Iz prošlosti Hrvatskoga jezika

27 Pages·1864·14.66 MB·Croatian

by  Vatroslav Jagić

Iz prošlosti Hrvatskoga jezika.
I. Ime i o b se g. Predpostavljajući historićku istino, uz koju danas
pristaju svi glasoviti muževi našega i inieh naroda, da je jezik hrvatski i srbski.
bio od vieka jedan te isti, ali da je razlika nabožnoga i državnoga života
tečajem viekova razvrgla uda istoga tiela i brata bratu otudjila bila - na
slikat ću najprije tamnu sliku narodopisne zamršenosti o naziv u.
Historija priznaje samo dva· narodna. imena 1): hrvatsko i sr b s ko,
što bijahu iz prva jamačno Jedina i u ostiju svega naroda, dok na skoro
razlika državna. uobićaji imena zemljopisna: Dalmaciju, Dubrovnik, Bosnu i
Slavoniju, a tu<lji i domaći sriet „pismeni" uvede nazive: slovinski i ilirički.
Ipak je nekoliko viekova trebalo, dok se ozakoni onolika pometnja, kolika.
cvatijaše u prošlom i početkom našega stoljeća. Prije tri -- do četiri vieka
bijaše jošter u samom Dubrovniku,- premda od ostale Dalmacije i političke
Hrvatske sasvim odruženom, poznato ime narodno hi v ats ko, uz koje
za vlada po tu<lJem t. j. talijanskom primjeru ono drugo „učeno" : s 1o vi o
s ko (na. latinskom prievodu: lingua illyrica)!l), a upravo naopako bij11še u
. hrvatskom provmcijalu ist~dobno jušter živo ime narodopisno „slovenskou, uz
razvijajuće se ime državno „hrvatsko".
U tolikoj raZlikosti' državnoj pomože sljedheni kom iztočne crkve v j era;
ali nepomože sljedbenikom zapada. Srbska patrijaršija u Peći (lpek) i neza
visna o Byzautu crkva „srbska" sačuva se uv1ek n uspotneni naroda kao
najveća svetinja, te pokle je već davna propala bila državna i vj~rozakonska
samostalnost srbska, jošter se je svaki sljedbenik opominjao, da ima c r k v a
„slavenosrbska11; na to bi ga. opominjala, jo.š i živo osjećana razlika od mu:
hamedanstva, a ne manje i od „latinstva„, od kojega bijaše odieljen gole
mom razlikom ne bitnosti već puke forme t. j. sYoga crkvenoga jezika „sla
venosrbskoga11. Pravo je, što se nesretni narod toga čvrsto držilo; ta to mu
bijaše najsigurniji štit i zaklon od islama i od tudjih na,•ala na narodnost.
Kada je ovako jedno ime „srbsko" i preko svojih granica postalo po
svećenim nazivom nabožnim za "naro4 pravoslavni", medjutim su katolički
Hrvati, dok njihove duševne vodje snivahu o velikom slonnstvn ili ilirstvu,
za ono se hvatali i onoga pridriavali, što bijaše bliže oćima i ušima, a to'
su izrazi političko-geografički, dakle: <lubrornčki, dalmatinski, bo~anski, sla
vonski, i t. d., 3) da.pače žalostna' je istina, da se po svjedočanstvu Hilferdin-
1) Što nisu već aaddani u obćenom lmcnu s l o v j e n s k om , pomieianom često
s go t 1 kim , a to je obični nuiv iz 11&tijtt tudjinaca, osobito franačkih ljeto·
piaaca, 'inače spominju najstarije viesti uviek samo ova dva imena: Xpw~o!-:01
(Croati), kojega imena razne oblike izbraja Šaf'. Sta1·ož. li. V. 34. 4., !.ip~i.:a
(Serbli) i opet s raznimi oblici Šaf. I. H. 9. 5.
9) :P.Iika„lj a prevadja naslov svoga rječnika „ Blago jezika 11 1 o v i n 1 k o ga" na
lat. Thesaurue linguae i l l y r i e. a e ".
3) Mno!inu takovih izraza nabraja Šaf. Na.r.odopi1 &81 Jihoal. ~7.
V. Ja gi ć.
govo, mjestimice i sami zovu 1a t ini; n. p. u Jajcu odgovoriše mu na pi
„
'anje: U nas neima nijednoga Srbina, mi smo svi Latini" 1} Jedino ovo
nehajstvo katolika s jedne, a pravoslavnih s druge strane. da svojemu narodu
utuve u glavu razliku medju vjerom i ~arodnosti, dovede nas onamo. te se
napokon B\•aki sljedbenik pravosla~ja svuda, i u sred Hrvatske, gra~io Sr
binom (religiozni srbizam), a sljedbenik katolićtva ode praznih ruku, Jer mu
neos,ade, bolje rekuć, jer mu se nepodade ništa. Uz to pomislite si ~jude
„učeneu, koji često puti svojom učenosti i na.jjasnije stvari zamne, Jerbo
nemogav si gdjekojega pojava drugčije protumačiti, iz svoje glllve izrµi~lj1aju
i grade neistine, te. eno na.i na domak svietu i odviše poznate izreke, da pra
vih Hrva.ta u smislu .narodopisnom neima.
· Ovako od prilike bijaše donekle, ali je sada posvem drugačije, Gd kada
sve ·to bolje uvidjamo, da je istinita naša narodaa poslovica: težko tome, ko
za tudjom pameti ide.
Narod hrvatski i 11rbski zauzimaše u 7. stoljeću p. lsk:r. sliede6e zemlje:
na sjevero-zapadu današnju Dalmaciju i Hrvatsku s dulm.-hrv. otoci i Istrom
d? Labina i Raše; zatim činjaše granicu .. po svoj prilici Kupa do :Metljike,
Krka do Save, odavle do utoka Sutle i odavle potučena crtu do Ptuja. Sa.
sjevera bijaše gr1loicom Drava s današnjom Slavonijom na iztoku do Du
nava, što .je medju Dravom i Savom; zatim znokružuje Bosnu i Srbiju s
M~tobijom, Hercegovinu i Crnu goru od Biograda povučena crta. uzporedno
s Moravom, protegnuta tečajem rieke !bara do Mitrovice i odavle vijugajući
ee krivuda.sto do jezera ·Skadarskog11. i Bojane. U taj sabijeni prostor na
mjestiše se pomenuta plemena tako, da nad Savom i Vrbasom, iduć Neret
vom k jugu do Dubrovnika stanovahu svuda., što je k zapadu, Hrvati, a od
istih granica le jugu i iztoku Srbi. Ovako u 7. viektt, sliedeć, ali ponešto i
izpravlja.juć pripoviest Konstantinqvn.1) Uzporedi l'i se tomu, današnji položaj,
to ćemo ~~~ledeć o& iseljivanja po Ugarskoj i Austl'iji ove razlike iznaći:
l!
