Masonstvo u Hrvata PDF
Preview Masonstvo u Hrvata
IVAN MUŢIĆ / MASONSTVO U HRVATA Urednik: Ante Oman CIP-Katalogizacija u publikaciji Sveuĉilišna knjiţnica – Split UDK MUŽIĆ Ivan Masonstvo u Hrvata / Ivan Muţić – 6. izd. – Split: Laus, 2000. str., ( ) str. S tablama: ilustr.; 24 cm. - Predgovor: str. - Pogovor: str. - Bibliografija: str. - Kazalo ISBN ISBN Nakladnik: Laus Split Tel/fax: 021/342 255 Za nakladnika: Ante Oman I V A N M U Ž I Ć M A S O N S T V O U H R V A T A VI. prerađeno izdanje Laus SPLIT 2000. Urednik: Ante Oman Recenzenti (I. izdanja): Vojmir Kljaković Prof. dr. Ivo Petrinović Tehniĉki urednik: Ante Oman Oprema (IV. Izdanje Masonstva u Hrvata): Alfred Pal Kompjutorska obrada: Dalibor Durdov Lektor: Prof. don Mate Meštrović (Dio Priloga lektorirao prof. Vlade Lozić) Tisak: Copyright: Ivan Muţić, Split, Ĉiovska 2 Tiskanje dovršeno u prosincu 2000. Mojim roditeljima Vinki i Josipu »…Vi ste sada u kolu ljudi, koji se svud osećaju, ali se nigde ne pokazuju. Vi ćete saznati za dela koja su svršena, ali nikada nećete poznati odakle je pošla inicijativa da se to delo svrši i koji je taj, što je to delo završio. U tome i leži ta velika naša moć da vladamo svetom…« (Iz govora brata besjednika Vojislava Kujundţića »pri prijemu novaka 17 januara 1928 god«. – Dr. Voj. Kujundţić, Slobodno-zidarska ĉitanka. Istina o Slobodnom zidarstvu. Beograd, 1940, s. 60–61). P R E D G O V O R Muţićeva knjiga Masonstvo u Hrvata, iako objavljena za vrijeme policijskog reţima, doţivjela je velik uspjeh zahvaljujući ozbiljnom i temeljitom naĉinu obrade ove teške teme. Masonstvo je gotovo u svim zapadnim zemljama igralo – i još uvijek igra – vidnu ulogu, koja je posebno bila vaţna potkraj prošlog stoljeća, a vaţna je i danas. Hrvatsko masonstvo, iako je bilo, vremenski gledano jedno od prvih na podruĉju Austro-Ugarske Monarhije, bilo se odnarodilo te je bilo postalo, naţalost, nositeljem madţarskog, a poslije i srpskog imperijalizma. Muţić, kao vrstan historiĉar opisuje nam na ţivahan naĉin poĉetak, razvoj i svršetak masonstva u Hrvatskoj. Nije mi namjera da donosim posebni sud o ovom vrijednom djelu Ivana Muţića, koje je, u svojoj vrsti, najkompetentnije i najozbiljnije što se u današnjim prilikama moţe o tom predmetu pisati. Konaĉno, sve politiĉke i polupolitiĉke publikacije, koje su se tiskale u nas, bile su podvrgnute raznim zahtjevima i zabranama tadašnjih vlasti, tako da se donekle moramo pitati što je vlast htjela postići kad je svojedobno dopustila tiskanje jedne ovakve knjige. Stoga ću se ograniĉiti samo na neke komentare. Hrvatsko masonstvo kojemu je temelje poloţio grof Ivan Drašković u 18. stoljeću, imalo je sve mogućnosti da se razvije u jednu pozitivnu granu našega nacionalnog ţivota i da postane primjer budućim generacijama. MeĊutim, nesklone politiĉke prilike i mjere austrijske vlade onemogućile su opstojanje Draškovićevih loţa već nakon 38 godina njihova postanka. Moderno masonstvo, koje je za nas najzanimljivije, poĉelo je potkraj prošlog stoljeća, upravo u vrijeme, kada se poĉela javljati jugoslavenska ideja u cijelom svojem romantizmu i kada je propaganda Kraljevine Srbije, preko preĉanskih Srba i Srpsko-hrvatske koalicije, pomagane od Khuena, bila utuvila u glavu mnogima u hrvatskoj inteligenciji da više nisu Hrvati već Jugosloveni, dotiĉno da su samo dio troimenog naroda. Muţić sjajno i detaljno opisuje sve epizode toga duhovnog vala, koji je sve jaĉe prodirao u mozgove naših ljudi, a posebno mladih generacija. Reakcionarnost stare