Heidegger u svom vremenu PDF
Preview Heidegger u svom vremenu
ΟΠΟ PÖGGELER HEIDEGGER U SVOM VREMENU Preveo s njemačkog SULEJMANBOSTO Naslov knjige: Heidegger u svom vremenu Naslov originala: Heidegger in Seiner Zeit Autor: Otto Pöggeler Copyright ©1999, Wilhelm Fink Verlag, München Biblioteka: Diskursi Urednici biblioteke: Sulejman Bosto, Nina Sahinpašić Izdavač: TKD Sahinpašić Za izdavača: Tajib Šahinpašič Prijevod: Sulejman Bosto Lektura: Nirmala Ajanović Korektura: Sulejman Bosto Dizajn naslovne strane: Emir Haračić Tehiničko uređenje: Dragan Tolomanosl Štampa: Bemust Sarajevo Tiraž: 500 Sarajevo, novenbar/studeni 2005. CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1 Heidegger Μ. POEGGELER, Otto Heidegger u svom vremenu / Otto Pöggeler ; sa njemačkog preveo Sulejman Bosto. - Sarajevo : "Sahinpašić", 2005. - 289 str. ; 23 cm. - (Biblioteka Diskursi) Prijevod djela: Heidegger in seiner Zeit. - Bibliografija: str. 281 ; bibliografske i druge bilješke uz tekst ISBN 9958-41-145-8 COBISS.BH-ID 14529286 Na osnovu člana 14. stav 3. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja ("Službeni glasnik BiH" br. 44/03 i 52/04) i člana 13. stav 1. Učka 13. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službeni glasnik BiH" br. 62/04 i 48/05), postupajući po zahgevu TKD "SAHINPASIC" <Lo.o. iz Sarajeva, a na prijedlog Federalnog ministarstva kulture i sporu broj: 03-15-3173/05 od 25.10.2005. godine, Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje daje mišljenje br. UO 07-11-05-1008/05 daje knjiga "HEIDEGGER U SVOM VREMENU", autor Otto Pöggeler, pri jevod s njemačkog Sulejman Bosto, proizvod iz člana 13. suv 1. Učka 13. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga na čiji se promet ne plaća porez na promet proizvoda. SadržajI Uvod 1 A LOGIKA I VRIJEME 1. Heideggerova logička istraživanja 13 I Formalna i pokazujuća hermeneutika 18 II Shematiziranje i metontologija 23 III Mig i trag 27 2. Vrijeme i bitak kod Heideggera 31 I Ulaz u tradiciju 34 II Transcendentalna i hermeneutička fenomenologija 36 III Vrijeme i shematiziranje 41 IV Povuesnost i povuest 47 3. Destrukcija i trenutak 52 I Od Platona do Kierkegaarda: otkrivanje trenutka 55 II Hölderlin: mjesto trenutka 66 B O FILOZOFSKOM KONTEKSTU 1. Heideggerov susret s Diltheyem 73 I Evropa nakon svjetskog rata 80 II Bitak i vrijeme 91 III Novi putovi s Nietzscheom 100 2. Izjednačenje i drugi početak. Scheler i Heidegger 106 I Scheler i hermeneutička fenomenologija 108 II Rasprava između Schelera i Heideggera 111 III Izjednačenje i drugi početak 120 3. Filozofija i politika kod Heideggera i Hannah Arendt 127 I Vita Activa 130 II O životu duha 136 C. ETIKA I ZAJEDNICA 1. Promišljanje iu izgovor? Heideggerovo izvornue mišljenje 139 I Fundamentalna ontologija, metontologija i etika 144 II Etika u dobu svjetskih ratova 149 III Poseban njemački put? 154 2. Egzistencualna antropologija 162 3. Glas naroda 175 D. POLITIKA I TEHNIKA 1. Filozofua i nacionalsocijalizam —na primjeru Heideggera 183 I Razračunavanja oko Heideggera 184 II Svjetski građanski rat 186 III Duh i zloduh 195 IV Auschwitz 201 2. Heidegger i politička filozofua 204 I Aristotel 206 II Nietzsche 210 III Duh i inteligencija 214 3. Raste u i oni spasonosno? Heideggerovi posljednji putovi 218 I Dva kasna teksta 221 II Tehnika i politika 225 III Umjetnost i ono spasonosno 229 E. RELIGIJA I UMJETNOST 1. Martin Heidegger i fenomenologua reugije 235 I Fenomenologija