ILUSTRIRANA BIOGRAFIJA Khurram Ali Shafique IQBAL AKADEMIJA PAKISTAN PDF
Preview ILUSTRIRANA BIOGRAFIJA Khurram Ali Shafique IQBAL AKADEMIJA PAKISTAN
IQBAL ILUSTRIRANA BIOGRAFIJA Khurram Ali Shafi que I A P QBAL KADEMIJA AKISTAN Sengleskog preveo: Nevad Kahteran Sarajevo, 2012. Izdavač: MUHAMMAD SUHEYL UMAR, direktor Iqbalove akademije u Pakistanu VLADA PAKISTANA 6th Floor, Aiwan i Iqbal Complex, Off Egerton Rd, Lahore, Pakistan Tel.: 92-42-6314510/9203573 Fax: 92-42-6314496 Web-site: www.allamaiqbal.com E-mail: [email protected] ISBN: Prvo izdanje ovog djela je tiskala Iqbalova akademija u Pakistanu u junu 2006. Drugo izdanje u aprilu 2007. Tiraž: 3000 primjeraka Cijena: Rs. 899/- Odgovorni urednik: Farrukh Daniel Tisak: Darul Fikr, Lahore Copyright © Iqbal Academy Pakistan 2006. Moralno pravo autora je zajemčeno Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne može se reproducirati, pohraniti u bilo koji sistem zapisa, niti transmitirati, u bilo kojem obliku niti bilo kojim sredstvom bez prethodnog pismenog dopuštenja od Izdavača, niti smije na neki drugi naČin biti pušten u opticaj u bilo kojem obliku uveza ili korica drukČijeg od onoga u kojem je objavljen, te bez sličnog uvjeta koji uključuje ovaj uvjet koji je zadan svakom narednom kupcu copyrightsa. Design i oprema knjige: Khurram Ali Shafi que Korice: Kanwar Schahzeb S A D R Ž A J Nevad Kahteran Predgovor bosanskom izdanju PREDGOVOR UVOD POGLAVLJE 1 MLADI PJESNIK-FILOZOF 1877.-1905. POGLAVLJE 2 TAMNA NOĆ DUŠE 1905.-1913. POGLAVLJE 3 PROSVJETLJENJE 1914.-1922. POGLAVLJE 4 NESLUĆENE HARMONIJE 1923.-1930. POGLAVLJE 5 ONO ŠTO LEŽI ONKRAJ 1931.-1938. EPILOG: OSTAVŠTINA - HRONOLOGIJA Rođen sam na ovom svijetu kao novo sunce, Nisam naučio načine ni oblike neba: Niti su zvijezde još uvijek pobjegle pred mojim sjajem, Niti se moja živa još uskomešala; Netaknuto je more mojim plešučim zrakama, Netaknute su planine mojim grimiznim prelivom, Oko postojanja nije srodno sa mnom; Ja se uspinjem drhteči, boječi se da se pokažem. TAJNE JASTVA (SECRETS OF THE SELF, 1. 21-28) U prijevodu R.A. Nicholsona P REDGOVOR Ovaj je svezak koncipiran i kao knjiga i kao vježba u vizualnoj umjetnosti. Jedan od načina na koji se umjetničko djelo uvelike razlikuje od običnog iskaza o Činjenicama jeste taj što ono pribavlja zbiljsko iskustvo i što pobuđuje osječanja. Umjetnički cilj ove knjige je da potakne stanoviti osječaj konsultiranja nekoliko resursa umjesto samo jednoga. Kroz suprotstavljenost predočenja slika i riječi, pokatkad na neuobičajen način, ovaj svezak nastoji stvoriti utisak dobro opremljene biblioteke gdje možemo provjeravati kroz upučivanja na podatke na drugome mjestu knjige ili Čak zastajkivanje uz zabavna odvračanja pažnje, te potom nastaviti prekinutu studiju. Govoreči u terminima informacije, ova knjiga predočava: a) Iqbalovu biografi ju; b) kratke uvodnike u događaje i ljude koji su najrelevantniji za njegov život i misao; c) sinopsis svih objavljenih djela i glavnih nesabranih rukopisa; Uz personalnu opasku želio bih da pridodam da je zamisao o ovoj knjizi d) izvatke iz sabranih radova; i mastala kada sam upoznao