Autor je uložio izvanredno velik napor na sakupljanju i si- stematizaciji obimne građe, zasad jedinstvene u našoj historiogra- fiji kada je riječ o logorima u Jasegovcu i Staroj Gradiški. Navo- đenje izvora i bilježaka pojačava dokumentarnost prezentiranih Činjenica. Dosadašnji napori da se napiše i monografski obradi sistem ustaškog terora koji je, među ostalim, došao najviše do iz- ražaja u osnivanju i funkcioniranju logora — masovnih gubilišta, pokazali su da za to nedostaje sva potrebna arhivska građa, pa se nameće potreba povezivanja kritičkog, znanstvenog rada s konzul- tacijama i sjećanjima malobrojnih preživjelih logoraša koji su po svom oslobođenju iznosili svjedočanstva o zbivanjima kojima su bili svjedoci. Daleko najveći dio građe ovdje se po prvi puta objav- ljuje u cjelosti. Ovu knjigu Antuna Miletića treba svakako objaviti kao nada- sve vrijedan doprinos poznavanju nastanka i funkcioniranja najvećih ustaških gubilišta: logora Jasenovac i Stara Gradiška — o kojima u našoj historiografiji gotovo da i nema kritičkih, znanstvenih radova. (Iz recenzije dr Narcise Lengel-Krizman) U hronološkom redu, najprihvatljivijem u ovakvim poduhva- tima, prezentirana građa u knjizi pokazuje istoriju koncentracio- nog logora viđenu, s jedne strane, kroz mnoštvo zakonskih odredbi i odluka, naloga i naredbi direktiva i raspisa za masovno logori- sanje, a s druge, kroz kazivanja preživjelih logoraša i zapisnička V saslušanja jasenovačkih zlikovaca. Ahtun Miletić je prepustio do- . kumentima da govore o svemu onome što je ostalo od krvave jase- novačke drame, da govore o tempu ubijanja i neutoljWj fašistič- koj gladi koja je proždirala svoje žrtve do maksimuma. Autor je naveo i'sve dosadašnje procjene o broju žrtava u. Jasenovcu, istovremeno upoznavši čitaoca da su ustaše mnoge* ljude zarobljene U borbama ili uhvaćene kod kuća odvele na ubijanje, u Gtadinu, a nigdje ih nisu registrovale niti prebrojavale, I * Knjiga Antuna Miletića ima izuzetnu dokumentarnu vrijed- nost kao izvorište za sva dalja istraživanja i nova saznanja o ovom ustaškom logoru, Bogat izbor autentičnih fotosa i faksimila dokumenata «amo dopunjavaju tragičan „ aW o Jasenovcu. Biblioteka IZVORI Urednici Vidak Perič Vasilije Kalezić Borivo je Vulin Recenzenti dr Narcisa Lengel-Krizman Dragoj e Lukić Likovna oprema, Zoran Branković Antun Miletić KONCENTRACIONI LOGOR J A S E N O V AC 1941-1945. Dokumenta Knjiga I NARODNA KNJIGA, BEOGRAD Spomen-područje JASENOVAC "... ČUVAJTE BRATSTVO I JEDINSTVO! NE DAJTE DA VAM GA NEKO NARUŠI! ONO NAS JE KOŠTALO SKUPO I ZATO NE DOZVOLIMO DA DATE ŽRTVE BUDU UZALUDNE. ČUVAJMO GA KAO ZJENICU OKA SVOGA! ONO NAM JE POTREBNO NE SAMO DANAS, NEGO I SUTRA. ONO ČE BITI POTREBNO KROZ DESET GODINA, ONO ČE BITI POTREBNO VJEKOVIMA, DOK POSTO- JE NAŠI NARODI...(( Josip Broz Tito Tuzla, 27. 9. 1946. PREDGOVOR Ova knjiga ima svoju vrijednost u dokumentima koji se prvi put objavljuju a istovremeno pokazuje i stepen razvitka jugoslavenske hi- storiografije, koja, iz raznoraznih razloga, nije bila u dovoljnoj mjeri okrenuta ovome značajnom području narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije. U uvodnom dijelu autor je dao temeljan pregled zločinačkih političkih pobuda i ciljeva, izraženih u zakonskim odredbama o formi- ranju koncentracionih logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao i re- doslijed njihova nastanka. Zločin, koji je pod vlašću ustaša carevao u NDH, najpotpunije je izražen koncentracionim logorom Jasenovac o čemu nam najbolje govori izvještaj Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Demokratske Federativne Jugoslavije Međunarodnom vojnom sudu u Nirnbergu. Taj izvještaj upravo ističe da je okupacijom Hrvatske i formiranjem NDH sa kvislingom Pavelićem na čelu osnovan na obali Save koncentracioni logor Jasenovac. Njega su držali u rukama najvjerniji agenti