kao hermeneutika 238 II Sveto 243 2. Filozofua i teologua u "Bitku i vremenu" 250 3. Hermeneutički pristup suo 262 I Sikstinska Madonna 265 II Cipele Van Gogha 268 III Kleevo isključenje 272 IV Stanje i suka 275 Napomene 279 Bibuografua 281 Registar imena 283 Uvod Martin Heidegger je uvijek iznova naglašavao da svaki veliki mislilac u svom povijesnom času uvijek misli samo jednu jedinu misao. U vremenu kad je bio izložen napadima, 1947, on je u svojoj "knjižici iz kolibe” Iz iskustva mišljenja rekao: "Mišljenje je ograničenje na jednu misao koja kao zvijezda stoji na ne bu svijeta.” Za samoga sebe Heidegger je tražio "pjesničko mišljenje” i odredio ga kao "topologiju bitka” [Seyn]. Nekoliko godina kasnije Heidegger je smatrao da je za zapadnjačko mišljenje nužan razgovor sa istočnoazijskom tradicijom. Pri tome on u jednom razgovoru o jeziku ustvrđuje da gaje pitanje o bitku "datumski” pogodilo već u njegovom gim nazijskom dobu, u ljeto 1907, naime pri čitanju Brentanove (Franz Brentano) disertacije o mnogostrukim značenjima bivstvujućeg po Aristotelu. Pozvao se na jednu riječ iz Hölderlinove himne Rajna koju je naveo u starom načinu pisanja : ” ... Jer / Kako započneš takvim ćeš ostati”. U svojoj zahvali izdavaču knjige Mein Weg in die Phänomenologie /Moj put u fenomenologiju / 1963. godine - Niemeyern - Heidegger je jednom, riječju iz Psalma, rekao da mu je Brentanova disertacija postala ”štapom i palicom” njegovih nevještih pokušaja da prodre u filozofiju.1 Pogledamo li Heideggerov put u cjelini, postaje vrlo jasno da ovu uputu na Brentanovu disertaciju dugujemo godinama nakon Drugog svjetskog rata; tako Heidegger također navodi da je knjigu dobio od svog očinskog pokrovitelja, kasnijeg frajburškog nadbiskupa Gröbera. U ono doba radilo se o tome da se u jednoj novoj svetoj alijansi teologije i filozofije kritički preradi i opozove stranputica koja je Nijemce odvela u ponor. Mladi Heidegger je zbilja povezao neoskolastičke tendencije sa novokantovstvom svoga uciteya ”... Denn/Wie du anfiengest, wüst du bleiben.” Aus der Eifahrung des Denkens. 76, 84; Unterwegs zur Sprache. 92 i naredna; Zur Sache des Denkens. 81 — O slijedećem upor. Dielehre vom Urteil im Psychologjsmus, Leipzig 1914. 108; Hugo Ott: Martin Heidegger. Unterwegs zu seiner Biographie, Frankfurt (Main) 1988, 82. Uvod ■ 1 Rickerta. Tako je u svojoj disertaciji mogao htjeti pripomoći da se logika oslo bodi od psihologizma. Razlikovanje logičkog i psihičkog vodilo je najvišoj filo zofskoj zadaći, metafizičkom strukturiranju ontologije i logike: raščlanjivanje "ukupnog područja” bitka "u različite načine njegove zbilje.” Logici je pripao odnos logike i jezika. Mladi doktor je privremeno došao u obzir kao kandidat za frajburšku konkordatsku katedru. Zato gaje teološki prijatelj Krebs uputio na Dietricha von Freiberga, ali se ipak probio, za politiku univerziteta važniji, historičar Finke koji je htio da se obradi Duns Škot. Svoj vlastiti cilj - pri mjeren njegovom studiju matematike - da radi na logici pojma broja, Heidegger je morao napustiti. Morao je u najkraćem vremenu izraditi habil- itacijski spis, traktat o Dunsu Škotu, ili zapravo o pseudo-Dunsu Skotu, koji povezuje bivstvujuće i njegovu spoznatost, a tako i spoznavanje i jezik (dakle. modus essendi s modus intelligendi, a potom taj modus sa modus significandi). Univerzitetsko-politička nastojanja su na njegovu sreću mimoišla Heideggera; tako je u svom habilitacijskom