Lica i maske svetoga PDF
Preview Lica i maske svetoga
POLAZIŠTA SVEZAK 25 Jakov Jukić LICA I MASKE SVETOGA JAKOV JUKIĆ LICA I MASKE SVETOGA OGLEDI IZ DRUŠTVENE RELIGIOLOGIJE KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 1997. Korektura: ANTE B. BARIČEVIĆ Grafički uredila: DUBRAVKA KLARIN Opremio: ROMAN TURČINOVIČ Izdaje: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Marulićev trg 1- Odgovara: dr. Aldo Starić Tisak: Kršćanska sadašnjost, Zagreb Naklada: 1.000 ISBN 953-151-167-5 Iz zahvalnosti za podršku dobrotom, ovu knjigu posvećujem supruzi Nadi i sinu Vicku. UMJESTO PREDGOVORA: DRUŠTVENI UTJECAJI Zaista živimo u čudesnom vremenu sve bržih, brojnijih i većih društvenih promjena, koje svijet još nije vidio, a niti su ikada dosad u takvu obliku zasvjedočene u povijesti ljudsko ga roda. Tome neuklonjivu utjecaju danas baš nitko ne uspi jeva do kraja odoljeti i izmaknuti, pa ni oni najuporniji brani telji tradicije i zagriženi ideolozi prošlosti. Sa svih strana na- hrupljuju uvijek nove ideje i proizvodi, stvarajući toliku ne preglednost i nesigurnost da izazivaju gotovo vrtoglavicu u ljudi nespremnih za neprestane promjene. Potrošnja ide is pred proizvodnje, a želje prije potreba. Čak je i religija posu stala u ustrajnosti i počinje se polako mijenjati, iako je najdu že ostala na braniku stalnosti. Čini se da smo svi podjednako uvučeni u taj suludi ples napretka, koji juri u susret potpuno nepoznatim ishodima. Moć je ljudi svakako porasla, ali je istodobno opala njihova sposobnost da našoj zapadnjačkoj ci vilizaciji pruže drugačiji ustroj i dadu novo usmjerenje. Mo žda smo za tu promjenu već dobrano zakasnili, ako ju je uop će bilo moguće izvesti. To onda postaje dovoljnim razlogom da se poziv sociologije i društvene znanosti uopće, na trenutak učini posve uzalu dnim i suvišnim. Jer, umjesto da utvrđuje stanje društva u sadašnjosti ili predviđa njegov razvitak u budućnosti - što bi joj bilo jedino i primjereno - društvena znanost znatno i ne povratno zaostaje za životom i njegovim ubrzanim tijekovi ma. Čim ona nešto izrekne, utvrdi ili pak predvidi, već je to posve zastarjelo i izmaklo nadzoru ljudskoga htijenja. Zato suvremena povijest ide mnogo brže od spoznaja suvremene društvene znanosti, što može biti sudbonosno za obje tvorbe: povijesti da zabludi i ne dostigne cilja, a društvenoj znanosti da se odrekne i odijeli od života u korist neplodnih teorijskih nagađanja. Osim tih osjećaja nepotrebnosti i uzaludnosti koji ih ne prestance salijeću — dakako u uvjetnom smislu - sociologe raz dire također i sumnja da možda u očima drugih ljudi i cijele javnosti ne ispadnu običnim prevrtljivcima i nedosljednim znanstvenicima, što danas govore jedno, a već sutra tvrde i zastupaju posve drugo. U tom bi sklopu bilo jamačno potpuno pogrešno i nepravedno kriviti njih za licemjerje kad se zapra vo moderni svijet stubokom promijenio, a ne oni. Ako bi soci olozi slučajno drugačije postupali, izdali bi svoj poziv vjerno sti iskustvu i zanijekali istinitost rezultata istraživanja dru štvenih zbivanja kakvi se u stvarnosti doista otkrivaju. Bavi li se takav »nesigurni« i »nepotrebni« sociolog još i religijom ili društvenom religiologijom, problemi će samo narasti, to prije što je sekularizacija u naše doba opasno ugrozila puki opstanak onog predmeta istraživanja na koji su spomenute znanstvene grane isključivo upravljene. Ako se pak - kao tre će susljedna oznaka - pokaže da je takav sociolog religije k tome i osvjedočeni vjernik i uvjereni kršćanin, situacija se do datno usložnjuje i postaje krajnje nepovoljnom za sva tri pozi va u njemu. Jer, valjda nema ničega toliko oprečnog promjen ljivostima današnjega društva koliko su to upravo nepro mjenljive svete istine - objavljene ili doumljene - svake reli gije, bez čega one zapravo i prestaju uopće biti nekim religija ma. Doslovce razapet između tih dviju jednako