Kapital i rad u SFRJ PDF
Preview Kapital i rad u SFRJ
I. BAVCAR-S. KIRN-B. KORSIKA KAPITAL I RAD U SFRJ Izdavač Centar CK SKH za idejne-teorijski rad lt Vladimir Bakarić• Urednički savjet Ivan Cifrić, Božidar Frančić, Zvonko Hrabar, Boris Hudoletnjak, Vjekoslav Koprivnjak, Muradif Kulenović, Zdenko Mance, Luka Marković, Đuro Medić, Stojan Obradović, Goran Pihler, Boško Popović, Vlado Puljiz, Marijan Radmilović, Slaven Ravlić, Dejan Rebić, Ivan Salečić, Kosta Spaić, Dag Strpić, Ferdinand Toplak Predsjednik Uredničkog savjeta Vlado Puljiz UrednU:tvo Dean Ajduković, Ivo Bićanić, Erma Ivoš, Dragutin Lalović, Slobodan Lang, Boris Malada, Zdenko Mance, Neven Mates, Vladimir Obradović, Vladimir Paar, Drago Roksandić, Branko Smerdel, Velimir Srića, Dag Strpić, Petar Strpić, Nikša Nikola Soljan Glavni i odgovorni urednik Dag Strpić Urednik Branka Radman Prijevod sa slovenskog Edo Fičor Stručna recenzi;a Bogomir Kovač, Siniša Zarić Redaktura Josip Pandurić, Zdravko Petak Sekretarica uredništva N eda Brcković Likovna oprema Ivan Picelj, Irislav Meštrović Lektor Marula Vujasinović Korektor Vlado Tončić Uredništvo i administracija 41000 Zagreb Opatičkal0/11 tel. 428-243 Rukopisi se ne vraćaju. Casopis izlazi mjesečno. Zira-račun broj 30101-678-4517 Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske Tisak: SOUR »Vjesnik«-OOUR TM igor bavčar • srečo kirn bojan korsika KAPITAL l RAD US FRJ naše teme ZAGREB 1985. Naslov originala: Bavčar Igor, Kirn Srečo, Korsika Bojan KAPITAL IN DELO V SFRJ Republiška konferenca ZSMS in Univerzitetska konferenca ZSMS v Ljubljani KRT - Knjižnica revolucionarne teorije, 16 Ljubljana, 1985. Predgovor Tekst koji je pred vama stoji u mnogome na raspuću jugoslavenske dru štvene teorije. Zahvaća staro i priznato znanje, no ujedno se nastoji probiti iz sigurnog o'krilja etabliranih istina. Ako to čini uprkos i suprotno interesima "stare teorije«, utoliko gore za njega. Da je tome tako, nije kriva neka intelektualna potencija pisaca, njegovih autora, nego je to više rezultat društvenih procesa u cjelini. Jasno je da go vorimo o aktuelnoj društvenoj krizi. Ništa novo, doduše, ne predstavlja tvrd nja da je kriza iznenadila jugoslavensku teoriju i doktrinu, dakle njenog ~tko lektivnog intelektualca«; novo je to da iznenađenje nije plod krize koja bi imala neke posve nove osobitosti, već da je plod nemoći razumijevanja uzrokđ i fenomenologije njezine egzistencije od strane vladajućeg teorijskog kon cepta. No, problem nije samo u konceptu, problem je i u njegovim nosiocima. Naprosto je nemoguće prešutjeti kontinuirani pritisak vladajuće teorije na čitave generacije društvenih znanstvenika. Bilo u obliku »sakralizacije« te teorije, bilo nedodirljivošću njezinih posvećenih tumača. Pritisak je imao, mo žemo to reći, katastrofalne posljedice. Teorija koja je, to možemo priznati, sadržavala izuzetnu kreativnost, upravo je njome gušila nastanak novog i time kastrirala svaku perspektivu društvenih znanosti ·kao cjeline, a i onih koji su bili u sukobu s njom. Valjalo je pričekati na nove, neopterećene ge neracije, i razbuktati njihovo marginalno tinjanje. Kriza ·koja je nastupila krajem sedamdesetih godina ubrzala je taj proces. Postavila je sva prividno već prevladana pitanja iznova na dnevni red. I pokazalo se da proročki, za čitava desetljeća dani odgovori više ne