spisu prilikom objavljivanja mogao pridodati još jedan odsječak s uputom na najnovije filozofske tendencije koje su u igru bile uvele Hegela. Heideggerova privremena izobrazba za katoličkog teologa sa sobom je donijela to daje srednjovjekovno aristotelovstvo stajalo na početku njegovog mišljenja. Ipak, u igri su bili novokantovski i drugi moderni misaoni tokovi. U vremenu nakon disertacije i habilitacije Heidegger nikad nije priznao da je Toma Akvinski u svojoj nauci o bitku uopće vidio pitanje o bitku. Svakako je postojala stvarna prinuda za to da se Heidegger priključio na Husserlovu fenomenologiju koja je bez tradicionalnih mjerila pošla od onoga šta se zbi lja pokazuje kao fenomen. Ipak, Heidegger — za razliku od Hussefla - nije u bitku vidio put ka fenomenu nego fenomen sam. Time je, pak, bitak postao upitnim na novi način. U razgovoru sa Japancem Heidegger je naglasio svoje teološko porijeklo. Odnos između jezika i bitka u to doba gaje također opsjedao kao pitanje o odnosu "između riječi Svetoga pisma i teološko-speku- lativnog mišljenja”. Porijeklo uvijek ostaje budućnost. "Bez tog teološkog pori jekla”, rekao je Heidegger, ”ne bih nikad dospio na put mišljenja.”2 Heidegger je uskoro slijedio otpadničkog teologa Franza Overbecka koji je upozorio na eshatološko očekivanje kraja u prakršćanskoj vjeri, a nju je odri ješio od svakog odnosa prema znanosti i od svake namjere da bude "teologi ja”. Heidegger je imao malo razumijevanja za to daje njegov sugovornik i pri jatelj Karl Jaspers to radikalno stavljanje u pitanje zapadnjačke predaje jedva uključio u svoje egzistencijalno filozofiranje. 2 Unterwegs zur Sprache, 96. - O slijedećem upor. Phänomenologische Interpretationen zu Aristoteles. U: DiUhey Jahrbuch 6 (1989), 235. i naredne. 2 ■ ΟΠΟ PÖGGELER HEIDEGGER U SVOM VREMENU Teološkom porijeklu je trebalo zahvaliti to daje Heidegger nakon Prvog svjetskog rata do ljeta 1923, kao Husserlov asistent u Freiburgu predavao "hermeneutičku” fenomenologiju. Tu fenomenologiju je htio predstaviti u jednom radu o Aristotelu. Kad se raspravljalo o pozivu mladom privatnom docentu da prihvati katedru, on je Georgu Mischu u Göttingenu i Paulu Natorpu u Marburgu poslao jedan izvještaj o radu. Pri tom je Heidegger svom odlučnošću jasno rekao da bi Aristotela htio otvoriti polazeći od onog teolo ga koji je mrzio aristotelizam: od mladog Luthera! Za ovaj pokušaj Heidegger nije mogao očekivati zbiljsko razumijevanje niti od Husserla niti od Natorpa; ali on je imao jako pokriće u novoj dijalektičkoj teologiji koja je sa Karlom Barthom i Friedrichom Gogartenom oborila "liberalnu” teologiju. Heidegger je nesumnjivo bio onaj koji je mlade yude, koji su zapravo došli Husserlu, po prvi put poveo novim putem. Tako su te godine u Freiburgu nakon Prvog svjetskog rata bile najljepša i najuzbudljivija faza fenomenološke filozofije. Kada su se 1946. godine u Švicarskoj i Njemačkoj pojavile Szilasijeve [Wilhelm Szilasi] interpretacije Platona i Aristotela pod naslovom Moć i nemoć duha, izvan Freiburga malo je značilo to da se knjizi predbacivalo daje plagijat. Ono što se brojalo, bijaše uputa na saradnju i sukob Husserla i Heideggera u Freiburgu nakon 1918. Husserlova "hladna temeljitost koja je nošena inten zivnom strašću” odvojila je filozofiju od puke spekulacije i učenosti i vezala je za stvari. Heideggerova "genijalna dubokoumnost” prikazala je "demoniju filozofije”. On je preuzeo odgovornost za cijelu