M. Suheyl e) cjelovite tekstove Četiri važna majstorska djela: (i) posthumno Umara. Njegov ulaganje je bilo toliko objavljenu bilježnicu Stray Refl ection („Zalutala misao”); (ii) opsežnu sinergično da mi je teško i kazati da li je konačni proizvod nešto što sam želio da raspravu o Presidential Address („Prvom govoru novog predsjednika”) uradim, ili je to nešto što je on oduvijek kazanog u Allahabadu 1930.; (iii) „Kordobsku džamiju““, koju neki imao na pameti. Mislim da je to i jedno smatraju najvećom poemom urdu književnosti; (iv) tekst prijenosa i drugo. emisije „Novogodišnje poruke“ u posljednjoj godini Iqbalovog života. Skoro sve dostupne Iqbalove fotografi je ovdje su ukljuČene, od kojih su neke po prvi put objavljene. Također, uključene su prve skice i rukopisi njegovih djela. Zahvalan sam M. Suhayl Umaru za njegovu podršku. Ne samo zbog toga što je u svome kapacitetu kao direktor Iqbalove akademije u Pakistanu imao viziju za pokretanjen nekog projekta ove važnosti, večjednako tako zbog toga što je njegovo ulaganje, kao učenjaka i prijatelja, na svakom stupnju pripreme bilo prijeko potrebno. Drugi koji su me potpomagali su brojni, međutim, moram da spomenem Dr. Rafi uddina Hashmija, dobročudnog poznavatelja Iqbala, Čiji su privrženost i pokroviteljstvo gotovo poslovični među mlađom generacijom učenjaka koji rade na ovom predmetu. Stilski dugujem Mary Renaultovom djelu The Nature of Alexander („Aleksandrova narav“), koje je na neki način poslužilo kao uzorak za pisanje biografi je o nekom velikanu. KHURRAM ALI SHAFIQUE 5 Mnogi je pjesnik rođen nakon svoje smrti, Otvorio naše oči kada su njegove vlastite bile sklopljene, I putovao dalje iznova iz ništavila, Nalik ružama koje cvjetaju po zemlji njegova kabura. TAJNE JASTVA (SECRETS OF THE SELF, 1. 21-28) U prijevodu R. A. Nicholsona U VOD: G LASOVI 8 IQBAL ILUSTRIRANA BIOGRAFIJA Dvadeset i prvog aprila 1938. godine Iqbal je umro u Lahoreu. Ljudi su se gomilali u njegovom domu; a među njima su bili muslimani, hindusi i sikhi. Njegovi su prijatelji odabrali nezauzeto mjesto s lijeve strane stepenica gigantske mogulske džamije za njegov ukop. Mjesto je pripadalo arheološkim vlastima i otuda je glavni ministar Pendžaba, Sir Sikander Hayat Khan, morao biti kontaktiran usred svoje posjete Kalkuti. Odbio je ovo traženje (a kasnije je i sam pokopan s druge strane istog ulaza). Britanski guverner je bio uslužniji i preko njega je osigurana dozvola iz Delhija tog popodneva. U to vrijeme novine su tiskale specijalne dodatke tako da, kada je dženaza krenula uvečer, brojala je ne manje od dvadeset hiljada ljudi. Djeca iz sirotišta Andžuman Himayat-i Islam iskazala su svoju počast držanjem malih crnih zastavica u rukama i stoječi mirno u redu na obližnjem putu. Oni su spustili svoje zastavice kada je povorka prošla. Nije bilo zaboravljeno da je pjesnik počeo kao prikupljač fi nancijskih sredstava za djecu bez roditelja prije nekih Četrdeset godina. Tijelo je spušteno u kabur u 9 sati i 45 minuta nakon što je dvaput klanjana dženaza – prva na igralištu Islamia koledža (gdje je, kazano nam je, bilo prisutno nekih pedeset hiljada ljudi) i