotad nije bilo: mir i red unutar granica, sigurnost prema vanjskim neprijateljima, ekonomski pro cvat praćen razmahom umjetnosti, sve su to oznake jednog uistinu sretnog razdoblja, posljednjega takvog u životu dugovjeke države koja će otada postupno slabiti pod udarcima unutrašnjih nereda i vanjskih neprijatelja pa najzad, nekih tristo godina kasnije, i potpuno klonuti. U. to vrijeme rimska književnost doživljava ponovno bujanje stvaralačkih snaga: Plinije Mlađi, Marcijal, Juvenal, Tacit samo su najznačajnija imena jednog veoma plodnog perioda. Začudo, taj se polet relativno slabo odrazio u grčkoj književnosti koja se - možda uz Diona iz Pruse - može pohvaliti samo jednim velikim stvaraocem, Plutarhom iz Heroneje, kao što će u slijedećoj generaciji opet jedini značajniji pisac biti satiričar Lukijan iz Samosate (koji uz to i nije pravi Grk). Anonimni autor spisa O uzvišenom, koji je vjerojatno živio u 1. st. n. e., s tugom će konstatirati da je ekonomski procvat doveo do stanja tromosti duha u kojem više nema »velikih značaje- va«. Možda je to doista razlog slabe produktivnosti grčke književno sti s početka naše ere, a možda su razlozi drugi. U svakom slučaju, Plutarh je jedno od posljednjih velikih imena dokršćanske grčke literature, ako već ne dubinom ili originalnošću, a ono svakako širinom interesa, erudicijom i, nadasve, opsegom svoga djela. PLUTARHI NJEGOVI »USPOREDNI ŽIVOTOPISI' Nemamo pouzdanih podataka ni za Plutarhovu godinu rođenja ni smrti. U spisu O natpisu E u Delfima sam kaže da je kao mladić zajedno s učiteljem Amonijem i bratom Lamprijom bio u Delfima kad je Neron posjetio to proročište. Kako je Neron bio tamo god. 66/67, a prema grčkom shvaćanju »kao mladić« značilo bi da Plutarh tada još nije napunio 20 godina ali da nije imao ni mnogo manje, zaključuje se da je Th. Mommsen s pravom pretpostavio da se Plutarh rodio između 46. i 48. Kroničar Eusebije svjedoči nam da je god. 119. Plutarh još bio živ: kao starac bio je imenovan za »epitropa« Grčke. Epitrop teško može biti upravitelj, kako to tumače neki autori. Ali svakako nemamo razloga sumnjati da je te godine Plutarh još bio na životu. Budući da iz njegovih spisa proizlazi da mu nije poznato dovršenje nekih građevina iz dvadesetih godina drugog stoljeća (Hadrijanov kip u Delfima, obnovljeni Olimpijejon u Ateni) kao i okolnost da nije uvršten u popise »dugovjekih«, sve to govori da je umro neposredno poslije 120. Ima doduše mišljenja da se rodio ranije (oko 40) i da je umro kasnije (125-127). Rodio se u gradiću Heroneji, na zapadnoj granici Beotije prema Fokidi, u srednjoj Grčkoj. Heroneja je bila maleno mjestance, ali poprište nekoliko značajnih bitaka. Ondje su 447. Becćani pobijedili Atenjane i tako ih zauvijek lišili nade u dominaciju nad susjednom Beotijom; god. 338. ondje je Filip Makedonski uništio posljednje nade u očuvanje grčke samostalnosti; a godine 86. tu je Lucije Kornelije Sula pobijedio Arhelaja, vojskovođu Mitridata VI, i time je Grčka definitivno ostala u sferi rimskog utjecaja. Plutarh je potekao iz ugledne obitelji, iako to nije bila najugled nija ni najobrazovanija obitelj u gradu, kako misle neki. Njegov se pradjed Nikarh još sjećao bitke kod Akcija. Plutarhov djed Lampri- ja, čovjek živa duha, neiscrpne energije i široka obrazovanja, javlja se u Plutarhovim dijalozima kao i njegov otac Aristobul, koji je ipak bio u pozadini, u sjeni djeda i Plutarhove braće, Lamprije i Timona, koji su česti sudionici u razgovorima i raspravama. Ne spominje se majka, pa to može biti indicija da je rano umrla. Za svog djeda Plutarh kaže da je bio »maštovit i pun dobrih priča«. Poznavao je liječnika Filotu iz Amfise, koji je upoznao raskoš Kleopatrina i Antonijeva dvora za vrijeme studija medicine u Aleksandriji. Dakako, Filota je morao biti znatno stariji od djeda Lamprije, ali to ne isključuje njihovo moguće poznanstvo. Među tzv. etičkim spisima sačuvano je devet knjiga Plutarhovih