la fábula contemporánea iberoamericana. precursores, exponentes y situación actual

436 Pages·2017·4.45 MB·Spanish

Facultad de Humanidades y Ciencias Sociales

Gordana Matić

AESOPUS EMENDATUS: LA FÁBULA
CONTEMPORÁNEA IBEROAMERICANA.
PRECURSORES, EXPONENTES Y
SITUACIÓN ACTUAL

TESIS DOCTORAL

Zagreb, 2017
Facultad de Humanidades y Ciencias Sociales

Gordana Matić

AESOPUS EMENDATUS: LA FÁBULA
CONTEMPORÁNEA IBEROAMERICANA.
PRECURSORES, EXPONENTES Y
SITUACIÓN ACTUAL

TESIS DOCTORAL

Directoras:
Dra. Mirjana Polić Bobić
Dra. Francisca Noguerol Jiménez

Zagreb, 2017
Faculty of Humanities and Social Sciences

Gordana Matić

AESOPUS EMENDATUS: THE
CONTEMPORARY LATIN AMERICAN
FABLE. FORERUNNERS, PRINCIPAL
REPRESENTATIVES AND ACTUAL
STATE OF AFFAIRS

DOCTORAL THESIS

Supervisors:
Mirjana Polić Bobić, PhD
Francisca Noguerol Jiménez, PhD

Zagreb, 2017
Filozofski fakultet

Gordana Matić

AESOPUS EMENDATUS: SUVREMENA
IBERSKOAMERIČKA BASNA.
POVIJESNI PREGLED, PREDSTAVNICI I
AKTUALNO STANJE

DOKTORSKI RAD

Mentori:
Dr. sc. Mirjana Polić Bobić, red. prof.
Dr. sc. Francisca Noguerol Jiménez, red. prof.

Zagreb, 2017.
AGRADECIMIENTOS

Deseo expresar mi más sincera gratitud:

A mi marido Ivan por su apoyo incondicional, a mi hijo Oton por su sonrisa eterna y por
levantar mi espíritu en momentos de profunda desesperación.

A mi madre por su ayuda abnegada con tareas domésticas, por poner a mi disposición total su
tiempo completo y por cuidar de Oton con mucho cariño.

En especial a las directoras de mi tesis, Mirjana Polić-Bobić y Paqui Noguerol, por su
paciencia, ayuda, comprensión, cordialidad y permanente atención.

A mi querido amigo y colega Antonio Huertas Morales, quien revisó cuidadosamente tanto mi
redacción como los criterios editoriales.

A mis colegas de Departamento, por su amistad.
RESUMEN

La presente tesis doctoral tiene como objetivo demostrar de qué modo la fábula, uno de los
géneros breves más antiguos de la historia, se somete a distintas alteraciones en las condiciones
contemporáneas. La tesis está estructurada sobre dos ejes principales. La primera parte consiste
en el estudio genológico del modelo esópico de la fábula y expone su desarrollo diacrónico en
los contextos ibérico e iberoamericano. La aproximación crítica al tema incluye el análisis de
un gran número de autores y colecciones de fábulas de todas las épocas históricas consideradas
relevantes en cuanto al cultivo del género, si bien concede una atención especial a dos autores
contemporáneos iberoamericanos: el brasileño Wilson Bueno y el colombiano Jaime Alberto
Vélez. De nuestro estudio se desprende que el género clásico asume los rasgos definitorios de
la poética de la posmodernidad, al mismo tiempo que se centra en los mecanismos de
integración de las fábulas individuales en una unidad mayor, es decir, una colección. Así
mismo, se examina la renovada popularidad del género en el ámbito minificcional. El segundo
eje de la tesis comprende el análisis detallado de la colección de fábulas Libro de animales, de
Wilfredo Machado, autor contemporáneo venezolano que cultiva una aproximación original e
innovadora a la fábula y permite un estudio narratológico de la misma. Del escepticismo de la
época posmoderna nace una técnica retórica que, en lugar de moralizar o educar al lector a
través de una lección explícita, le exige que desarrolle unas complejas estrategias lectoras y que
llegue a una conclusión muchas veces exenta de valor universal. Consideramos que las
presentes páginas demuestran de un modo solvente que, a pesar de que se producen
modificaciones en el modelo esópico, las manifestaciones fabulísticas contemporáneas
mantienen la función retórica e ilustrativa, que se revela de modo dual –en algunos casos se
privilegia su aspecto crítico mientras que en otros se subraya el didáctico-moralizante− que la
fábula posee desde sus orígenes.