povijest filozofije. Zato je svako pitanje moglo biti njegovo pitanje.”3 U tim ranim frajburškim godinama Heidegger je imao sugovornika i pri jatelja u Juliusu Ebbinghausu (Ebbinghaus — koji je bio ideja svoga oca — psi hologa i Diltheyevog protivnika — u njezinoj drugosti, u to doba još nije bio strogi kantovac kao kasnije). Heidegger mu 4. januara 1924. piše u Freiburg da je Rudolf Bultmann — stručnjak za Novi zavjet - u Marburgu ’jedini” od kojeg još može učiti. "U ljeto predajem o Augustinu četiri sata a u zimu se želim pozabaviti hermeneutikom historijskih znanosti.”4 Ipak, Heidegger je u ljeto 1924. predavao o Aristotelu (svakako njegovo najljepše predavanje) a u zimu 1924/25. o Platonovom Sofistu. U Marburgu je počeo raspravom sa Descartesom i početkom novovjekovne filozofije. Predavanje o Aristotelu u Upor. Wilhelm Szilasi, Macht und Ohnmacht des Geistes, Bern (und Freiburg i. Br.) 1946, 7. i naredne. - O Heideggeru i Szilasiju upor.: Hugo Ott, Um die Nachfolge Martin Heideggers nach 1945. U: Philosophie und Poesie (Festschrift für Otto Pöggeler), Hrsg, von Annemarie Gethman-Seifert. Stuttgart 1988, Band 2, 37. i naredne, prije svega 50. i naredne. Nažalost, ova pisma još nisu objavljena. O slijedećem upor. Platon: Sophistes, Frankfurt a. Μ. 1992; o tome: O. Pöggeler, Hölderlin, Schelling und Hegel bei Heidegger, U. Hegel - Studien 28 (1993), 327. i naredne, prije svega 244. i naredne. Uvod ■ 3 zimu 1925/26. u jednom dramatičnom prijelomu je prešlo na Kanta. U nje govoj nauci o shematizmu uma Heidegger je našao poticaj za svoje vlastito preplitanje uma i vremena. Sa Husserlom je Heidegger još 1927. surađivao na njegovom članku o fenomenologiji za Encyclopeadia Britanica. Nije li, pak, razračunavanje sa Platonom, Descartesom i Kantom bilo konačno udaljava nje od Husserlove transcendentalne fenomenologije? Ono što je zasnovao Platon i što je preuzeo Descartes, trebalo je - po Heideggeru — u problemu vremena kod Kanta otkriti svoj bezdan. Ako su Grci u klasičnom utemeljenju filozofije u svemu bivstvujučem tražili bitak, novi vijek je htio kritički oprav dati bitak kao danost. Ipak, nedovoljno iskustvo vremena pokazalo je ono neutemeljeno povijesti mišljenja uopće. Tako Bitak i vrijeme još uvijek može pokazati nužnost destrukcije: bitak je mišljen kao ousia a time kao prisutnost; ali, prisutnost kao sadašnjost određena je samo jednim vremenskim modu som. Stoga se pitanje o bitku i vremenu mora nanovo postaviti (str. 25). Heidegger je Bitak i vrijeme posvetio Husserlu i zahvalnost učitelju osobito obrazložio (str. 38.). Ipak, Heidegger također može lapidarno ustvrditi da mu je usmjerenje analize tubitka na brigu proizašlo ”u sklopu pokušaja inter pretacije augustinske — a to znači grčko-kršćanske - antropologije s obzirom na principijelne fundamente koji su bili dostignuti u Aristotelovoj ontologiji” (str. 199). Uvijek iznova se na znanje uzimaju poticaji koje su dali veliki teolozi kao što su Calvin i Zwingli, Pascal i Kierkegaard. Od teologije se zahtijeva da razumije i prihvati Lutherov uvid u nedovoljnost svoga "fundamente” (str. 10). Odlučujućim ostaje to daje Heidegger tek pri sastavljanju svoje knjige, u trećem odsječku o vodećoj temi oblikovao novu verziju problematike shema tizma. On je u ljeto 1927. nanovo prionuo izradi ovog odsječka, ali je konačno prekinuo svoja nastojanja i sam spalio i zabilješke. Bitak i vrijeme ne možemo shvatiti kao potpuno djelo: ne kao filozofiju