Da~mac1J1 zavlada hrvaština i onimi gradovi i otoci, koji se s početka kao
nmsk1 potomci nisu htjeli miešati s nado~licami barbarskimi, kano ti: Du
brovnik, Spljet, Trogir, Zadar i Rab; Osor s još nekimi otoci.3)
Isto tako razširi se hrvatski elemenat po lstriji prema zapaJu preko
1abuna i Raše, tako, da se sada može smatrati pravom granicom crta, -
.povučena <!d čičkih gora niz dolinu, kojom teče Dragonja sve do Pira.na
1 ?đavle k 1ztoku. Na iztoku i jugu pomenutib granica dogodiši3 se ove pro
mJ~me. Znamo, da je župan Nemanja koncem 12. vieki\ radirio ·vlast srbsku
u. b~garske strane, gdje bijahu s juga gradovi: Prišti na i Prizreo, s iztoka
N1š. 1 Pomora vije.') N1egovi nasljednici. predobiše k tomu takodjer iZtočni
kraJ Morave sve do Timoka. Nu dakako, nam valja razlikovati državne
osn~ve srbskih vladalaca, koji napokon Ol~evidno smjerahu onamo , da šire6
SVOJU ~oć prema jugu zdl"Ože priestol bizantinski i srbdki - od razmjera i
o<l~oŠll.Ja narodnih, te bi se lako prevario, tko bi mislio,_ da je svuda, dokle
kOJl krat dopre srbska državna vlast, umah zasio te zavladao i srbski jezik.
Toliko je ipak istine, da se na zapadu pružio srbski tivalj do Negotina
i Timoka, što je i danas granicom kneže•ine srbske, 6) a na jugu, kamo je
1) HilferdiDg, Boma 450.
1) Šafnfik Starol. II. č. IV. §. 32., <l. V. §. H. Ra<lki Odlomci 18-19.
3) Majkov, ist. 1erb. jazyka 166.
') Žiće S,YIJI. gl. 7. Majkov i11t 11 O.
• 6) Lejean predstavlja akoro ~itav kraj a onn stranu Morave do Dunava 'i Timoli:a
- romanskim (Ethnografie dela T11rquie 1861); to potvrdjuje domaći svje·
dok u Glasn. arb. aloves. IX. 201.
334 Hrvatski jezik.
srbska politika i priestol carstva preniela bila (Prizren) i središte crkve
(Peć), kuda su se ponosito dizale sjajne zadužbine njihovih kraljeva i careva
(n. p. Dečani) - da je .onuda u 14-15. vieli:u zbilja živio cviet srbstTa,
dokazuje nam najbolje kobni prielaz punih 40 hiljada. Srbalja u Austriju g.
1690 sa razmjerno veoma tiesna prostora, radi čega su oni predieli opustjeli
te u 18. vieku zasjeli jih u pretežnijem broju Arbanasi. Medjutim najnovija
iztraživanja (Hilferd., Lejean) o njihovih južnih granicah nisu niti medju sobom
u suglasju, a opet protislove znamenito Šafatiku (u narodop.). Mislim, da Je
najviše vjerovati Hilferdingu; po tom bili bi u slavnoj stolici nekošnje eparšije
u Peći: 1/3 Arnauti, i/3 Srbi; oko Dečana i do Djakovice sve- arnautsko;
amautska bila bi mjesta: Sušica, Duka.djin, Studenica. Glasoviti Sopoćani
blizu Novoga Pazara leže, kako on veli, danas usred A1·banasa. Napokon
iz istoga Novoga Pazara da se je preselih~ većina kršćana u Srbiju, te da. su
danas u v~likoj manj~ni. Na kraju prema jugo-izto-čnoj granici srbskoga
življa leži slavni Prizreo, pa onuda zano~e već naši u izgovoru nešto po bu
garskom, a pretežniji su Arbanasi: srbsko se mieša s bugarskim dolinom Šar
planine, zatim krajem Tetovskim ili Pologom (Hilf. 204-205).
Osim ovih narodnih promjena spomenuti ću najprije znamenitu u jeziku
razliku sjevero-zapadnoga kraja Hrvat& (to je tako zvani hrvatski provinci
ja!) od svega ostala naroda hrvatskoga, razliku toliku, da sudeć po zakonih
jezične srodnosti ovaj kraj . nikako nije čist hrvatski, već pomiešal! , ·i to
znatno, sa zapadnim slovenstvom. Zato se u prijašnjih viekovih ovdašnji Hr
eu
vati naziv~hu obično i sami, da govore jezikom s 1o ve n s kim , što niže
primjeri dokazati.
Buduć da naša poviest ništa negovori o tom, što bi ikada kasnije slo
venština dobila bila. tolik upliv na hrvaštinu, da hi fa medjusobnoga miešanj~
izašlo dana.š11je kajkavsko hrvat~ko narječje, a svi nas razlozi jezični napu
ćuju na ona.kov proces miešanja, gdje bijaše slovenskoga življa više nego \i
hrvatskoga, to mislim da će svakako u onih nedostatnih viestih Konstantina
bagrorodjenoga, koje pokazuju, da o tom nije ni sAm bio valjano ubaviešten,
sakrivene biti velike tajne o narodoslovnih razmjerih sedmoga stoljeća izmedju
Slovenaca i Hrva.ta, u kojih će najtežje poviest doprieti dalje· od puke vjero-
jatnosti. · ,
Iza svega, ka.ko dnevice raste naš pojam ob ugledu, veličini i važnosti
plemena s 1o ve n s kog a, što se po ravninah panonskih i po današnjoj Slo
veniji protezalo a na iztoku sa srodnim si bugarskim narodom graničilo, 1) nc
čini mi se nimalo nemoguće, ako reknem, da je hrv. kajkavština postala
otuda, što su se Hrvati provaljujuć na jug u gornjih stra.nah nove domovine
t. j. medju Dravoru i Savom pomiešali s na..~astimi već ondje prednjaci sloven·
skoga poriekla. Neima vjere Konstnntin, kada pripovieda, da se istom iz
Dalmacije čest Hrva.ta opet natrag digla put sjevera, a mislim, da je i ra7.