vrijede. Najednom su u postojećem pravu formalizirane kategorije vladajuće teorije u svojoj praktičnoj egzisten dji zadobile ne ono što se očekivalo, dakle svoju harmoničnu, skladnu svje- tovnu formu, već formu nekakve nakaze koju se nije moglo ni teorijski odre diti ni politički braniti. Društveni odnosi među glavnim društvenim grupama nisu se razvijali u skladu s očekivanjima, a ni konkretna individua se nije osjećala bolje, oslobođenije i bogatije. Put u obećanu zemlju sve više je kri vudao u beskonačnost. Svrha ovog teksta nije, dakako, da postojećoj vladajućoj teoriji ponudi pozitivno prevladavanje. Ona je samo u pokušaju ·kritike te teorije. Ujedno smo svjesni poteškoća svakog početka, te smo u tom smislu spremni prihvatiti bilo ·kakvu dobronamjernu kritiku. Politička ekonomija socijalizma u Jugoslaviji započela je pri opće pri hvaćenoj premisi da zakoni robne proizvodnje sami po sebi nisu u suprot nosti s razvojem socijalizma. Tu je radikalizirala i prevladala poznatu tezu J. V. Staljina iz 1949. godine o tzv. kontroliranom djelovanju zakona vrijed nosti. Suprotstavljajući se ovoj tezi ona je krenula putem priznavanja djelo vanja zakona razvijene robne proizvodnje. Razvila je i aktualizirala teorijski model radikalnih rikardijanaca, koji su socijalni prevrat vidjeli u sposobno sti radnika, neposrednih proizvođača, da svjesnim upravljanjem zakonima robne proizvodnje promijene značaj društvenih odnosa u cjelini. U takvom teorijskom modelu kapital nije više samoreprodukcija eksploatatorskih dru štvenih odnosa, već stvorena akumulirana vrijednost kao rezultat hotimičnog i usklađenog društvenog rada. Radna snaga nije više roba, nego organizirana zajednica proizvođača koji za svoj pojedinačni rad i rezultate zajedničkog rada dobivaju pravednu plaću. Glavni motiv proizvodnje nije više nagon za profitom, već stvaranje dohotka, dakle isključivo vrijednosnog izraza tisuća konkretnih i međusobno povezanih pojedinačnih djelatnosti. Ukratko, nasu prot kapitalu stoji društveni kapital, nasuprot radnoj snazi udruženi proiz vođač i nasuprot dobiti dohodak. Zakon vrijednosti u tom slučaju nije kon troliran ni ograničavan u svom anarhičnom karakteru, već mijenja svoj te meljni povijesno stečeni karakter kapitalističkog načina proizvodnje. Kad se odgovarajućom društvenom organizacijom uklone pretpostavke kapitalistič kog načina proizvodnje, tada se uklanja mogućnost da zakon vrijednosti sAm, svojim djelovanjem reproducira upravo taj kapitalistički karakter društve nih odnosa. Time je zakon vrijednosti potisnut u doduše nepovijesnu no pra znu i samu po sebi mrtvu formu. Njegov život, njegov razvoj i njegovo pra vilno djelovanje ovise tako isključivo o sposobnosti, organiziranosti i marlji vosti društvenih proizvođača. Takav izmijenjeni karakter djelovanja zakona vrijednosti u uvjetima socijalističkog samoupravljanja središnja je točka cje lokupne jugoslavenske političke ekonomije socijalizma. Odatle je razvijen koncept svih ostalih društvenih odnosa, koncept političke artikulacije tih od nosa te napokon i koncept položaja pojedinca naročito kao neposrednog uče snika u proizvodnom procesu. Ustav i svi sistemski zakoni sažimlju te pre mise u odlučnim crtama. No, stvarni se proces razvija u suprotnosti s tim premisama. U knjizi nastojimo pokazati da uzrok za taj »neuspjeh«: ne leži u slaboj ili krivoj