PALABRAS CLAVE: fábula, géneros literarios, estudio diacrónico, poética de la
posmodernidad, relatos integrados, análisis narratológico, minificción.
SAŽETAK

Doktorski rad ima za cilj pokazati na koji način jedan od najstarijih kratkih književnih
žanrova, poput basne, prolazi kroz promjene u suvremenim uvjetima. Suprotno nepovoljnim
predviđanjima nekih kritičara s polovice XX. stoljeća (Pérez Perozo, 1946.), koji su
prognozirali njezino gašenje ili je nazivali najkonzervativnijim književnim žanrom (Navarro
Gonzáles, 1976.) koji svoju čitateljsku publiku pronalazi isključivo među djecom i mladima
(Irwin, 1992.), u posljednjim desetljećima XX. i početkom XXI. stoljeća, iberskoamerička
basna doživljava procvat. Iako je svijest o njezinu podrijetlu trajno nazočna tijekom
istraživačkog postupka, rad se ne bavi basnom koja je dio folklora i oraliteta. Također treba
naglasiti da predmet ovog istraživanja nije basna koja čini sastavni dio dječje i omladinske
književnosti već suvremena književna basna namijenjena odrasloj čitateljskoj publici.
Revitalizaciju basne u suvremenom kontekstu osigurava protejska hibridna književna
forma – minifikcija. Zajedno s bestijarijem, basna se javlja kao zasebna kategorija u gotovo
svakom pokušaju taksonomizacije tog književnog modaliteta kojega neki kritičari smatraju
novim narativnim žanrom (Valadés, 1990.; Lagmanovich, 2005.; Andres-Suárez, 2008., 2010.;
Brasca y Chitaroni, 2004.; Valls, 2008.; među ostalima), drugi drže da je u pitanju samo
ekstremno kratka podvrsta pripovijetke (Stevick, 1971.; Howe, 1982.; Roas, 2008.), dok ga
treći nazivaju izvan-žanrovskom (de-generičkom) vrstom teksta (Rojo, 1996.) ili odbijaju svaku
klasifikaciju (Corral, 1996.). Basna u suvremenim okvirima ima vlastiti put razvoja te se u
doktorskom radu ne promatra isključivo u okrilju minifikcije, ali moguće je prepoznati
analogiju i neupitna je činjenica da je upravo minifikcija doprinijela ponovnom stavljanju
basne, i u još većoj mjeri bestijarija, u fokus hispanskih kritičara kao što su Lauro Zavala,
Francisca Noguerol Jiménez, David Roas, Violeta Rojo, David Lagmanovich, Esperanza López
Parada, i mnogih drugih.
Budući da se u analizi suvremene basne oslanjamo na karakteristike klasičnog Ezopova
žanra, posegnuli smo za teorijskim promišljanjima Bena Edwina Perryja, Packa Carnesa,
Mortena Nojgaarda, Francisca Rodrígueza de Adradosa, Carlosa Garcíje Guala, Gerta-Jana van
Dijka i Mireye Camurati, a definicije koje su ponudili kritički su promišljene u prvom dijelu
doktorskog rada.
U definiciji basne koju je ponudio Ben Edwin Perry u članku „Fable“ (1959.) nalazimo
da je problematičan „logičan zaključak“, koji za njega predstavlja conditio sine qua non za
postojanje basne. Na odabranom uzorku pokazali smo da se u vrlo malom broju slučajeva može
stići do univerzalnog i logičnog zaključka, čak i kada u basni postoji epimitij. Vidljivo je da u
različitim prijevodima isti epimitij ne prenosi poruku jednoznačno, što nas vraća na ishodište
Ezopove basne, gdje je ona kao retoričko sredstvo služila za denunciranje nekog kriznog stanja,
ali ne i za osudu ili eventualnu naznaku solucije. Takva neodređenost i neizravnost iskaza
zadržava se u suvremenoj basni, gdje u dekodiranju značenja do izražaja dolaze različite
čitateljske strategije.
Povijesni pregled basne temelji se na kvantitativno oskudnim informacijama
prikupljenim u raznim povijesnim pregledima španjolske (Rico, Valbuena Prat, Alborg),
hispanskoameričke (Goić, Franco, Rodríguez Monegal) i brazilske književnosti (Bosi,
Massaud, Verissimo), gdje je basni posvećeno relativno malo pozornosti s obzirom na to da ona
u nekim povijesnim razdobljima gubi svoju žanrovsku samostalnost, ali ne i značaj. Tako je
basna, kao dio orijentalnih utjecaja, dospjela u španjolsku i portugalsku književnost srednjega
vijeka (Lacarra, 1979., 1991., 1998., 2010.; Bodelón, 1989.; Blecua, 1992.; Sotelo, 1997.), a