prava dt'. Račkoga. (Knjiž. I.) dovoljno uputila razumnika, da si dolazak 'Hr
va ta na. jug nevalja predstavljati kao posljedak prijateljskih poziva i dogo~
vora; ono bijaše sila navalnika, kojim se trebalo boriti, t 1 krv prolievajući
hrabro~ču si izvojevati svaku stopu zemlje. Reć bi i to, da su se Hrvati na
državnu uredili prije u sjevernoj Hrvatskoj nego li u južnoj.
Medju. ova.ke hrvatskim gospodstvom preobraćene i od početka naše
historije hrvatsku sudbinu dieleće Slovenca spadaju stanovnici župa.nije va
raždinske, zagrebačke do Kupe i križevačke s polovicom varaždinske Krajine
i Medjumurja; točnije g.ranice kajkavštine prema jeziku hrvatskomu idu
ovako: mislite si crtu povučenu od Dru.ve kod Pitomača nad Viroviticu uz
1) Šafarik Ursprung ek. 31.
V. Ja g i ć. 386
BelovM i Cirkvenu, kraj Kapele do Lupoglave; iduć odavle uz Ivanić Mosta
rinom do sela Lonja i Jasenovca na Sui, te Savom do Petrioje, zatim Ku
pom do Karlovca; odavle k sjeverozapadu preko Draganića, Krašića, Jastre
barskoga, okružuje Žumberak i prelazi kod Drage u Kranjsku: na pograničnih
mjestib mieša se kajkavština bud sa štokavštinom bud sa čakavštinom.1)
Zatim je narasao živalj hrvatski i srbski izvan go1·e pomenutog~ pro
stora iseljivanjem u Ugarsku povodom turskih ratova. S narječjem čakavskim
ima Hrvata u zapadnoj Ugarskoj u županijah: Moioojskoj, Šopronskoj, 2e
leznoj i Požunskoj preko sto sela; zatim jih u Austriji i Moravskoj ima do
8000 duša. 9) Od ovih treba razlučiti opet ·one kajkavske Hrvate, što kano .
nastavak provinoijala stanuju po jugu Saladske i Šomodjske županije. Na- ·
pokon štokavaca Hrvata (Bunjevci) i Srba ima u Bačkoj i Banatu, kamo se
doseljivahu već i prije, a osobite od konca 17. vieka. Njihove sjeverne
granice počimaju kod Maroša izpod Arada , te se vuku vijugastim pravcem
preko Hodoša, N. Vinge, Ketfela, Kneza, Srh. sv. Petra, stare Bešenove, Vr
bice, Bebe, do•izpod Segedina i odavle uz Tisu na jug do Ade i prema za
·padn do F:eketića, Sekića, Hedješa; dalje se crta diže prema sjevero-zapadu
nada Topolu Almaš prema Dunavu pod Baju, odakle se niz Duuav vraća na
jug sve do Sombora i ovdje pr~šav preko Dunava pada nad Pećuh k
Dravi do Barča. Južne su njim granice Drava i Dunav, i iztočne iznad Du
nava preko Biele crkve, Subotica, Vojvodinci, Jabuka, Mesić, Srediiite, Mali
Žam, Brešće do Berekuće, iduć prema zapadu Deta, Soka, Gjir, Gad, Ča­
kovo, Utvin, Temešvar, M. Bečkerek natrag k Aradu. 3)
Osim toga ima raztrkanih mjeita našega naroda uz Dunav prema sje
veru sve do Budima a na jugu sred Arbanasa. i Bugara, osobito oko ohrid-
skoga jezera. (Lejean). · ·
li. Jezik hrvat~~i u svojoj proilloMti.
1. Prva dob a, o d do 1a z ka Hrva ta na jug do ko ~ c a XII. v i e ka.
Od konca proUoga stoljeća do danas napredova znanost jezikosloYna
toli krasno, da se sada već punim pravom smatra nerazdruživom pratilicom
povjestnih iztraživanja svakoga naroda, jerbo prednosi luć svjetlosti u ona
kovu daljinu predhistoričkih vremena, gdje bi, da nam je uviek samo do pozi
tivnih viesti, vječita tmina dadala. Ova bo nas znanost upozna uzporedji
vanjeor i vrstanjem raznih jezika s njihovimi stalnimi zakoni, iz kojih se od
poznate sadašnjice s velikom sigurnošću zaključuje na kakvoću prošlosti :
tako se u nat.oj prigodi iz pomenutih zakona usudjuje jezikoslovac preko
današnje znanosti posebnih slovjens.kih jezik.i naslućivati dale.kn pro~lost jed
nog a o b će s 1 o v je n s kog a jezika, odvažuje se ne samo nagovieštati bivši
tada njegov oblik, već i mjeriti o to mjerilo stepen te visinu tadanjega du
ševnoga razvoja.') Nije ipak sada moja zadaća, da ta.i pokus pravim, što
nam kratkim primjerom Schleicher pokaza,$) niti da slikam sliku, kojoj već
~nogo nacrta imade, za dokaz, da je narod slovjenski za svoga jedinstva u
1) Šaf. Narod. 4:9; Arkiv VII- 280, 2'5, 309.
9) Jihoal. 29-81; Šembera č. č. M. 1845; Czornig Handb. d. Ethnogr. I. 6H.
O tom znao bi, da hoće, i Kurelac mnogo pripoTiedati.