egzistencije koja je paralelna sa Jaspersovom filozofijom egzistencije, ali također ne kao fundamentalnu ontologiju u analogiji, sa - recimo - kasnim Schellingom ili kasnim Fichteom koji u utemeljenje mišljenja uključuju ono Iskonsko.5 U jednoj cedulji uz nje govu knjigu o Kantu Heidegger se s pravom žali na to da se nije pratilo us mjerenje njegovog pitanja na odlučujući treći odsječak Bitka i vremena i da se knjiga o Kantu nije uzela kao "pribježište” najednom putovanju. Heidegger je sa Husserlom odbacio Schelerovu blizinu vremena i "gnostičko” teologiziranje, ali se potom ponovo približio upravo Schelerovoj kasnoj filozofiji. Ne mora li transcendentalno-filozofska postavka pitati koji položaj ima transcendentalno Ja u čovjekovu svijetu i u kozmosu? Nakon čelične oluje Prvog svjetskog rate moralo se u Francuskoj kao i u Njemačkoj * 4 5 O tome upor. Dietmar Köhler, Martin Heidegger. Die Schemetisierung des Seinssinnes, Bonn 1993. - O slijedećem upor. Kant ΧΠ. 4 ■ Ono Pöggeler Heidegger u svom vremenu razjasniti kako se čovjek kao duh drži prema životu u njemu i izvan njega. Kad se spoznavanje stavilo u odnos prema čovjekovom radu (a time i prema tehni ci), prihvaćeni su pragmatički motivi. Još u svom posljednjem marburškom predavanju Heidegger je, nakon Schelerove iznenadne smrti, naglasio svoju blizinu njegovim nastojanjima. Frajburško pristupno predavanje St a je metafizika iz 1929. pokušalo je kritički shvatiti novo polazište. Heideggerov sudrug u studiju kod Husserla, Oskar Becker, uskoro je , pak, postavio pitanje nije li Heidegger ostao slijep za fenomen s obzirom na matematičke tvorevine i estetsku sferu ali i s obzirom na ono nesvjesno koje se može shvatiti samo indirektno.6 Nije li usmjerenje na jedan "bitak”, to ontologiziranje kao nova skolastika, jednostavno i promašeno? Uprkos svih invektiva protiv univerziteta, Heidegger je postao najvećim filozofskim učiteljem nakon Hegela. U Marburgu je bio u zajedničkom školskom krugu sa Rudolfom Bultmannom. Kada se pojavila knjiga Bitak i vrijeme, Heideggerov njjstariji učenik Karl Löwith kritizirao je djelo kao sekulariziranje kršćanskih motiva (poslÿe Drugog svjetskog rata Löwith je nakon svojih japanskih i američkih iskustava protiv povijesnog mišljenja odigrao kartu trajne "prirode”). Gerhard Krüger je preko Kantove nauke o postulatima našao put nazad ka metafizičkoj tradiciji (i kao Bultmannov učenik Heinrich Schlier konačno je konvertirao u katolicizam). Hans-Georg Gadamer preuzeo je Heideggerovu interpretaciju Platona, da bi je potom vodio ka jednom drugom cilju. (Kod njega je veza predavanja o hermeneutici - koje je slušao u ljeto 1923. - sa kasnijim predavanjem o izvoru umjetničkog djela vodila filozofskoj hermeneutici). Hans Jonas je kao Bultmannov i Heideggerov učenik na primjeru gnosisa razvio pitanje: kako jedna egzistencijalna interpretacija može duhovnopovijesne sklopove svesti na vodeće motive egzistencÿe. (Kasnije je Jonas, u brizi za ugroženi život na Zemlji, Heideggera optužio za gnosis kojoj izmiče -svijet). Hannah Arendt je kod Heideggera i Jaspersa radila na Augustinu; poslije promocije ona je na primjeru Rahele Varnhagen htjela pokazati sudbinu jevrejskih žena. Događaji poslije 1930. vodili su je k tome da otkrije političko područje u njegovoj samostalnosti (poslije se nije htjela ubrojati u filozofe koji su, po njezinom shvaćanju, još od Platona slijepi za zbiljsku politiku). Nije li, pak, marburški krug sagovomika mogao skrenuti Heideggera sa njegovog vlastitog puta? Kad se njegovo predavanje o Fenomenologiji i teologiji htjelo objaviti skupa sa paralelnim Bultmannovim predavanjem, Heidegger je to bahato odbacio obrazloženjem: da u skladu sa marburškom situacijom samo pokušava pokazati šta teolog može naučiti od fenomenologije. Ipak, sa Upor. Otto Pöggeler, Hermeneutische und mantische Phänomenologie, u: Heidegger. Perspektiven zur Deutung seines Weihs. Hrsg. O. Pöggeler. 