vlade Njemačkog Rajha — ustaše. Mladen Iveković, jedan od zamjenjenih logoraša, piše: „Nema pera koje bi bilo u stanju opisati strahote i užasnu atmosfe- ru Jasenovca. To premašuje svaku ljudsku fantaziju. Pakao, inkvizi- cija, najužasniji teror, kakovi nigdje i nikada u historiji nije posto- jao, krvološtvo divljih zvjeri, izbijanje na površinu najtamnijih i naj- ogavnijih instikata, kakovi se dosad kod ljudi uopće nisu pojavlji- vali — to je malo rečeno ...". Zločini koje iskazuje preko 500 dokumenata u ovoj knjizi monstru- ozno su djelo ustaša. Uz totalno istrebljenje evropskih Roma i Jevreja, Hitler u zapovjesti o napadu na Jugoslaviju optužuje za tobožnju ,,pod- muklost" Srbe, muškarce i žene, rasu niže vrijednosti „za koje treba stvoriti zastrašujuće primjere". U općoj podjeli uloga kvislinga u ras- komadanoj Jugoslaviji zločinački hitlerizam računao je prvenstveno sa ustašama. U njihovim je redovima „drugi stub te države", dio katolič- kog klera sa svojim i klerikalnim predrasudama i historijskim falsifi- katima o svome i o drugim narodima. Priključila se je ustaškom rasiz- mu i vjerska netrpeljivost protiv pravoslavnih Srba. Srbi u NDH su niža rasa, strani elemenat u prostoru koji je isključivo hrvatski. Zato za njih nema mjesta kao „dotepence" i nekadanje rimokatolike a sada otpad- nike od katoličke vjere. Hitler je Paveliću dao zeleno svjetlo i za svoju srbofobiju. Smatrao je, da je i genocid — iseljavanje, ubijanje, logori- sanje i prekrštavanje Srba — uslov opstanka NDH. Kažnjavaju se ne manje nemilosrdno i nekomunisti Hrvati kao i slobodni zidari, kao na primjer Meštrović, koji su, po njihovim ocjenama, služili beogradske režime. Ali zločinački je umoren i radićevac, seljak književnik Pavlek Miškina, kao i velike grupe njegovih suseljana iz Pod- ravine. Dakle, ustaški progoni su klerofašistički zločin. Ovakova ustaška rasistička politika — „glas krvi, rase i zemlje" — nicala je u evropskoj krizi tridesetih godina. Među tada formiranim desetinama fašističkih zločinačkih „pokreta" u Evropi nikao je uz zločince ustaše reakcionarnim pravoslavljem indoktrirani fašistički Ljotićev „Zbor". U namjeri da vlada nad 50 evropskih nacija, nad 180 miliona porobljenih stanovnika, Hitler ne samo u Paveliću i Ljotiću, nego i Nediću, Rupniku, Draži Mihailoviću i drugim evropskim kvislinzima imao je svoje sa- veznike. Dokumenti, toliko brojni u ovoj knjizi, jasno govore da se je bijes ustaša već 1941 (16. 9.) oborio i na 250 komunista Sarajeva, jednako muškaraca i žena, uključujući recimo i Višnju Habunek, učenicu od 15 godina. Otpremljen je taj transport na željezničku stanicu Jasenovac — Krapje. Jednako su se našli pred užasom smrti Srbi, Hrvati, Jevreji i Muslimani. Tuzlanska i niz iza nje konferencija uglednih Muslimana poručuju „čestitima da žive u slozi i ljubavi u teškom vremenu što ih jedino može spasiti". Rasistički bijes sručio se općenito bestijalnom žestinom da iskori- jeni jevrejski i romski živalj koji je bio najviše disperziran seleči se Evropom iz zemlje u zemlju. Vladavina ma koje varijante fašizma za njih je značila samo groznu sudbinu niže vrste ljudi koja još nije u ne- čuvenom stradanju cjelovito izučena, pa ni na tlu Jugoslavije. U proljeće 1942. formirane su kolone Roma (Cigana) na putu u lo- gor Jasenovac. „Gledao sam rijeke Cigana, njihove žene i djecu, kako su se svakog dana slijevali u Jasenovac" — piše Mladen Iveković: „Dola- zili su na klanje. Ubijalo se dnevno na vagone takove cigančadi kovr- čavih glava i krupnih crnih očiju... Ne znam koliko je u Jasenovcu u svemu pobijeno Cigana. Dok sam ja tamo bio (M. I. do početka septem- bra 1942) najmanje 30.000." Hitler je naumio, i ostvario, gotovo do kraja da jevrejske nacije nestane iz Evrope. Od ukupno u Evropi stradalih oko 6 miliona Jevreja (60°/o) na tlu Jugoslavije od 75.000 uništeno je oko 60.000. Ostalo