3) Sr. Djordjević: Radnja bi. Sabora osobito pag. 133. ,
') Ovo ovdje nije jedini pravac danainjega jesiko1lotja, ali svakako najzanimiviji :
liepo reče Grimm : Sprachforschung, der ich anhilnge und VOD der ich au11gehe,
bat mich doch oie in der W eiae befriedigen konnen, dua ich nicbi immer gem
von den Wortern zu den Sacben gelugt wll.re : ioh wollte nicht blos Hiuaer
bauen, 11ondern auch darin wohnen. D. Spr. XI.
1) Iz „Beitr&ge" I., srbllki prievod u Letopim 1861 L od Koate Ruvarca.
d336 Hrvatski jezik.
privatnom 1 Javnom životu, spadao, medju uredjenije i naprednije narode
onoga vremena:1) zadovoljujem se nepobitnom istinom, da su u VI.-VII. v.
osobine slovjenskih narječja na domaku podpuna razvoja, da Hrvati i Srbi
putuju na jug kao veliko posebno pleme. Koje su to posebnosti, gdje li
jim n~jbliže srodstvo? dva. su pitanja, što postaju sama od sebe. Njihova
posebnost nesastoji se u imenu, koje uzeto po svoj prilici od mjestne naravi,
ne samo što se može opetovati već zbilja i bijaše opetovano te prisvajano
plemenom, o kojih nam nije dopušteno predpostavljati, da hi bila još on čas
istovjetna s našimi Hrvati. N. pr. u 9-10. 'vieku bijaše dvoje pleme Hrvata
u Českoj 1), ali našim nestojaše ni malo bliže nego li pravi po imenu
Česi. To zaključujemo najme iz one naravoslovne razlike u izgovoru nekih
glasova (samoglasa i suglasa) jedne te iste rieči kod različmh naroda, a za
tim i plemena, kojoj punim pravom komparativno jezikoslovje toliku Tažnost
pripisuje, da su nm ovi glasovni zakon i, osnovani na marljivu opažanju
i pomnu skupljanju svih pojava, najsigurniji temelj, na kojem valja višu zgradu
graditi. N. pr. ima jedno slovjensko glasovno pravilo, koje uporavljeno na
pojedina narječja, ovako glasi: da suglasi d i t' (zubni) u neposrednom doti
caju s nebnim j, preglase u starobuga-rskom u žd i št, u ruskom u ž i ć, u
hrvatskom dj i ć, ,u slovenskom j ( dž) i ć, u českom z i c, poljskom dz i c, lu
žičkom z i c. Prema tomu zna se, da starobug. rieč r o ž d e ni c a pravilno
glasi u ruskom samo: rože ni c a, u nas r o dj e n i c a, u slov. roj e
n i c a ; zna se, da n I} ž da (u ruskom i kod nas nepravilnG: n u ž d a , a va
ljalo bi da je u rusk. nuža, u nas nudjR) u česk. pravilno glasi: na.uze,
u poljskom n':dza. 3)
Po ovih zakonitih razmjerih nekojih glasova opredjeljuje se ne samo
medjusobna srodnost slovjenskih jezika (već Dobrovsky razlikova dvie yeJike
polovice: jugo-iztočnu s jezikom veliko- i mqloruskim, bugarskim, hrvatskim
i slovenskim, i sjeverozapadnu s jezici českim, poljskim, lužičkosrbskim i što
je pAlabskih ostanaka; ova je razredba savršenije izvedena u Šafat. Narodo
pisu), već se .može takodjer sagraditi oblik jezika hrvatskoga one od prilike .
doba, kada se nadjoše prvi put na jugu u današojoj domovini.
Dok se najme svi jugoslovjenski jezici najprije i najbliže slažu medju
sobom, pak zatim, s jezikom ruskim, nadju se Hrvati i Srbi došavši na jug u
novom društvu velikoga plemena s I o v e n s ko ga, što se pružalo bilo na
jugo-iztok do Balkana i Crnoga mora (Bugari), na zapad do Triglava (Ko
rutanci), na sjever do Dunava (Panonci) i iza njega, kao neprekinuti lanac
triju posve srodnih naroda, rastavljenih dolazkom njihovim u polovicu iztoćnu
(bugarsku) i zapadnu (korušku), a treće udo (panonsko) cieloga tiela smrviše
Madjari.
Najglavniji biljeg, koji je već onda razlikovao jezik Hrvata i $rba od
pomenutoga velikoslovenskoga, biti će pomanjkanje nosnih glasa (nazala),
izgovarajuć on.i čisto e i u mjesto slovenskog& ~ (a) i I} (o), n. pr. svet,
m. s v ~ t (svat), ruka m. r I} ka (rok a). Buduć da smo u toj dobi sa~
svim ograničeni na malo izraza (ponajviše imena vlastitih), što su u grč. i
lat. spomenicih zapisani, to nekoliko protivnih primjera nedokazuje ništa,')
jerbo se nezna, preko čijih su ustiju doprli povjesiuiku do znanja. Jotovani
d i t izgovarahu takodjer, kao i danas: me clj a, no ć, i u tom bliži su
1) ObćeDiju 11.lltu predočuju nam n. pr. u Grimmovu djelu (Deut. Spr.) čl.
1-8 ; poeebnu alovjeueku u Jirečkovu (S lov. pravo) I. §. 14:-8 7.
ll) Jirei'Sek, Sl. pr. 68.
3) O augluu t u dot.icaju s j ima primjera u Knjii. I. 8 -10.
') Šaf. Serb. Leaekorn. § 9. i 10. l\likl. Gr. I. 807.