zahtjevnih vjernosti, znanstvene i vjerničke, religiozni sociolog religije - ukoliko ga tako u protuslovljima možemo nazvati - bit će stavljen na velike kušnje i uvučen u nepremostive prijepore, koji često nemaju svojega kraja. Svejedno, iz svake ljudske stiske i muke rodi se ponešto koristi i pouke. Uostalom, brojne su znanosti i područja duha podložni istom zakonu propadljivosti i promjenljivosti. Religi ozna vidovitost samo bolje raspoznaje ono što znanost s napo rom dosiže. Tako se poslije dugih povijesnih razdvajanja i oštrih teorijskih sučeljavanja, religija i društvena znanost opet sretno susreću i međusobno propitkuju, svijesni da su nepovratnom nužnošću spojeni barem u onom ljudskom biću koje živi opisano dvostruko iskustvo. Da bi do toga došle dru štvena se znanost mora demitizirati, a religija deideologizira- ti. Taj je proces u punom tijeku i njegovi se prinosi već zamje ćuju: u skromnostima znanstvenih odgovora i dobrohotnosti ma religijskih poruka. Čini se da su na svim područjima gri jesi oholosti i zla samodovoljnosti jednako razorni i pogubni. Dapače, nazočniji su ondje gdje su ideje uzvišenije. Zato nema plemenitija cilja i moralnijeg pothvata doli liječiti ljudsku du šu od tih drevnih napasti, koji se inače nalaze u ishodištima većine zala na našoj zemlji. Upravo iz takvih istodobnih rascjepi i pomirenja između društvene znanosti, religije i kršćanstva proizašla je ova knji ga. Stoga u njoj namjerno nisam htio ništa skrivati, a niti prešućivati. Naprotiv, pustio sam dvojbama na volju da se raz mašu i razmnože u slobodi posvemašnje iskrenosti. S obzi rom na najnovije društvene promjene, koje su donijele druga čije vidike i raskrile pritajene nakane, mnogo se toga prelo milo u meni i mojim dosadašnjim razmišljanjima. Tko je imao dostatno strpljenja pročitati prethodne tri objavljene knjige - Religija u modemom industrijskom društvu, Povratak sveto ga i Budućnost religije — taj će zasigurno biti silno iznenađen u kolikoj se mjeri one razlikuju od ove nove i četvrte moje knjige, što naposljetku i sam njezin naslov -Lica i maske sve toga - na neki način navješćuje. U tome su prije opisane dru štvene promjene i idejni obrati odigrali poglavitu ulogu. Svi jet je naime izašao iz modeme i ušao u postmodemu, dok smo mi učinili obrnuti krug i neočekivano se vratili u predmoder- nu, čak ponegdje spustivši se ispod razine komunističkih ostvarenja. Zvuči čudnovato, ali su možda sve bivše socijali stičke zemlje osuđene na ponavljanje prošlosti - pa i one ko munističke - ne bi li tako iz nje napokon jednom već i izašle, naravno u stvarnosti, a ne na riječima kako se baš sad nemi lice zbiva. Stari je totalitarni poredak promijenio samo obli čje, ali još nikako i narav. Zato komunizam - osobito onaj boljševičkog tipa - može posve uspješno nastaviti živjeti u protukomunističkoj retorici i nacionalističkoj ideologiji, jer obje pripadaju predmodemi. Dok ne proradi demokracija, sve su razlike semantičke, a ne bitne. Nije se dakako u svemu to me bilo lako snalaziti, jedanput s loše pripremljenom škol skom sociologijom, a drugi put s dobro prilagodljivom crkve nom religijom. Nikakvo onda nije bilo čudo da su pred tim tvorbama i pretvorbama, licima i maskama, ušle u krizu i do šle u pitanje mnoge moje znanstvene sigurnosti i kršćanske uhodane danosti. Zadnjih pet godina vodili smo nekoliko odlučnih i odsudnih bitaka: za mene je jedna od najtežih bila svakako ona sa samim sobom i svojom savješću. Ova knjiga odslikava baš tu borbu i njezine bolne odjeke, premda odjeve ne u znanstveno misaono ruho. S religijom je išlo još teže, jer se duhovno okružje u mno gome promijenilo, u nas i u svijetu. U nerazvijenim zemljama i društvima proizašlim iz raspadnutih komunističkih poreda ka, zlokobne političke mržnje i krvava nasilja stavile su obra- 9 zine religije na svoja lica. Teško je bilo to ne vidjeti, a još teže sve