nazočna je u hispanskim književnostima takozvanoga Zlatnog vijeka, ali uvijek kao segment ili
retoričko sredstvo nekog opsežnijeg književnog djela (Martín García, 1996.). Poslije
srednjovjekovne sveprisutnosti taj književni žanr doživljava svoj drugi procvat u Španjolskoj
XVIII. i XIX. stoljeća kada se praktički može govoriti o hiperprodukciji basne (Palacios
Fernández, 1992.,1998.; Sebold, 1992.; Talavera Cuesta, 2007.; Jareño, 1975.). Ipak, u ovoj
studiji zadržat ćemo se na najvažnijim osamnaestostoljetnim autorima poput Iriartea,
Samaniega i Ibáñeza de la Renteríje, čiji su primjeri sasvim dostatni za analizu neoklasične
basne, ali i da se zamijeti najčešća zabluda kritike koja je sklona promatrati je isključivo kao
didaktičko-moralističko oruđe u rukama prosvijećenih autora, sasvim zanemarujući njezinu
kritičku i subverzivnu komponentu, neskriveno djelatnu čak i u razdobljima koja potenciraju
poučnu intenciju basne.
Dijakronijska analiza basne temelji se na pomnom čitanju velikog uzorka Ezopovih
basni preuzetih iz zbirki Demetrija iz Falera, Fedra i Babria, sakupljenih u vrijednim kritičkim
izdanjima Bena Edwina Perryja (1952.; 1975.). U dijelu posvećenom španjolskom i
portugalskom srednjovjekovlju analiziraju se načini integriranja i ulančavanja basne na
primjeru srednjovjekovnih zbirki Sendebar (1253.), Calila e Dimna (1251.), Disciplina
clericalis (početak XII. stoljeća), Livro de Exopo (XV. st.), te Libro de buen amor (1330.) i El
Conde Lucanor (1335.). Kritički je sagledan ponovni procvat basne u prosvjetiteljstvu na
primjeru Fábulas en verso castellano para uso del Real Seminario Vascongado (1781.) Félixa
Marije Samaniega te Fábulas literarias (1787.) Tomása de Iriartea. Posebna pozornost
posvećena je funkcijama basne u hispanskoameričkom prosvjetiteljstvu i romantizmu. Takva
dijakronijska analiza basne omogućava da se uoče neki propusti koje sinkronijske studije žanra
ili pak komparativne analize klasičnog žanra i basne nekog povijesnog razdoblja redovito
previđaju
Povijesni pregled basne u iberskoameričkom svijetu koji donosi Mireya Camurati u
knjizi La fábula en Hispanoamérica (1978.), neprocjenjiv je doprinos proučavanju i
usustavljivanju znanja o tom marginalnom žanru. Bez ove studije, u kojoj se Camurati bavi
specifičnostima i autohtonim elementima hispanskoameričke basne, donosi informacije o
autorima basne u većini hispanskoameričkih zemalja, uključujući i uzorke autohtone indijanske
produkcije, počevši od kolonijalnog razdoblja sve do 50-ih godina XX. stoljeća, naše
proučavanje posljednje stepenice u razvoju basne ne bi bilo moguće. U strukturalno-formalnoj
definiciji basne koju Camurati donosi u svojoj studiji istaknuta su tri osnovna svojstva koja
određuju ovaj žanr – akcija, tipizacija i intencija – posebno se osvrćemo se na tipizaciju
životinjskog lika. Camurati drži da se životinje pojavljuju kao 'tipovi' koji podržavaju
karakteristične odnose. Ne možemo se ne složiti s prvim dijelom te tvrdnje, budući da je
životinjski lik u klasičnoj, neoklasičnoj, romantičnoj i modernoj basni shematiziran, lišen
slojevitosti i sveden na jedno svojstvo. Ipak čini nam se da je definicija 'tipa' meksičke autorice
neprecizna i da je u njoj previđena činjenica da isti personificirani lik može predstavljati
različite kvalitete, te da se njegova svojstva mogu mijenjati od basne do basne. U suvremenoj
basni likovi postaju puno složeniji i teško možemo govoriti o karakterističnim odnosima, što je
pokazala naša analiza, pa nije moguće donositi takve poopćene sudove.
Naposljetku, u približavanju novoj basni pomogli u nam tekstovi Packa Carnesa koji se
bave tradicionalnim očekivanjima u modernoj basni, kao i obilježjima takozvane nove basne,
odnosno antibasne. U znanstvenim radovima „The American Face of Aesop: Thurber's Fables
and Tradition“ (1986.) i „The Fable and Anti-Fable: The Modern Faces of Aesop“ (1992.), Pack