drugi put u velikoj Mugahalskoj džamiji, gdje je Iqbal rijetko propuštao da klanja bajram-namaze za svoga života. Njegova posljednja knjiga, imaginarno putovanje u Medinu u perzijskim stihovima, još uvijek nije bila tiskana. Ona se pojavila kasnije te godine pod naslovom koji joj je on dao, Armughan-i Hidžaz/Poklon Hidžaza; njegova posljednja nedovršena urdu antologija bila je pridodana njojzi kao dodatni odjeljak. U martu 1940., manje od dvije godine nakon Iqbalove smrti, Sveindijska muslimanska liga održala je svoju godišnju sjednicu u Lahoreu – u Minto parku, praktički izvan Mughal kompleksa u kojem je pokopan. Donesena je rezolucija da se stvori muslimanska država u indijskim sjeverozapadnim provincijama i dvije godine nakon toga je Muhammad Ali Džinnah, Quaid-i Azam, objavio Slike na prethodnim stranicama: gomilu pisama koja mu je Iqbal pisao posljednjih dana svoga života, ukazujuči na str. 1 (ilustracija nasuprot naslovne najnoviju ekspanziju utjecaja njegove partije na večinske muslimanske provincije strane): „Himalaji i Ganges” autora uz onaj u manjinskim, Tabassuma Khalida koja ilustrira Iqbalovu alegoriju tradicije nasuprot on je odao priznanje Iqbalu, koji je „odigrao vrlo istaknutu ulogu, iako ona u modernosti iz Iqbalove didaktičke poeme Asrar-i-Khudi („Tajne jastva”). str. 2 (unutar zabatne strane): U Božanskoj Prisutnosti” autora Tabassuma Khalida, koja ilustrira nebesko putovanje u Iqbalovom epskom književnom djelu Džavidnama. str. 3 (unutrašnji naslov): Detalj sa nagradnog portreta Iqbala koga je sačinio Adžab Kahn (veča slika na str. 103 ). str. 4 Detalj sa slike Shireen Nadžib, koji ilustrira pejsaž Iqbalove ranije poezije koja se bavi prirodom (tonovi su promijenjeni). str. 6 „Književnost” autora Tabassuma Khalida, koja ilustrira poglavlje iz Asrar-i-Khudi. Desno: Fotografi ja sa Iqbalove dženaze potvrđuje izvještaje svjedoka o hiljadama ljudi koji su se kretali u gomili u gradu. IQBAL 9 UVOD:GLASOVI to vrijeme nije obznanjena javno, u postizanju ovog dovršenja”. Nacionalisti su sumnjičavo Čitali ovo saopčenje. Oni su tvrdili da je Iqbal samo uputio prijedlog za preuređenje provincija, dok on nikada ne bi odobrio podjelu zemlje buduči da je nekada bio nacionalist. Međutim, Džinnah je uspio i Pakistan je teritorijalno odijeljen od Indije kada su Britanci dali neovisnost ovoj zemlji 15. augusta 1947. Kako su astrolozi smatrali ovaj dan kobnim, premijer je odredio Džawaharlal Nehrua koji je sazvao prvu sjednicu Parlamenta 14. augusta i odugovlačio je do ponoči kada je mogao pozdraviti buđenje svoje zemlje dirljivim govorom. Zasjedanje nije prekidano sve dok Suchitra Kirplani, koja Će kasnije postati prva žena predsjednica neke indijske provincije, nije zapjevala Iqbalovu Saray džahan say achha Hindustan hamara („Naša Indija je bolja od Čitavog svijeta“) skupa sa Džana mana gana nacionalnog pjesnika Tagorea. SljedeĆeg je jutra u Karachiju, Džinnah podigao zelenu i bijelu zastavu kako bi započeo prvi radni dan u državi koja je ofi cijelno posmatrana kao Iqbalova umotvorina. Na ovome mjestu, svaki bi se uspješni upravitelj osječao obaveznim na jedan ili