Symposiaka problemata, što se najbolje može prevesti kao Ćaskanja uz čašicu. Tu Plutarh bilježi o čemu se sve razgovaralo na »simposi- jima« kojima je sam prisustvovao. Simposij je riječ za koju je poznato da ju je teško prevesti., Poslije objeda ili večere uklonilo bi PLUTARHI NJEGOVI »USPOREDNI ŽIVOTOPISI« 7 se jelo sa stola i prešlo bi se na »desert« uz piće. Uz to redovno su se vodili razgovori na razne teme a atmosfera je bila opuštena. Premda su u Plutarhovo vrijeme žene sudjelovale pri glavnom objedu, na simposijima njih nije bilo. Simposij je kao tema poznat i iz ranije grčke književnosti (Platon, Ksenofont) a i kasnije (Atenej). Plutarhove su teme razgovora redovno trivijalne pa je prvenstveno značenje njegovih Ćaskanja u oslikavanju sredine i situacije u kojoj je Plutarh živio jer u njegovim Ćaskanjima sudjeluju stvarne, povijesne osobe, a među njima i njegovi prijatelji i rođaci i sam autor. Plutarh je pravio bilješke o tome što se govorilo. Jednom kasnije pozvao ga je njegov odlični rimski prijatelj Sosije Senecion da u znak svog prijateljstva književno obradi te bilješke »po ugledu na Platona, Ksenofonta, Aristotela i druge«. Plutarh je to učinio, a mnogi od njegovih Etičkih spisa zapravo su temeljitije raspravljene teme razgovora na simposijima. Polovica simposija odigrava se u kući Plutarhove porodice u Heroneji, ostali u Korintu, Delfima, Elidi (na odgovarajućim grčkim igrama istmijskim,. pitijskim i olimpijskim), pa u Aidepsu na Eubeji, u Patri i Rimu. Glavni nedostatak Plutarhovih Ćaskanja, u čemu se razlikuju npr. od Platonova, koji posebno smeta današnjeg čitaoca, njihova je neodređenost u pojedinostima u kojima bismo željeli preciznost. No.razumljivo je da Plutarhu nije bilo do toga jer on piše za prijatelje koji su bih osobno prisutni pa im je »kontekst« bio dovoljno poznat. Drugi je nedostatak Plutarhova osobna skromnost i diskretnost zbog koje on o sebi daje veoma malo podataka, premda je bio sudionik u tim razgovorima. Tako mi o njemu ne znamo mnogo, ne znamo kako mu je izgledala kuća niti kako je izgledao on sam. Igrom slučaja nije nam sačuvan nijedan Plutarhov portret, čak niti idealizirani, kakvi su bili česti u antici. Ne znamo mnogo niti o njegovu obrazovanju. U Ateni, gdje su stjecali više obrazovanje mladi ljudi iz čitave Grčke, slušao je akademičara Amonija, s kojim ga zajedno nalazimo kasnije i u Delfima. Tko je stvarno bio taj Amonije nije pouzdano utvrđeno. Općenito se smatra da je to poznati Amonije iz Lamptre za koga znamo da je pisao O žrtvenicima i žrtvama gdje on uglavnom govori 0 vjerskim pitanjima. Moguće je i da je Plutarhov velik interes za religiju potekao od Amonijeve poduke. S druge strane, neobično je da Plutarh nigdje ne spominje znamenitu knjigu svog učitelja, a ima 1 indicija da je Amonije iz Lamptre živio mnogo ranije. Svakako, već po imenu očito je Amonijevo egipatsko porijeklo. Treba pretpostaviti da je Plutarhova obitelj bila imućna i da je živjela od prihoda s imanja. Inače bi bilo nemoguće da se sinovi u tolikoj mjeri posvete neproduktivnoj aktivnosti kakva je književnost i filozofija. Materijalna sigurnost omogućavala je Plutarhu i njegovoj 8 PLUTARHI NJEGOVI »USPOREDNI ŽIVOTOPISI« braći da znatan dio vremena provode u čitanju, razmišljanju i raspravljanju. Tako je njihov dom postao - kao i mnogi u antici - neka vrst neslužbenog obrazovnog centra, kulturnog stjecišta, ili slobodne sveučilišne zajednice, kako veli jedan autor. Kao i drugi mladići iz imućnih obitelji, i Plutarh je dosta putovao. Već kao mladić bio je u službenoj posjeti kod rimskog namjesnika u Korintu a kasnije proputovao gotovo cijelu Grčku. Bio je u Maloj Aziji (predavao je u Sardu ili Efezu), u Aleksandriji (što se jedva dade naslutiti iz jedne njegove uzgredne, više nego diskretne opaske), a najmanje dvaput bio je i u Rimu. Putovanja u to Su vrijeme bila uobičajena i u Ćaskanjima ćemo kao sudionike naći ljude koji su proputovali praktično