3. Aufl. Weinheim 1994, 321. inaredne. Uvod· 5 ovakvim postavljanjem zadaće - kako je 8. augusta 1928. pisao Elisabeth Blochman - kao filozof je dospio u krivo svjetlo. Njegova nastojanja pojavila su se kao apologija kršćanske teologije, premda on kao filozofima posla sa religi jom uopće i sa razlikom religije prema filozofiji. Heidegger je još uvijek (sa Overbeckom) vjerovao da teologija uopće ne može biti nikakva znanost (da, dakle, prije pripada blizini mita). "Doduše, ja sam”, kako je pisao, "osobno uvjeren da teologija nije nikakva znanost - ali danas nisam u stanju to zbi-lja pokazati i to na taj način daje velika duhovnopovijesna funkcija teologije poz itivno shvaćena.” Naglasio je da je njegov posljednji marburški kolegij bio "jedan novi put”.7 Kad je Heidegger ponovo predavao u Freiburgu, 24. jula 1931, pisao je Jaspersu da (nakon Beckerovog odlaska u Bonn) treba novog asistenta. "Vlastite 'učenike’ nemam i zapravo želim nešto drugo.” Potom je uzeo Wernera Brocka jer se ovaj bavio Nietzscheom; ipak, Brock je kaojevrej 1933. morao emigrirati u Englesku. Umjesto da sa teolozima učeno raspravlja o egzegetskim pitanjima, Heidegger je u tihoj sedmici razmišljanja opet otišao u zavičajni benediktinski samostan Beuron. Kad je tamo doveo liberalnu protestantkinju Blochman, on se 12. septembra 1929. branio riječima: ona u najmanju ruku mora u cijelosti moći iskusiti "mitsku i mističnu pra-silu noći”. Koliko je Heidegger ušao ujedan novi svijet pokazuje se u tome da joj je 25. maja 1932. preporučio Bachofenove tekstove koje je Alfred Baeumler izdao u jednoj Rothackerovoj ediciji. Dvadeset i drugog jula te godine Brûninga i partiju centra Heidegger nije htio gledati partijsko-politički nego iz konstelacije Rim-Moskva. Zapadnom liberalizmu, kojeg je koristila i katolička partija, i istočnom komunizmu on je tada suprot stavio Grke, kojima su, po njemu, dorasli samo Nijemci. Kad je Elisabet Blochman poslala fotografije iz Grčke, Heidegger je 19. januara 1933. u semes tru u kojem je uzeo odmor pisao: "Ruševine grčkih hramova i slike bogova su kao ostaci i dronjci starih izreka njihovih filozofa.” Upravo u onom fragmen tarnom predaje mogla bi se začeti borba za jedan novi početak a "današnje” otpuhati kao "patuljke” (kako Heidegger kaže sa Nietzscheom). Heideggerovo predavanje o Aristotelu u ljeto 1931. svojim motom je, sa Nietzscheom, zazivalo "postupno ponovno stjecanje antičkog tla . Brentanovo fiksiranje Aristotela na srednjovjekovno-latinskoj recepciji u to doba je bilo napušteno. Vodeći pojam više nije mogao biti ousia, koji je tada shvaćen kao supstancija, i kroz analogiju bitka klasificiran kao najviše bivstvu- juće. Heidegger je odbacio Schellerov polemički prigovor da je Platona (državnika) i Aristotela (liječnikovog sina) promatrao sa stajališta zanatlije i 7 Upor. Heidegger-Blochmann, 24. i naredna; o slijedećem Heidegger-Jaspers, 140. 6 ■ ΟΠΟ PÖGGELER HEIDEGGER U SVOM VREMENU
The list of books you might like