drugi način da se svečano obaveže na „Iqbalovu poruku“. Ove dvije države su vodile tri rata jedna protiv druge u manje od dvije decenije, međutim, Iqbal je ostao biti drag objema. Dvadeset i šest godina kasnije Pakistan, koga je utemeljio Quaid-i- stogodišnjica njegovog rođenja proslavljena je u Indiji, dok je premijerka bila Azam Muhammad Ali Džinnah (slika iznad) 1947., ofi cijelno je posmatran Nehruova kčerka – apokrifna priča je kružila naokolo u smislu da joj je njezin kao Iqbalova umotvorina. Iako ovaj pokojni otac naložio da uvijek odaje priznanje sječajuči se Iqbala buduči da pjesnik-fi lozof nije poživio da vidi se osječao dužnim zbog toga što je spomenut u Iqbalovom največem djelu, nastanak ove države, on uživa prestiž nacionalnog pjesnika buduči da se tvrdi Džavidnama. Ona je inicirala drugu rundu javnog priznanja za Iqbala kroz da je nastao iz vizije koju je on predočio međunarodnu konferenciju u Nju Delhiju kada je Pakistan obznanio svoju na godišnjem zasjedanju Sveindijske muslimanske lige 1930.: „U islamu su vlastitu stogodišnjicu ovog pjesnika Četiri godine kasnije. Ipak, bilo bi pogrešno Bog i univerzum, duh i materija, vjera i pretpostaviti da je takvo uvažavanje u Indiji bilo ograničeno na obitelj Nehru – država, organski povezani. Čovjek nije Morarji Desai, koja je u međuvremenu preuzela vlast od Indire Gandhi, potrdila stanovnik profanog svijeta koji Će se povuči izvan zanimanja za svijet duha se da se ova konferencija u Nju Delhiju održi kako je planirano. koji je situiran negdje drugdje. Za islam bitan je duh koji se zazbiljuje u prostoru i vremenu...” (v. str. 136-150 za cjelovit tekst Iqbalovog prvoga govora kao novog predsjednika.) Indijski nacionalizam i pakistanska teorija o dvije nacije nisu bile jedine škole mišljenja koje su se otimale za njega kao svog vlastitog. „Progresivni” pisci Južne Azije, koji su opčenito posjedovali marksističku orijentaciju, formirali su asocijaciju 1936. godine, te su Čak i njihovi eseji u povodu pjesnikove smrti potvrdili njihovo književno potjecanje od njega. U nekoliko kasnijih radova Faiz Ahmad Faiz je izjavio da je Iqbal predstavljao novu srednju klasu protiv dekandentnih aristokratskih ukusa u urdu književnosti. Ova klasa je nastala kao rezultat izvrgavanja modernom obrazovanju koga su nudili Britanci, kazao je Faiz, međutim, bilo je iznenađujuče da nijedan drugi pjesnik nije predočio iskustvo spoznaje u njegovoj poeziji. „Poezija ideja je dosegnula savršenstvo kroz Iqbala u našem dobu“, napisao je godinu dana nakon Iqbalove smrti. „Ova zadača je zahtijevala veliku ličnost“. On je koristio ovaj slučaj kako bi dokazao da poezija ideja može također biti spontana. U ranijim radovima pristalice progresivnih ideja optuživali su Iqbala – primjerice, začetni esej njihovog trusta mozgova, Akhtara Husejna Raipurija, iz 1935. godine optuživao ga je da je fašist. Njihova promjena u srcu je potekla iz shvatanja da bez njega progresivna misao u urdu poeziji vjerovatno ne bi bila 10 IQBAL ILUSTRIRANA BIOGRAFIJA moguča. Njihov vlastiti doprinos razumijevanju njegovih djela bio je da stvore opĆu zbrku oko toga da li je on bio