V. J agić. 337
njim zapadnjaci svojimi : m e d ž a i n o č - dokaza tomu ima već u fri
zinskih odlomcih - nego li iztočnjaci s m e ž d a i no š t. Dvoglasu • ( e.)
bijaše već tada zamjenikom u hrvatskom i (zapad) ili e (iz tok) [noviji r1tzvoj
čini· se, da je njihova komb!nacija ie, na što mu već i zemljopisni polobj
svjedoči], n. p. stini z a, s u i do z , tri bi s (1z XI. vieka.), ~t'As1px6x, 'ltAE{?.~
"P'~ouvt~ (iz Konst.); 11 slovenskom friz. spom. uviek samo e, sigurno po da
našnjem izgovoru 6 (vzem zlodeiem). Čini se, da su 'Iii tada još bar u gdje·
kojih riećih muklije izgovarali od prostoga i, ~to sliedi iz primjera: zatimuslo,
nedamuslo, nemuslo, cresamustlo (iz doma.će kancel. IX. viekal); ufri?..
odlomcih obično je prosti i(: zinci, ni ne, zimisla, pomislenie),
ipak još: m uzli te, b u i, mu i. Što toli riedko ovdje razlika dolazi, bit
će lako i u pismu (latinskom) uzroka, dočim ·je ono maknr i mješovito upo
trebljivanje w-a uz u u starosrbskih spomenicih sačuvalo barem neku i;lutnju
prošlosti. Ovako od prilike· bijaše i tragova u izgovoru poluglasima 'I. i i.,
ali se to nemože predočiti neprikladnim latinskim pismom; zato pišu svako
jako: set ni c o (cui.Hli'la), d e b r i z (Al.li~lf„), butina. vi s o (60VTHH 1„c.),
a to je iz domaćih i:ivora latiuskih 11. stoljeća; u friz. odlomcih: z e l o m ·
~C'l.IOU'J.), d e n (Na•i.), o t p u s ti c (OTMIOVCT'J.11'1.), V u i z (Bi.a.), tim ni za b
(ri.u„•Hlf"~). Ova so teškoća opaža osobito kod obadva samoglasa r i l, gdj0
su nam najboljim dokazom njihorn samoi!talne naravi ovu ki krpeži: ti r p i
m i r u s (g.8521), dircislavo (994), drizislav.us (1066), cernecba
~986 ), b. e r d a , aip~l.ct, t~E@~~cuax.t-r,, (Konst.), ta r nov a, b a 1· d a, roupo~irr,;
(grdoš); IJ't6)s;ov (Konst.) ~6/.xxvo~, 'l.Ao~µ., ~ax/.c::~jl.:z, viloodrug; u friz. odlomcib:
c r i s k e n , p u l ti , z o p i r ni k o m itd.
Ovo je vrlo nepodpuna, ali izvjestna slika hrvat.skoga jezika uajstarijih
vrem~na; popuniti je možemo, rekav u kratko, da se odl1ko\·ala bogatstvom
oblika, kako nam jih po prilici predočuje uajstarija gramatika slovjenska·;
njegova leksikalna strana (to su rieči) jedva će se pojedinimi .izrazi, kao no
,.om štečevinoru nova života, razlikovati od obćeslovjenskoga blaga; više je
primjera naći tomu, da se isti izraz prema drugačije razvijenim potrebam i
okolnoi;tiru mienja u svom zuamenovanju. TakovA rirči, n. pr. kn c z, v I a
d y ka i u p a, grad itd. imadu svoju posebnu, mnogo puta zanimivu a
!
uviek vrlo važnu poviest. Ali iz ove najstarije dobe, dok se kod Hrvata ili .
ništa nije pisalo, ili pak samo latinski, jerbo poslije srušena gospodstva fra
načkoga. prionuše hrvati1ki knezovi i kraljevi posve za zapadnu Evropu, ne
sal11va se niti nikakovih spomenika hrvatskih niti pojedinih rieči, osim pome
nutih imena vlastitih i gdjekoga službenoga izraza, kano ti : župan (podpi::i
u Trpimirovoj povelji), ded, po 11 te lj ni k, ubrus a r, v o I a r, š ć i -
t o n o š a, t e p č i j 1) itd.
Ako već ova riedka imena kralje\·skih hr v at s ki b časti probudjuju
u nas čuvstvo ponosa, koliko b1 nns istom zanimalo s gledišta i narodnoga. i
jezičnoga, daje n. pr. Trpimirova po\"elja onako hrv.t1tski i pisana, kao što bijnše
mišljenal U 9. v. nadjo se DO\'l dogodji1j, koji blagot\·oran za ukupno Slo
vjeustvo, gledajući ipak na neposredne posljedice, bijaše i·azvoju uašeg" jezika.
mnogo na putu; to je ona priemoć i gospodi;tvo, što ga pribavi narječju bu
garsko-slO\·jenskomu apostolsko djelovanje sv. Cirila i. Metoda. Ovako se
najme zbude, da niti ona polovica našega naroda, koju je crheno razkol
ničtvo odkinulo od za.pada i zapadom vladajuće latinštine, nije u javnom ži„
votu upotrebljivala jezika na.rodnoga, već onud gospodujući u crkvi, po imenu
crkvenoslovjenski; izmedju Hrva.ta dakle i Srba neima. 11 ovoj točki velike
r~zlike: jedni i drugi prihfatiše se mrtva slova. Narodno brv. predavaoje
1
338 Hrvatski jezik.
kako ga zastupa stari ljetopis , sjeća se ne samo uspomene Cirila i njegova
apostolskoga rada, nego stavlja takodjer putovanja svetoga muža put. Rima
u pobliži doticaj s hrvatskom zemlj~m, a to stoji u savezu s onim odušev
ljenjem i neustrašivom odvažnešću, koju pokazuje narod hrvatski u do skora
nastaloj dugotrajnoj borbi za slovjensku službu božju.
Taj viek borbe Hrvata za svoju svetinju, slovjenštiuu, dokazuje nam,
kako su živahno osjećali svoju narodnu osobnost, i svoj hrvatski jezik visoko
eienili; žalibože, što izrazite želje cieloga naroda i njegovih jeditih zast.ip
nika, nižeg a svećenstva, niesu podupirali niti s~jetski niti crkveni v·i š i do
stojanstvenici, ako izuzmete neumrle uspomene biskupa hrvatskoga Grgura!
Zato bijaše hrvatski jezik i nadalje izključen iz dvorrt. kraljevskog-a., iz oblasti
crkvene: njegovahu ga prosti popovi glagolaši onako, kako jim ga povjerio
"jedan ćloTik mnogo naućen, i sveti muž Kostanc", i prvi iztumaćitelj „hr
vacke" knjige I Mi znamo, da to nije bio pravi jezik hrvatski, već bugar
sko-slovenski, nu pošto pi:icem i prepisnikom crkvenih knjiga njegovo znanje
nebijašo prirodjeno, već iz sTagdanje službe. poznato, a ta se nauka osnivala.
samo na dugovječnoj porabi praktičnoj bez sustava gramatićkoga, moradijaše
se u brzo očitovati u jeziku nepoznatom upliv narječja. domaćega, koji je i
proti ·volji piščevoj izilaz10 na vidjelo. To se zove jezik crkveno-s I o v j e n
s ki (ili starobugarski) upliva (ili recenzije) hr v a t s ko ga ili sr b s k o ga :
izmedju hrvatskoga pako i srbskoga neima razlike u bitnosti jezičnoj, nego
samo u p r a v o p i s u i p i s m u , te glagolica. pripada Hrva.tom (katolikom)
a cirilica Srbom (pravoslavnim).