čitav tada poznati svijet i to ne iz poslovnih razloga nego iz puke želje za znanjem i iz radoznalosti (primjerice Soklar iz Heroneje). No Plutarh se uvijek, i kad je postao glasovit pa su ga i najugledniji Rimljani primali kao sebi ravna te s poštovanjem i uvažavanjem slušali njegovo mišljenje, vraćao u svoju rodnu Hero- neju jer nije želio »da postane još manja«. Oženio se ondje Timokse- nom (čije ime također doznajemo tek posredno) s kojom je živio u skladnu braku i koja mu je rodila četiri sina a zatim i dugo željenu kćerkicu kojoj su ime dali po majci. Od sve te djece Plutarha su nadživjela samo dva sina. Osobito je bolan bio gubitak kćerkice koja je bila umiljato djetešce i miljenica obitelji. Umrla je kao dvogodi- šnjakinja za Plutarhove odsutnosti. Dirljiv je spis kojim on nastoji utješiti svoju suprugu zbog tog gubitka. U njemu Plutarhove dobre strane kao pisca i praktičnog moralista dolaze najpotpunije do izražaja: čuo je s kakvom je suzdržanošću i dostojanstvom ona primila teški gubitak; udarac je bio bolan; dijete je bilo milo, umiljato prema svima, čak i prema svojim lutkama. Prije smrti nije imalo razloga da prigovara sudbini; zato moramo nastojati taj čas spojiti sa sadašnjim, inače ćemo doći u opasnost da požalimo što se uopće rodila. Moramo brižno čuvati sjećanje na nju zato što .joj je život bio tako sretan. Sama kćerkica bila je pošteđena svake boli. Nemoj misliti, obraća se Plutarh Timokseni, da je smrt potpuni nestanak. Ti i ja posvećeni smo u misterije i znamo da je duša besmrtna; božanskog je porijekla i božanska joj je i sudbina. Kratkoća tamnovanja u tijelu za nju je pravi blagoslov: dijete nije imalo vremena da zavoli svoju tamnicu kako se to ponekad dešava pticama u kavezu. Najgora bijeda starosti nisu sjedine i tjelesna slabost nego zarobljenost svjetovnim stvarima i zaboravljanje na božanske. Oni koje bogovi pozovu k sebi pošteđeni s duga lutanja. Taj sažetak pokazuje tipične Plutarhove osobine u etičkim raspravama: humanizam, blagost, suzdržanost i obzirnost prema bliskima, a napose njegovu toliko karakterističnu »filantropiju«. PLUTARHI NJEGOVI »USPOREDNI ŽIVOTOPISI« 9 Na postamentu Hadrijanova kipa u Delfima, postavljenu oko god. 126, uklesan je natpis koji pokazuje da je taj postament bio načinjen ranije: ondje čitamo da je u vrijeme njegova postavljanja Mestrije Plutarh bio Apolonov svećenik u Delfima. Navođenje rimskoga gentilnog imena - koje je Plutarh preuzeo od svog prijatelja Lucija Mestrija Flora - znači da je dobio rimsko građansko pravo. Vjerodostojna je i vijest da mu je car Trajan dodijelio čast konzulara, bivšega konzula. Sumnjivije su druge dvije. Prema prvoj, Plutarh je osobno prijateljevao s Trajanom. Po drugoj, car je naredio namjesniku Ilirika da ne donosi nikakve odluke o grčkim poslovima bez Plutarhove suglasnosti. Ova je potonja vijest naročito sumnjiva zato što je u Plutarhovo vrijeme Grčka činila zasebnu pokrajinu Ahaju i nije bila administrativno podložna namjesniku Ilirika. Ipak, nema sumnje da je Plutarh uživao i u Rimu velik ugled i prestiž. Među njegovim su prijateljima neki vrlo ugledni ljudi iz tadašnjih vladajućih krugova. Ponajprije spomenuti Sosije Senecion, Trajanov intimni prijatelj, kome je Plutarh posvetio Usporedne životopise i na čiji su poticaj nastala Ćaskanja uz čašicu, zatim filozof Favorin, prijatelj cara Hadrijana, pa Gaj Avidije Nigrin i brat mu Avidije Kvijeto (kome je upućen poznati spis O kasnoj kazni bogova), Seksto Sula, Lucije Herenije, Lucije Mestrije Flor i drugi. Iznenađuje što Plutarh, kako se čini, nije imao nikakva dodira s uglednim ljudima od pera onog doba koji su bih njegovi suvremenici: ne spominju ga ni Plinije ni Dion Hrisostom ni Kvintilijan, koji mu je inače bio veoma sličan po duhovnom habitusu. Nije, čini se, poznavao ni Marcijala, Valerija Flaka, Silija Italika, Stacija, Tacita, Heroda Atika. Moguće je da je razlog tome što se Plutarh stvarno zatvorio u