socijalist ili ne. K tomu još, drugi tip mišljenja su predstavljali oni koji su osječali zavist, ogorčenost ili averziju. On nije bio neki pjesnik i jedva je mogao napisati stih bez pravljenja grešaka bio je opči slogan ove škole koja je imala svoje porijeklo u grčevima ljubomore koju su sječali suvremeni pjesnici kada je u dobi od dvadeset i nekoliko godina postao znamenitiji od bilo kojeg drugog pjesnika na urdu jeziku iste dobi. Na početku je pokušao da odbaci takovrsne primjedbe fi lozofskim argumentima i presedanima iz autentičnih tekstova, ali je uskoro odustao uz sarkastično ravnodušnost; kazao je da je bio glasnik te da nije želio da bude poznat kao pjesnik. Poput svih drugih slavnih ličnosti također je bio popularan predmet ogovaranja. Za vrijeme svoga života bio je unekoliko enigmatičan i stoga uvijek pod rizikom da bude pogrešno shvačen, kao što se osobno jadao Čak u svojim najranijim Iznad: Iqbalova fotografi ja gdje se on odmara s glavom naslonjenom na ruku pjesmama. Kasnije, njegova je slava narasla do goleme industrije izmišljenih priča dobro je poznata, međutim, nausprot o njegovom životu, napose onom privatnom, sve dok su postojali ljudi koji su opĆoj percepciji, ovo možda nije tvrdili da su bili njegovi susjedi u gradovima koje on nikada nije pohodio. Kao misleĆa poza: zapravo, on se odmarao nakon napadaja prehlade i zamora posljedica, nastala je grupa učenjaka koji su se, vjerovatno pronalazeči područje nakon šetnje u Parizu, 1933. (v. str. 165- ozbiljne rasprave, zasitili svračajuči svoju pozornost na „psihološko proučavanje“ 66 za više detalja.) njegovog uma – naravno, isključujuči njegovu misao, koja je mogla biti odveć teška za ove popularne zvijezde akademskog svijeta. Iqbalova pisma Atiji Faizi (napisana u periodu 1909.-11., ali objavljena 1947.) bila su dar s neba, i uskoro su postojale djelomično pečene psihološke studije o Iqbalu. Nakon temeljitije analize one nisu bile psihološke, niti im je pošlo za rukom da bilo šta prouče. Nedostaci takovrsnih radova dali su povoda prigovoru da je Iqbalov život bio zataškan, te da bi se prava slika mogla pojaviti ukoliko bi bilo više detalja. Ponuda slijedi potražnju te su tračevi stupili naprijed kako bi popunili praznine. Na kraju, no ne manje važno, postojala je grupa radinih i iskreno posvećenih, ali umjetnički stimuliranih učenjaka koji su patili od nepopravljive prevelike doze zapadnjačke fi lozofi je i nekontrolirane potrebe da se pokaže njihova upoznatost sa teškim predmetima. „Iqbal i Bergson”, „Iqbal i postkantijanski voluntarizam”, „Iqbal i Schopenhauer” te je svaki drugi mogući konglomerat ove vrste postao moda i proizveo je opsežne sveske nečitljivih eseja, radova i knjiga. Na policama Iqbaliyat-a u javnim bibliotekama, koledžima i sveučilištima ovi samrtno dosadni proizvodi maknuli su postrance tanke i površne sveske o Iqbalovoj vlastitoj razdraganoj i živahnoj prozi, koja se sada smatrala nesposobnom da objasni njegovu misao. Zanimljivi su napori na kritičkoj procjeni njegovih djela, od kojih su mnoga počela da se posmatraju kao manje prestižna.
Description:The list of books you might like