Austrije s jedne strane i aktivnosti i borbenost Srbije s druge strane odvele su veliki dio tadašnje mlade generacije na krivi put. Propaganda je bivala sve intenzivnija, pa nas je tako ludilo jugoslavenske ideje dovelo do 1. prosinca 1918., do dana, kada je poĉela naša nacionalna agonija, kada smo zbog svoje gluposti i neznanja stali odbacivati, pa i nijekati one esencijalne atribute, koji omogućuju ţivot jednom narodu. Prva hrvatska loţa, »Hrvatska vila«, dotiĉno »Ljubav bliţnjega«, osnovana je pod masonskim vrhovništvom madţarske Velike loţe. Suoĉena s vladajućom konstelacijom u zemlji, hrvatsko je masonstvo tada podrţalo politiĉku ideologiju Koalicije. Otada datira u našem masonstvu jugoslavenska misao, koja se poslije izrodila u slijepo masonsko prihvaćanje Aleksandrova integralizma i velikosrpske dominacije. Dok su masonske loţe diljem svijeta zadrţavale i ĉuvale svoj nacionalni karakter, Adolf Mihalić, jedan od prvaka (ne samo u vremenskom smislu) hrvatskog masonstva, izjavljivao je da on nije hrvatski mason, da je samo roĊen u Hrvatskoj, da je samo slobodni zidar. Takav kozmopolitizam lako je doveo masone da budu plijen najprije madţarskih, a onda i srpskih masona da se, preciznije reĉeno, uopće ne dosjete da osnuju, ako već hoće da budu masoni svoje neovisno hrvatsko masonstvo. MeĊutim, ipak je jugoslavenska ideja nailazila u nekih masona na ţilav otpor, pa su rasprave o toj temi izazivale i krize. Već godine 1913. spor je doveo do toga, da je gotovo polovica ĉlanova napustila loţu »Ljubav bliţnjega« i osnovala zasebnu loţu »Maksimilijan Vrhovac«. Ova loţa, inaĉe najveća zagrebaĉka loţa, ostala je na liniji integralnog aliter velikosrpskog jugoslavenstva sve do svoga prestanka, godine 1938. Do još ţešćeg spora došlo je godine 1919/1920, kada je osnovana Velika loţa i kada se radilo o podvrgavanju hrvatskih loţa Velikoj loţi SHS. Tada je mnogo starijih masona s ogorĉenjem napustilo masonstvo. To je bilo u vrijeme, kada je jedan drugi masonski prvak, Veljko Tomić, pisao da su »Velika Srbija, odnosno Velika Hrvatska u suštini iste ideje«. Tako je u lipnju 1919. na inicijativu hrvatskih masona konstituirana jugoslavenska »Velika loţa SHS Jugoslavije« sa sjedištem u Beogradu, na naĉin da su njoj bile podreĊene sve hrvatske loţe kao i srpske loţe u Beogradu. A da ravnopravnost bude oĉita novokonstituirana Velika loţa bila je pod vlašću srpskog Vrhovnog savjeta, u koji masoni preĉani nisu imali pristupa, jer su njihove loţe bile »ivanjske« loţe tj. loţe od samo tri stupnja, dok su neke srpske loţe bile »škotskog« obreda s 33 stupnja. Takva situacija bila je predmet opetovanih prosvjeda hrvatskih masona. Krize su se, meĊutim, stalno ponavljale, a politiĉke prilike u zemlji nisu nikako olakšavale suradnju hrvatskih masona pod jugoslavenskom firmom. Loţe su se cijepale, disidenata je bilo sve više, dok se najednom 1926. nisu pojavile u Zagrebu tri loţe koje nisu priznavale vrhovništvo »Velike loţe Jugoslavije«. One su osnovale svoju Veliku loţu »Libertas« (po svoj prilici u spomen Draškovićeve Velike loţe prije 150 godina). Iako su osnivanju »Velike loţe Libertas« bili povod razlozi osobne naravi i pomoć hrvatskih Ţidova, koji su bjeţali od nesnošljivosti jugoslavenskih šovinista, »Velika loţa Libertas« bila je napadana kao separatistiĉka i radićevska. Premda to nije bilo toĉno, »Velika loţa Libertas« nikada nije nijekala svoje hrvatstvo, dok se, na primjer, u loţi »Maksimilijan Vrhovac«, koja je kao svoju dogmu zastupala ideju etniĉkog