prešutjeti. U zapadnjačkim pak društvima postomodeme, vjerska se ravnodušnost širila bez zaustavljanja, pa i među najgorljivijima braniteljima teorijskoga kršćanstva. Na plo dnu tlu svjetovnosti, počeli su nicati i cvasti stare sekte i novi religijski pokreti najraznovrsnijeg oblika i učenja. Ezoteri- zam, okultizam, New Age i spiritistički channeling zadobili su pravo građanstva. Kršćanstvo je izgubilo svaki monopol i društvenu moć, a svijet se do kraja pluralizirao i privatizirao. Gledali smo rasap tradicionalnog i predkoncilskog kršćanstva upravo u trenutku kad nam je poslije pada komunizma on do lazio kao jedini spas i najbolje rješenje. Tko danas u suvreme nu svijetu hoće vjerovati, taj mora ploviti protiv struje svijeta i vjetra javnosti. Stoga će kršćana biti sve manje, jer jedno stavno neće moći više hiniti svoje kršćanstvo u potpuno svje tovnom svijetu. Oni pak što ostanu i opstanu, nosit će obi lježja dobrote, istinoljubivosti, vjerodostojnosti, iskrenosti, di jaloga i radosti. Vjera se sad prihvaća kroz kušnje slobode, a ne kroz prijetnje strahom. Zlo je najprije u nama i njega treba pokušati iskorijeniti; dobro je u bližnjemu i njega valja poti cati. Otud i obrat u odnosu prema svijetu: nema neprijatelja nego braće; nema protivnika nego bližnjih. Kršćanin nije čo vjek protiv drugoga nego za drugoga - kao što je to bio Isus Krist. Toliko o promjenama u svijetu i u njegovoj religiji, što nije bilo neočekivano, jer je išlo svojim tijekom od vremena pojave sekularizacije i imalo ulogu čišćenja kršćanskih savjesti od ostataka integrizma, lažne veličine, posjedništva istine, ne trpeljivosti, isključivosti i bojovnosti. A upravo je taj predkon- cilski duh na izmaku — poražen od sebe, a ne svijeta — prijetio da zavlada u postkomunizmu i vrati povijest natrag u tužne sukobe katolika između skupina i stranaka. O tim opasnosti ma i ugroženostima najviše govori ova knjiga. Dapače, ona je odgovor na pokušaje da se kršćanstvo i Crkva još jednom zlo- uporabe u svrhe koji nisu ni kršćanske, ni crkvene. Postalo je najzad razvidno - nakon svega što smo doživjeli i preživjeli - da državnost i neovisnost još nisu kršćanstvo ne go tek građansko postignuće koji su drugi narodi davno ostvarili. Štoviše, nije to niti demokracija, a kamoli njezini potiskivani počeci. Za postati kršćaninom traži se ispunjenje mnogo težih i posve drugačijih dužnosti od redovitih svjetov- nih obveza. Obećana zemlja je na nebu, a ne ovdje u politič kim oslobođenjima. Otud mnoštvo nesporazuma koje knjiga pokušava rasvijetliti i preduhitriti, barem u teorijskoj raspra vi i povijesnoj opomeni. Ako joj je nerijetko u središtu pozor nosti upravo rat ništa ne treba začuditi kad se znade da je on bio naša drama i naša sudbina. A kršćanstvo je poruka mira u najdubljem smislu: do opraštanja i križa za grijeh drugih. Na koncu nekoliko napomena. U knjizi nisam uspio izbje ći stanovita ponavljanja, posebice u zadnjim poglavljima. Ve ćina tekstova je već objavljena, bilo u našim ili stranim časo pisima ili zbornicima. Iako mogu izgledati između sebe posve nepovezani, pažljivi će čitatelj lako otkriti da sva poglavlja spaja nekoliko bitnih i nezaobilaznih tema o kojima sam ne tom pisao u ovom predgovoru. Zahvaljujem konačno svima koji su mi pomogli, osobito izdavaču i brojnim prijateljima što mi godinama šalju knjige i časopise iz svijeta. Ako bi u mojoj knjizi uspjeli prepoznati barem govor iskrena kršćanina i za uzetost ozbiljna društvenog religiologa nadam se da bi već ti me njihova velikodušnost bila nagrađena. Kako i sve moje dosadašnje objavljene tekstove i napisane znanstvene radove, tako i ovu knjigu ne potpisujem pravim imenom Željko Mardešić nego s pseudonimom Jakov Jukić, jer sam baš potonji počeo rabiti prije više od trideset godina u prošlom poretku, stavivši na lice jedinu masku što s ponosom i radošću nosim. 11
The list of books you might like