Carnes u analizu uvodi pojam antibasne. U disertaciji se propituje valjanost Carnesove
terminologije. Karakterizacija i analiza nove basne koju nudi angloamerički kritičar uvelike je
pomogla u iscrtavanju smjernica naše studije, ali ne možemo se složiti s njegovom tvrdnjom da
je svaka basna koja u klasičan podtekst intervenira na različite načine zapravo antibasna, što bi
u širem smislu značilo da svaku književnu basnu možemo tako nazivati. U suvremenoj basni
mjesto epimitija ili moralne poduke, bilo ona eksplicirana ili ne, uistinu postaje mjestom
preispitivanja, ali ne i poništavanja žanra. Nužno je istaknuti da je do destabilizacije klasičnog
modela dolazilo i u ranijim razdobljima, ali u puno suptilnijem obliku. Od ostalih novijih studija
oslanjamo se na postavke Esperanze López Parade (1993.), koja u doktorskoj disertaciji, uz
neke slavne hispanskoameričke bestijarije poput one Jorgea Luisa Borgesa, Julija Cortázara ili
Juana Joséa Arreole, analizira paradigmatsku zbirku basni Augusta Monterrosa, te na koncu na
magistarski rad Anne Kleveland (2000.), koja donosi analizu lika životinje u klasičnoj i
suvremenoj basni.
Osnovni književni korpus ovog rada predstavljaju tri zbirke basni suvremenih
iberskoameričkih autora Cachorros do céu (2005.) Brazilca Wilsona Buena, Un coro de ranas
(1999.) Kolumbijca Jaimea Alberta Véleza i Libro de animales (1994.) Venezuelca Wilfreda
Machada, od kojih je posljednja sagledana u kontekstu cjelokupnog stvaralaštva i posvećenosti
njezina autora iznimno kratkim narativnim formama koje možemo ubrojiti u minifikciju, te joj
je zbog njezine kompleksnosti i specifična načina integracije basni u veću cjelinu posvećena
posebna pozornost. Analizi, koja se provodi na pojedinim individualnim tekstovima, kao i na
cjelokupnim zbirkama, prethodi, kao što je već istaknuto, studija razvoja basne u
iberskoameričkim književnostima, koja polazi od samog zapadnoeuropskog ishodišta žanra, a
to je Ezopova basna na koju se sve kasnije inačice na neki način oslanjaju. Rad nudi
dijakronijski pregled razvojnog puta basne i uvid u načine manifestacija i njezine funkcije u
pojedinim povijesnim razdobljima. U njemu se provodi genološka analiza basne, koja polazi
od njezine retoričke funkcije do osamostaljenja basne kao književnog žanra.
Naposljetku slijedi revizija studija moderne basne angloameričkih autora XX. stoljeća,
koja pokazuje zametak onoga što će nekoliko desetljeća kasnije postati dominantnom
sastavnicom basne u iberskoameričkoj književnoj produkciji. U tom posljednjem segmentu
analiza se provodi na književnim tekstovima angloameričkih autora kao što su Fantastic Fables
(1899.) Ambrosa Bierca, Fables for Our Time (1939.) i Further Fables of our Time (1956.)
Jamesa Thurbera, zbirci Fábulas fabulosas (1963.) Brazilca Millôra Fernandesa, te zbirkama
hispanskih autora, La oveja negra y demás fábulas (1969.) Augusta Monterrosa i Fabulario
(1969.) Eduarda Gudiña Kieffera. Obilježja postmoderniteta tj. poetike postmodernizma,
analizirat će se na korpusu koji čine spomenuti suvremeni iberskoamerički autori, listu kojih
možemo nadopuniti zbirkama nastalim u zadnja dva desetljeća XX. i prvih desetak godine XXI.
stoljeća: La especie desconocida (1987.) Manuela Fernándeza Perere, El recinto de animalia
(1997.) Rafaela Junquera, La cola del pavo real. Fábulas (2000.) Maria Satza Tetelbauma i
Bajo la piel del lobo (2002.) Jaimea Alberta Véleza.
U poglavlju koje se bavi žanrovskom hibridizacijom u suvremenoj basni također
posežemo za genološkim studijima, dok su basne integrirane u više cjeline podvrgnute
naratološkoj analizi. Tijekom analize i proučavanja suvremene basne, koja se u recentnoj
iberskoameričkoj produkciji često javlja u minifikcionalnom obliku, uočeni su elementi poetike
postmodernizma. Riječ je o intertekstualnosti koja se ne uspostavlja samo na razini žanra već
ulazi u ludički ili parodijski odnos s tradicijom i drugim kanonskim tekstovima,