jedinstva Hrvata i Srba, nije moglo ni zamisliti, a kamoli govoriti da opstoji hrvatski narod. No »Velika loţa Libertas« bila je predmetom opetovanih sabotaţa sa strane jugoslavenski orijentiranih masona, tako da nikada nije postigla seriozniju afirmaciju. Zanimljive su razlike, koje proizlaze iz ustava kako »VL. Jugoslavije« tako i »VL. Libertas«. Dok prva obvezuje masone »da brane slobodu, samostalnost i nepovredivost celine Jugoslavije«, dotle druga uopće nema toga paragrafa. Prva izjavljuje da masoni »tolerišu svaĉiju veru«, druga pretpostavlja u ĉlanova saveznih loţa »vjeru u Velikog graditelja sviju svjetova«, bilo kako se zvao. Kad se o tome govori treba napomenuti, ĉega u Muţića nema, da se svjetsko masonstvo dijeli u dvije grupe – teistiĉku i ateistiĉku. Prvoj stoji na ĉelu engleska »Velika loţa«, dok drugu, manju predvodi »Grand Orient de France«, s kojom je engleska »Velika loţa« definitivno raskrstila o tom pitanju 1878. godine. Prema tom kljuĉu, »Libertas« bi se mogla ukljuĉiti meĊu teistiĉke loţe, dok bi »Jugoslavija« bila na strani Grand Orienta (kako je zapravo i bila). …U zagrebaĉkim loţama bile su zastupane sve grane privrede, slobodnih profesija, sudstva i uprave. I prema krnjem popisu ĉlanova, vidi se da su gotovo svi bili ugledni i sposobni ljudi. Velika je šteta, a moţda i tragedija, što u nas ima u velikom broju renegata i ljudi koji ne zna- ju što su, a takvi su bili, u golemom broju naši masoni. Namjesto da pomognu svojoj zemlji, oni rade na njezinu uništenju. Samo da sebi olakšaju poslove i karijeru, oni tako svojoj domovini kopaju grob. Dobrotvorni i karitativni rad suvišno je spominjati, jer to išĉezava u usporedbi sa zlom, koji su svojim politiĉkim opredjeljenjem nanijeli svojoj domovini. Protucrkveno stanovište jedna je od znaĉajki modernoga hrvatskog masonstva. U Draškovićevim loţama bilo je biskupa, kanonika i ţupnika (a i danas u većini zemalja na svijetu toleriraju jedni druge). Istina, ima animoziteta izmeĊu Crkve i masonstva otkako je papa Klement XII. godine 1735. svojom bulom »In Eminenti« ekskomunicirao masone kad su još bili slabi i neznatni. Danas ţive spokojno jedni uz druge. Dapaĉe, ima i sporadiĉnih veza izmeĊu nekih teistiĉkih velikih loţa i Vatikana. U našem konkretnom sluĉaju moţda se povod protucrkvenom stanovištu naših masona moţe traţiti i u napadajima na njih biskupa Strossmayera: ĉim bi Rim rekao što protiv masona, odmah bi ih Strossmayer s bijesom napao. A ni to nije bila zapreka za spomenutog Mihalića da izjavi, već davno prije I. svjetskog rata, da je masonstvu prvi cilj borba ne protiv klerikalizma nego protiv katolicizma. I dalje, pravoslavlje naših Srba na spretan je naĉin znalo potpirivati tu hrvatsku slabost, sretno što je u hrvatskim masonima moglo nalaziti jeftine janjiĉare protiv Katoliĉke crkve. To je išlo tako daleko da je jedan vodeći srpski mason, nakon otklona konkordata 1937, javno rekao da su najveći neprijatelji konkordata bili hrvatski masoni, kao da su silom htjeli postati uz dinastiju, armiju i pravoslavlje ĉetvrti stup velikosrpske Jugoslavije. A to našim vajnim »hrvatskim« masonima sigurno moţe sluţiti samo na sramotu. Jednu trećinu Muţićeve knjige zauzima opis ne toliko samog masonstva u Srbiji, koliko sav niz politiĉkih teţnji i pokreta, koji su tada, na poĉetku stoljeća, duboko proţimali beogradski javni ţivot te vršili i te kakav upliv na zemlje s ove strane Drine. Ĉetnici i komite bili su svagdašnja pojava na beogradskim ulicama gdje ih je publika susretala sa