svoju malenu i provincijsku Heroneju u koju nisu marili dolaziti ugledni književnici onog vremena. Osim što je bio ponosni Grk svjestan velikoga kulturnog nasljeđa svoje domovine, Plutarh je bio odan i svojoj užoj domovini Beotiji i rodnom gradu. Taj se lokalpatriotizam očitovao u brojnim službenim dužnostima što ih je Plutarh obavljao u užem zavičaju: bio je beotarh (član najvišeg upravnog vijeća Beotije), arhont eponim u Heroneji, predsjedavajući amfiktionijskog vijeća, a vršio je i mnoge svećeničke dužnosti. Godinama je nastojao da se delfijskom proročištu vrati bar dio negdašnjeg ugleda i značenja. Na pitijskim igrama obavljao je dužnost agonotheta ih ravnatelja igara a glavnog organizatora na onima koje su bile održane za Hadrijanove vladavine, dakle poslije 117. god. Uz to bio je svećenik delfijskoga boga tijekom mnogo godina, kako sam kaže. Delfi su mu postali drugi dom, u njima je boravio gotovo onoliko koliko i u rodnoj Heroneji, a tamo su nastali i pitijski dijalozi. Plutarhova svećenička djelatnost nije bila puka forma ih poza PLUTARHI NJEGOVI »USPOREDNI ŽIVOTOPISI. jer on je bio duboko religiozan čovjek, i kad govorimo o njegovim filozofskim uvjerenjima, ne možemo ih odvajati od vjerskih nazora. Prvi mu je učitelj bio akademičar Amonije i, doista, Plutarh je čitava života ostao odan piatonističkom učenju, naravno onome što je ono značilo pet stoljeća poslije Platonove smrti. Platon mu je božanski čovjek o kome govori uvijek s najvećim divljenjem. Svoje je dijaloge pisao po uzoru na Platonove ako i nije dosegao njihovu dubinu i ljepotu. Vjerovanje u Platona kao utjelovljenje filozofije vodilo je Plutarha do toga da ga je slijepo slijedio i u očiglednim pogreškama a u malom broju stvari u kojima se nije slagao s njime jedva da se usuđivao to neslaganje jasno izraziti: na primjer, iako je Plutarhu pederastička ljubav bila posve strana i odvratna, on je odbija veoma suzdržano. Dakako, u pet stoljeća koja su dijelila Plutarha od Platona ušlo je u Akademijino učenje mnogo toga što je bilo strano Platonovu filozofskom sustavu. Osjetne su jake primjese skepticizma koje Plutarha navode da se s ustručavanjem upušta u mnoge filozofske probleme. Jake su u njega natruhe peripatetičkog učenja u metafizi ci, poetici i prirodnim znanostima. U najprisnijem je dodiru Plutarh bio sa stoicizmom i epikureizmom, dvjema filozofskim školama čije učenje nije prihvaćao, ali nije odbijao doticaje s njihovim predstavni cima. Kod epikurejaca samoj su Plutarhovoj prirodi bili neprihvat ljivi materijalizam, ateizam i hedonizam. Kod stoičara antagonizam nije bio ništa manji (radilo se o staroj i srednjoj stoi), ali često je Plutarh u svojim pogledima zapravo mnogo bliži stoicima nego bilo kojem drugom filozofskom pravcu: primjerice kad ne samo da ne kritizira nego, naprotiv, veliča samoubojstvo brojnih svojih junaka u Životopisima koji su radije birali svojevoljnu smrt nego sramotan život (Temistoklo, Demosten, Kleomen, Katon Utički, Brut i Kasije, Antonije, Oton). Pored toga, ima kod njega i tragova novopitagorejskog utjecaja. Plutarh ne sumnja u postojanje vječnog Boga koji je - kao i kod Platona - izvor svakog bitka i svakog dobra. O naravi tog Boga on se nigdje pobliže ne izjašnjava. Napose nigdje ne kaže kako pomiriti njegovu egzistenciju s tradicionalnim grčkim politeizmom koji on, opet poput Platona, prihvaća kao dio djedovske tradicije svog naroda. Kao Pindar i Platon, i on odbacuje drevne mitove koji dovode u konflikt bogove s moralnim zakonima, a odbija i orgija- stičke kultove koji su dolazili s istoka. Nije mu strana alegorijska interpretacija mitova, u čemu je opet blizak stoi. Dok se u Pitagorinu duhu drži šutnje o svetim stvarima, Plutarh je eksplicitniji o problemu zla u svijetu i o pitanju kako to da dobro, premda potječe od Boga, ne nadvladava uvijek; to je i prirodno, jer za Plutarha je etika bit filozofije. U raspravi O kasnoj
The list of books you might like