organiziranosti produkcije, u žilavim ostacima prošlosti, u nesposobnosti i kratkovidnosti neposrednih proizvođača, u niskoj startnoj po ziciji modernog jugoslavenskog društva, već da je ukorijenjen upravo u spa- menutom djelovanju zakona vrijednosti te u društvenoj implementaciji tog razumijevanja. Ako Staljin uslijed toga što je personificirao položaj državne mdinerije i centralno-planski način upravljanja proizvodnjom nije htio, a nije ni mogao, razumjeti da se zakon vrijednosti ne da kontrolirati i ogra ničavati, pa ni fizičkom represijom, tako ni jugoslavenska teorija i njeni pred stavnici nisu mogli ili pak nisu htjeli razumjeti da zakon vrijednosti u dodiru sa svojim jedinim pravim djetetom - kapitalističkim načinom proizvodnje - nije ono što je bio prije tog dodira. Teorijski i logički ovu je iluziju razbio već Marx, a djelatno i bolno ruši je zbiljski društveni proces. U knjizi smo ukazali na logičke greške tog nerazumijevanja te na njegov historijski re zultat. Pri tom smo, u skladu s očekivanjima, naišli na niz poteškoća. Najprije, naravno, na one osnovne, koje su povezane s kategorijalnim aparatom. Te škoća je bila u tome što smo pitanja postavili na nov način, a ujedno odre đivali društvene procese klasičnim kategorijalnim aparatom kritike političke ekonomije. To nismo učinili zbog toga što nismo našli nove kategorije, već radi toga što smatramo da kategorijalni aparat kritike političke ekonomije doživljava u jugoslavenskoj teoriji analognu sudbinu kakva se zbiva s razu mijevanjem zakona vrijednosti. Mnogo puta je bio sveden na praznu formu, oduzeta mu je njegova kritička potencija, nemalo puta je bio odbačen kao nešto što spada u ropotarnicu povijesti. Ne tvrdimo da se ono što analiziramo ne mijenja i ne odstupa od predmeta analize kritike političke ekonomije u doba kada je ona nastajala. Sarno smatramo da proces ipak nije fundamen talno drugačiji. Problem je prije svega u tome što se uvijek iznova nastoji unositi upravo iluziju o temeljnoj različitosti. Inače je, pak, svrha ove knjige upravo suprotstavljanje toj iluziji. Druga teškoća je u pomanjkanju sekundarnih izvora koji bi sa stajališta kritike političke ekonomije iznijeli funkcioniranje pojedinih segmenata dru štvenog totaliteta. U tom je smislu naša orijentacija na primarne izvore, u koje ubrajamo i klasične tekstove, političke govore i memoarsku literaturu, bila doduše nužno potrebna, no time ujedno i opterećujuća. Konačno, tu je još i rastuća kriza. Ona je, kao što je već rečeno, stvorila situaciju za novo promišljanje, no ona istovremeno svojom aktuelnom teži nom koči to promišljanje. Otkrivajući pozadinu društvenih procesa, ona to čini najednom i posvuda. Sporadične i beznačajne segmente društvenih pro resa pretvara u detonator te ih u stanovitoj situaciji dovodi u središte pozor nosti. I u tome se također pokazuje njezin stihijski, spontani i za mnoge ne predvidljivi karakter. Kako god bilo, pred vama je pokušaj kritičkog prevred~ovan~a ?sno:r_a političke ekonomije socijalizma. Ujedno je dana i njegova logička 1 htstOflJ ska argumentacija. Govori. o ovom, a ne o budućem društvu. Ne bavi se ~~ cijalnom prognozom, no želi poticati socijalnu fantaziju. Njegova s~rh~ mJe utemeljena u hladnoći spoznavanja postojećega, nego više u strasti nJegova mijenjanja. Ljubljana, 1984.
The list of books you might like