P rije se je razvila hrvatska recenzija t. j. upliv hrvaš ti ne na crkvenu
slovjenštinu u njihovih novijih knjigah nabožnih,· nego li recenzija srbska, t. j.
upliv srbskoga jezika na pravoslavne knjige crkvene, što bijaše iz prva jedno
te isto, a kasnije prema potrebnm crkvenih obreda preina~eno i promienjeno.
Odatle smijemo zaključivati, da je od 9. do 12. vieka živaliniji bio život slo
vjen~ki na zapadu nego li na iztoku; zato i imamo dan današnji barem ne
koliko preostalih nabožnih spomenika (glagolskih) s podpuno razvijenim upli
vom hrv. jezika. iz najstarijega vremena t. j. do konca 12. vieka., a neima
nijednoga c·irilskoga s recenzijom srbskom, 1) koja se istom oko vremena Sa-
vina razvila [koncem 12. vieka]. .
Poruenuti glagolski odlomci imadu zato veliku važnost za naš jezik, što
jedini svoje dobe slovjenski zvuci , koji nam se iz one davne prošlosti
811
odazivaju; polaze svi bez iznimke iz hrv. Primorja ili sjeverne Dalmacije,
gdje bij~še središte _i cviet ~lago)izma; z~ poz~avanj~ hrvatsk~ga ~ez~ka
vriednostl su ne gat 1 v ne t. J· kazu; čega u 11. 1 12. vieku u nasem Jeziku
nije bilo, šuteći ob onom, što je moglo biti.
Ovih dakle spomenika jezik skroz je staroslovjenski s gore naznačenimi
izmjenami onih glasova, kojih hrv. organizam nemogaše podnieti; k onomu
ču dodati, da ovdje neima 'U (y)-u više ni tra„gA , a znak glagolski a11 ili što
je još prosti~e J, da zamjenjuje. ob~ polu_glasa. i. i.: na}azim dakle u jeziku
ovih sporuentka taj napredak, sto Je vehkom dosljednošcu zabačeno sve ono,
čega hrv. jezik nikako nebi trpi~, pa odavle izvodim, d~ o~o. ~rugo •.. kano ti
jedan poluglas„ čemu se tr~g•lVt svud :ia!az_e, 1_>0 svoj prthct ~eb1J~Š~ ~rv:
uhu i izgovoru 3edoako protivno. Drug1m1 r1ečm11 da su ovakov1 obhc1 neč1
mis'l (ms9nHn), r'ci (LJ<VB), l'ž (đfJnlfla11), jesm (aenn) itd. ztiilja po izgovoru
hrvatskom zapisani, premda se već i novštine pojavljuju osobito u jednoslov-
1) Sve što je o tom do danas poznato, nalazi se štampano u Šafar. Parnatky i
Brčićevoj Chreetomat. : tu će nam zbirku po svoj prilici do skoro povećati Dr
~ć oglašenim znamenitim djelom.
V. Ja gi ć. 339
čanicah, što bi drugačije bile pretežka. izgovora, kano ti u 1a (iiili) t. j. saj
mjesto A, u ta (taj) m. n. Naši odlomci predočuju nam nadalje deklina
ciju i konjugaciju posve, kako je u staro bugarskom, samo što bi uviek ste
zali po dva jednah samoglasa u jedan, dakle: svet i m. svetij (t. j. c11-
n.T•), moljaše mjesto moljaaše, dapače ideš e (m. ideaše); nu jedu li su
povrh te rAzlike svi ostali oblici zbilja hrvatski, nije pojedince lako odlučiti.
Ne bih se n. pr. usudio reći, da se tada jošte govorilo u gcn. v s a ka go,
blažen ago m. v s ako ga, b 1a ž eno ga, premda ovo n i j e starije ; 1) prije.
bih misl'io, da se u 3. osobi sa.d. vremena jednine JOMier -čuo t ovako: slepi
v i d i t, n e m i g 1 a g o 1 j e t, ali i ovdje biti će priličnije, ako uzmemo, da
se jedno uz drugo mi11šalo , što nam nešto kasniji spomenici posvjedočuju.
Posebnih hrvatskih izraza. ili oblika neima osim: jaz i k i c r i k v a o dva
najstarija glagolska odlomka.
2. D r u g a d o b a o d k o n c a XII. v i e k a d o p o č ~ t k a p r a v e
književnosti u Dalmaciji (konceniXV.vieka): viek svjetskih
s p _om e n i k a.
Kao što ste vidjeli, ~a prvo dobu hrvatskoga jeziki\ mogasmo malo
svjedoka sakupiti, pak i to nebija.h11 pra,·i hrvatski. U ·ovoj drugoj dobi t.
j. od 13. stoljeća napried biva kraj promienjenih odnošaja života državnoga
· nešto drugačije: kada. je na zapadu hrvatskom jedna zviezda pođpune dr
žavne samostalnosti potamnjela, podiže se druga, koja će svjP.tlošću svojom
obasjati iztok; to je mogućtvo i snaga samostalne države srbske, kuju so
ute'11eljili i ukriepili kraljevi iz slame kuće Nemanjine. Od ovoga je časa
kroz nekoliko viekova napried sudbina iztoka prijaznija i sretnija od one na
zapadu. N u premda polovicom U. vieka postiže carstvo srbsko vrhunac
svoje jakosti i sjaja vanjskoga, ipak mu se život· nutarnji neodlikovaše nika
kovimi kriepostmi: bizantinizam pronikao njihov11 narav, te zapleo svježi
duh čilog11 naroda u jad.ne mreže my:>ticizma, i vjeroukonskih priepora. Ne
ima ni traga pravu životu kujiževnomu, ui glasa slobodnu razvijanju d11ha.
narodnjega: sve i srnda robsko nasljedovanje i loša. kopija lošeg11. originala!