srdaĉnošću i poštovanjem. Srbija je bila zemlja kojoj je jedini cilj bio teritorijalno širenje, u ĉemu je sudjelovao sav narod i za što nikakve ţrtve nisu bile preteške. Muţić pomnjivo crta kako je Srbija znala organizirati svoju ekspanzionistiĉku politiku, kojoj su na prvi dohvat bile zemlje Austro-Ugarske Monarhije. Borbenost tadašnjeg srpstva imponirala je omladincima iz preĉanskih krajeva te se jugoslavenska ideja širila kao plima. Postojale su tajne i polutajne teroristiĉke organizacije. Na primjer Crna ruka i Narodna odbrana. Ĉak se i društvo Trezvenosti bilo ukopĉalo u tu djelatnost. U toj psihozi hrvatski su omladinci, npr. Tartaglia, Jukić i sl., zahvaćeni tim vrtlogom, gubili svoje trijezno mišljenje, tako da gotovo i nisu znali što rade. Od te psihoze do sarajevskog atentata bio je samo jedan korak. Dok se sve to govorilo u Beogradu, Austrija o tome ništa nije znala, pa je platila ceh. Muţić je naroĉitu paţnju posvetio sarajevskom atentatu te nastojao saznati, da li ima masonskih tragova u tom zloĉinu. Srpska vlada već je tada poduzimala sve da se izvuĉe od odgovornosti. Insceniran je dapaĉe, Solunski proces, ne bi li se dokazalo da sluţbena Srbija nije imala nikakvih veza s tim atentatom. Ali, tko danas, 70 godina poslije atentata, moţe bilo što dokazati? Spremanje na atentat bilo je opće poznato, pa je sigurno da su i neki masoni za to znali, no sigurno nisu bili mandanti… Bojim se da Muţić pretjeruje u svojem viĊenju moći internacionalnog masonstva. Masoni su bili velika pomoć Jugoslavenskom odboru tako i Kraljevini Srbiji. No, da je francuski Veliki Orijent bio upleten u marseljski atentat, to se ĉini previše fantastiĉnim. Danas takve misije vrše specijalni servisi, a ne masoni, jer je, kad se radi o njima, mnogo lakše otkriti tajne. A što se tiĉe prevrata od 27. oţujka, taj bi bio uspio i bez obzira na suradnju ili pak otklon masona, jer su engleski i ameriĉki servisi, a naroĉito engleske funte bile mnogo puta efikasnije nego masonska ingerencija, to više što je taj prevrat išao ne toliko protiv Njemaĉke koliko za tim da se sruše knez Pavle i Cvetković, koji su dali prevelike koncesije Hrvatima. Ne smijemo takoĊer zaboraviti da su srpski zemljoradnici, a i samostalci primali od Engleza 4000–5000 funti mjeseĉno od SOE-a, Special Operations Executive. MeĊutim, kako god bilo, izvan svake je sumnje da je masonstvo bilo vrlo moćna organizacija, koja je naroĉito na ameriĉkom kontinentu vodila u prošlom stoljeću mnoge pokrete za nezavisnost i osloboĊenje. Na poĉetku ovoga stoljeća ta je moć poĉela slabiti, iako je još i danas golem potencijal. Neizreciva je šteta što je hrvatsko masonstvo tako zatajilo i teško posrnulo na jugoslavenskoj ideji. Tako smo mi Hrvati opet jednom, kao toliko puta u svojoj teškoj prošlosti, bili na krivom mjestu u krivo vrijeme. Tko zna, moţda će danas, nakon svršetka komunistiĉkog mraĉnjaštva, nove hrvatske generacije, oslanjajući se na hrvatsku masonsku ostavštinu, stvoriti jedno naše, zaista naše masonstvo, da nas afirmira u svijetu. To bi trebalo biti u nacionalnom smislu stvarno hrvatsko, i dakako ne antiteistiĉko masonstvo. Dr. Eugen Laxa (Brazil)* * Dr. Eugen Laxa je slobodni zidar i jedan od vrlo istaknutih hrvatskih intelektualaca i gospodarstvenika u svijetu. Od njegovih studija posebno je vaţna ona koju je objavio kao koautor pod naslovom The Drašković observance, u ĉasopisu »Ars Quatuor Coronatorum«, vol. 90 za 1977. godinu, publicirano u studenome 1978, s. 55–84.
The list of books you might like