je ži- vih jedva 20°/o. Osuđeni na smrt su slati kao cjelina zajednice, i kao porodice posebno Romi i Jevreji. Ali ne manje i olujna smrt Kozare. Nezapamćeno uništenje djece užasno je i po odvajanju od majki. Svi su se zajedno našli u istim, užasnim uvjetima. Tu stvarnost — optužu- juću dok će biti historijskog pamćenja — pokazao je na zločinački na- čin ustaški klerofašizam. Književnica — Jevrejka Hana Levi — Has, i sama zatočenica u koncentracionom logoru bilježi osjećanja srednjih društvenih struktura u logoru. „Nismo mrtvi, a mrtvaci smo. Uspjeli su u nama ubiti naše pravo na sadašnji život, kod mnogih i na budući, ali najveća tragika leži u tome što im je uspjelo pomoću sadističkih i perverznih metoda da ugase u nama svaki osjećaj normalnog bića koje nosi u sebi normalnu prošlost, čak i svijest da smo nekad živjeli kao ljudi". Takvu psihozu u koncentra- cionom logoru fašizam stvara i kroz tzv. unutrašnju upravu. To je po- kušaj razdvajanja zatočenika, da bi se užasan pakao učinio još užasnijim. Borbu protiv ovog zla organizuju komunisti. Ubijeni su zato naj- bolji sinovi naše Partije Zaja, Keršovani, Cesarec, Adžija ali i Srbi Priča i Galogaža i desetine drugih boraca svih naroda prije Jasenovca u kon- centracionim logorima „Danici", Kerestincu, Jadovnu i drugim. Time su opet ti borci jasno kazali da hrvatski narod nema ništa zajedničkog sa ustaškim banditima. Radnici, inteligencija i seljaci — smjelo su digli svoj glas protiv „svirepog streljanja srpskog stanovništva". I njih je upra- vo zato zločinac Pavelić počeo zločinački ubijati. Jasno je, međutim, i tada bilo da je okupator glavni vinovnik zla koje izvršavaju ustaški zlikovci. Taj je kurs bratstva i jedinstva pobjedonosno ovladao u Hrvatskoj jednim i drugim masama naroda. Zato je Treće zasjedanje ZAVNOH-a poništilo osovinsko komadanje Jugoslavije, kao i osnutak i postojanje NDH. Poništeno je prekrštavanje i naređen povratak stanja knjiga krše- tenih na 10. 4. 1941. godine. Isto tako da u takovoj tvorevini — „najcr- njem dobu u povijesti hrvatskog naroda", jednako kao u bivšoj Jugosla- viji, hrvatski narod nije mogao ostvariti svoja istinska nacionalna prava. Progonjeni Srbi u Hrvatskoj učešćem u zajedničkoj borbi u ulozi prvobor- ca dali su pomoć kod dizanja hrvatskog naroda, dali su dokaze o svo- joj velikoj ljubavi prema zajedničkoj domovini u borbi, zajedno sa Hrva- tima protiv zajedničkog neprijatelja. Okupacijom i komadanjem Jugoslavije posebno je bila teška situ- acija za komuniste u Hrvatskoj na koje se okomio bijes Pavelića. U septembarskoj poruci 1941. ovaj zločinac „kakvog do sada nije rodila hrvatska majka", kako kaže Tito, poručuje da svaki onaj koji misli da će u NDH židovskom boljševizmu služiti mora znati da će mu glava pasti. Zajedno sa uništavanim genocidom naroda pod udarom ustaško-kle- rikalnog rasizma ginu i komunisti. O tome nam u ovoj knjizi svjedoče brojni, autentični dokumenti. Komunisti su 1941. preuzeli odgovornost za sudbinu našeg naroda. Zločinu sti se suprotstavili i novim, vojničkim oblicima organizovanja. Kurs na partizanski ustanički rat nije smio ostaviti opet ispražnjene gra- dove, nije se smjelo dozvoliti da postanu centri reakcije. Ostavljeni na tim zadacima komunisti su dali bezbrojne žrtve o kojima govore i ovi dokumenti. Rukovodstvo komunista po tradiciji brige za pale u ruke neprija- telja borce i njihove porodice samim razvitkom postalo je i rukovodstvo organizacije partijskog rada u koncentracionim logorima. Dokumenti ovdje — po prvi put — objavljuju niz izvještaja iz ove, sa teškim žrtva- ma vođene borbe. Komunisti su svjesno prihvatili svoju sudbinu i nas- tavili borbu u tim daleko drugačijim od uslova robije u bivšoj Jugoslaviji. Oni su organizatori bjekstva kao i svakovrsne solidarnosti i međusobne pomoći u vidu ekonomskih zajednica. Oni su organizatori političke in-