Zato sve, što se odanle do p.,)ovice prošlog!!. stoljeć.1 može u literatut·i spo
minjati, ograničeno je na životopi~e iliti žil\1 srbskih vladalaca, na razne.
ljetopise i slične tomu zbirke, zadahnute duhom nabožnim i smatrane za čest
bogoslužja;') drugačije bo nebi ni na um palo spisateljem, da se odvaže na
STjetovni posao. Jezik ovakovih spisa ne samo što nije čistiji i n!l.rod11iji
od onoga u strogo crkvenih knjigah, nego pora<li neznanja i nedosljednosti u
nasljedovanju crkvene slovjenštine jošter Je mnog-0 izopa.čeniji i zamršeniji.
Veće su vriednosti za poviest i ogledalo našega. jezika iste dobe li
st ine, stranom zato, što je ondje jezik bolji i na rodniji, stranom pako, što
jih imamo oda svih krajeva našega naroda, te nam se zgodna prilika pruža
uzporedjivanju i iztraživanju tadanjih narječja. Da njihovu veJiku nžnost
za naš jezik podpuno ocienimo, sjetiti nam se je ovih okolo osti: Listina ima
cirilskih i glagolskih, uzev osjekom jedne zovu srbskimi, druge brvat~kimi,
premda to nije točno. Cirilske mogu se porazdieliti u nekoliko hrpa: jedne
su srbske (iztočne) i zet:ike ijužne), druge su bosanske (zapadne), treće du
brovačke, četvrte turske, pete hrvatske. Ovo razlikovanje nije samo po vre
menu i mjestu, već i po sadržaiu te jezik u: dokle je god sizalo pravoslavje
i kuda je slovjenska liturgija vladala u crkvi izključivo, onuda bijahu pisci
(logotheti, dijaci) obćenitoga mnienja, da so u sastavljanju javnih povelja treba
1) Serb. Lesek.Orn. 115. 9) btinitu karakt.eristiku podaje Hilf. Bosna 217.
l
Hrvatski jezik.
držati govora posvećenoga, a ne prostoga; tragovi dakle domaćega nai:iečja
dolaze u ovakovih spomenicih ki·aj posebne naravi onieh, kojim bijaše stili-
1.acija. povjerena, sad od nezu!\nstva sad od nehajstva: pisac htjede
svakako pisati crkvenoslovjenskim jezikom. Ovake su listine prvoga i drugoga
skupa, a ima jih od konca 12. vieka napried (od g. 1186, 1198) kroz cielo
13. i 14. stoljjlće; pisane su na ime župana Nemanje, S~jepana prveYjenća­
noga, Vladi:ilava, triju Uroša~ Dušana, Vukašina, Lazara itd.
Drugačije so listine dubro~ačke; taj ponosi dika našega naroda zasln
žuje i u ovom ·Obziru prvenstvo. Gradu Dubrovniku pripada ne samo većina
1vih ostalih listina po tom, što se tiću odnošaja trgovačkih, s njim sklapnnin.
nego ima i nliku. množinu upravo svoj,h, poteklih iz samoga grad.a Dubrov
nika. Trgovački savez Dubrovćana s ·iztokom proteže se po listinah preko
ciele Srbije i Bosne čak u Bugarskui to biva poćam od 13. vieka, sve dok
je sudbina susjednih naroda ·njihovoj trgovini prijala; najstarija biti će od
god. 1238., ako oduzmemo da je n. p. i poveljq. Kulina bana iz 12. vieka.
j
ua njih upravljena. Narod trgovački, imajući uviek sroju korist pred očima,
prihtgo<ljivahu se rado 1.eljum druge stranke, osobito ka•l bi od njih tkogoJ
u Dubrovniku prisutan bio, te smatrajuć tekst latinski ili talijanski autentič­
nim, držahu. slovjensku polovicu viie tucljom nego li svojom; gdje nij•! bilo
takovih uvjeta, jezik jim je vrlo pravilan i narodan; jerbo jih nazori na
božni nevezahu na pomeuuto načelo pravosll\vnoga Srbina.. Isto je od pri
like kod listina bosanskih, gdje se katolicizam s pravoslavjem, zapad e izto
kom bori o prvenstvo,. g<l.:e se Hrvati i Srbi miešaju bez točno oclieljenih
granicn, van kako jih sad politika sad vjera ustanovljuje; zato je 'OndjfJ i
je~ik veQID:\ neje'1 na.ke vriednosti , počam od prevažne listine Kulin:\ ban;\
preko 13. i 14. vieka sve Jo Tvrtko.vićA, koji se u svem rado povadjahu za
uzorom bivše države srbske, a. tako i u jeziku „slavenosrbskom".
Kada su nasilnici Turci preobla<lali iztokom, smatrajuć se za baštin"ke
države srbske i bosanske, ima od njih nekoliko listina iz 15. viek:i. sadržaja
trgovačkog1\ na grad Dubrovnik; to dokazuje, da u ono doba. naš jezik kod
tudjinaca ne samo što bijaše vrlo ugledan već upravo diplomatićan; da. ga
nije prezirao niti silni gospodar Carigrada; dnpače od g. 1465 ima cirilska
listina kralja ugarskoga Matije, od g. 1537 kneza Iva.na Za.polje, od g. 1566
vojvorle Aleksandra Moldavskoga, iz kojih se vidi, da stara korespondencija
medju kraljevinom Ugarskom i iztokom bijaše stranom takodjer naš ka.
Prvi zahtjev za svaki znanstveni izvod, koji bi se imao osnivati na ovih
epomenicih, vidi se, da je pomni izbor i neprestano uvažavanje
svth pomenutih okolnosti; jedan narodan (t. j. današnjemu jeziku naličan)
obhk sadržaje obično više dokazne sile, nego li stotina crkvenoslovjenskih.
U toj mješavini jezičnoj lakš'3 bismo se l'avna.li, da nam nije krivnja vre
meni\ i zloba .Mletčann ·unišLila oue naše zapadne spomenike glagol. pisma,
o kojih pou·zdano znademo, da su u. 11. i 12. vieku bivstvovali. Iz zapist\
naime o medjah gospode istrauske, što su svietu znani pod imenom: r a z
v od a istranskoga (od gori. 1325, rukopis od g. 1546), crpim.) viesti o
naših glagolskih Jistinah od god. 1025, 1027, 1058, 1125, 1127, 1100, 1170,
1195. 1200 itJ, (po običaju bijaše za ngospodui: list njemački, za „seljake"
hrvatski). Glagolske listine, š,to su sačuvane i što nisu, u najstarije vrieme
zastupaju zemljopisni obseg hrv. i dalm. 1>rimorja i Istre, kano ti su mjesti
mice: Senj, Brinje, Novi, Crikvenica, Bribir, B:1kar, Bag, Krk (Dobrinje,
Baška, Vrbnik, OmišalJ), .Modruše, Krbava, Ozalj, Bosiljevo, Draganić, Otoćao,
.Ripča, RmanJa, Trži6, H~eljin . gr~d, Bu~e, Za.dar, .Tnin, S~stipanja. L?-ka,
l..Tgljan, Jel1;mk, Čovac, Griže, B1bac, Skurma, Qradčtna, Slun.J, Grobn1k itd. i
V.Ja gi ć. 341
velik dio spada jih obitelji Frankopanskoj ; najstarije u izvorniku sačuvane
poćimlju 14. viekom (g. 1309, 1321, 1375 itd.).
Ako ove listine i nisu iste važnost.i s cirilskimi za obćenitu poviest
n~Etga naroda; jerbo jim je sadržaj ponajviše skroz lokalna znamenovanja,
opet su u jezi k u neprecienjene vriednosti, budući pisane saoJvim narodnim
narječjem svoga mjesta.
Ja sam već nekoliko puti s .osobitim naglasom uztvrdio, kako se u
mene do podpuna osvjedočenja· razvila misao o tom, da se iz ovih dvovrst
nih spomenika, uzevši jedne s drugimi te dozvav u pomoć čitav tečaj naie
književnosti, može sigurno zaključiti, da ono, što zovu narječjem čakavskim
i itokavskim, nije prava razlika medju narodom Hrvatskim i Srbskim. Upi
rući ovo dokazivanje na jezik k.ao najhitniji znak narodnih razlika ili srod
nosti, izvodio sam upravo iz ovdje pretresivanih listina (jerbo su to jedini
stariji zastupnici. bud h"atskoga bod srbskoga_j e~ka) taj posljedak, da ono,
što zovu čakavštinom, smatram po jezikoslovnih zahtjevih starijim odsjekom
onoga drugoga narječja, koje dolazi pod imenom štokavštine. Znam, da tim nije
jošter dokaz podpun ; jerbo bi se istim načinom i stara bugadtina po onom,
što ima u nje nekoliko starijih pojava jezičnih prema novijim na toj star.ini
osnovanim našim, mogla s neke strane prozvati materom jezika hrvatskoga;
n. p. što se u bugarskom veli p~t. (pent), a u nas samo p e t, tu je očevidno
bugarski oblik stariji, niti se smije· i malo dvojiti, jeda li je p e t postalo od
p ·e nt: već je to za jezik o s lovca ne p o bitna i s ti na; isto tako, da
drugi primjer navedem, za jezikoslovca. neuzkolebiva je istina, da su oblici
r e ka, r e ka o, r e ko itd. noviji izrodi starijega ~llll„ ili r e kal. Ako se
dakle do sada obi eno 1) učilo : r e ka 1 je hrvatski , a. r e ka 'o srbski, morao
je ~vaki jezikoslovac dopustiti i priznati, da je jedno prije drugoga, ovo sta
rije od onoga; ino i posve odlučno pitanje glasi ovako: nisu !i. ove razlike
već. s početka sobom na jug donieli Hr v 11. ti i· Srbi, f4ko da bi taj jezični
napredak, reknimo srbski, spadao u_ predbistori·~ko doba našega dvopleme.
noga naroda? Da bude dokaz za koje mu drago mnienje svršen i valjan,
tl'eba na ovo pitanje odgovoriti putem one znanosti, kojoj je otac i početnik
neumrloga imena. Niemac Grimm svojom gol~mom gramatikom i historijom
njemačkoga jezika. Postupajući dakle sa svom gori preporučenom pomnjom,
mislim, da se iz starih spomenika našega jezika može dokazati, da glavni
biljezi onoga starijega narječja, koje neki uzimaju samo za hrvatsko, bijahu po
znati jošte u historičko doba po čitavom iztoku našega naroda-, ili barem
mnogo dalje prema iztoku, nego su granice iztaknute Hrvatom od Konstan
tina Porphyr. - Ako najme i uzmemo u obzir sve moguće slučajnosti i uplive
na jezik kod sastuvljanja. pomenutib spomenika, mora se napokon ipak pri
znati, da ono, što se nikako neslaže sa crkvenoslovjenskim jezikom, nemože
drugačije dolaziti u takov spomenik, nego li od narječja živoga. Stoji li
pako taj uvjet, to je i nacrt pravoga našega jezika, n. pr. u 13. i 14. sto
ljeću, vrlo fahak; mi dobivamo ovakovu sliku: 1. samoglasi a, e, i, o, u pra
vilno kano što u starobugankom ili današnjem jeziku (nekojim zamjenam
kano : kresti m. krasti, r e sti · m. rasti, gr e b uz grob neva.lja znameni
tosti pripisivati; jerbo dolnzi n. p. krasti u gl. sp. 165, a opet teplota, tepli
m. toplota u cir. M. 8. 92. i u pist.); 2. i m. 'U (y); e, u m. ~ (1), it (.i.);
ito poslije nebnih j, ć, ž mjesto ~ ima a, to nije niti hrvatsko niti srbsko
Hnaupo•s•e , već jedn•po• •iT d• rugo: ~11•cuo P. 17'6; 8oilil6dftl gl. Sp. 37. nonum11, 11~­
M. 237., u M.. često, a što Dan. dodaje opazku niz hrvatskoga
1) Velim obično, jerbo dokazi za prot~vno s naše strane bijahu vrlo kukavni, i bez
sustavnoga znanja filologičkoga.
Kajlinnlk I. 3. 23