Table Of Content

KRISTIJAN KRKAČ FILOZOFIJA, PRAGMATIZAM I RELIGIJA Filozofija, pragmatizam i religija Copyright © 2002. Kristijan Krkač. Sva prava pridržana. Autor Kristijan Krkač Recenzenti Damir Mladić Vlado Vladić Danijel Miščin Lektor Vesna Šimunčić Grafička priprema Antun Klipa Uz potporu ISBN 953-96169-0-5 CIP ISBN 953-96169-0-5 K K RISTIJAN RKAČ F , ILOZOFIJA P RAGMATIZAM I R ELIGIJA Ogled iz suvremene filozofije religije Zagreb 2002. S ADRŽAJ Sadržaj ..........................................................................................................4 1. Uvod...........................................................................................................5 2. Obnova filozofije.......................................................................................9 3. Wittgenstein ......................................................................................................................24 4. James ......................................................................................................33 5. Kierkegaard............................................................................................49 6. Religija.....................................................................................................65 7. Smisao života...........................................................................................81 8. Problem zla u suvremenoj filozofiji religije.........................................91 9. Ljubav ...................................................................................................105 10. Zaključak ............................................................................................121 11. Annex: Camus-James.........................................................................126 12. Summary.............................................................................................145 Zahvale......................................................................................................149 Kristijan Krkač: FRP UVOD 1. U VOD § 1. Ovo je djelo iz suvremene filozofije religije. Govoreći najjednostavnijim riječima ono nastoji osigurati mogućnost drugačijeg filozofskog pogleda na religiju u odnosu na ostala filozofska stajališta koja su do sada u nas prezentirana. Ona se uglavnom svode na četiri načelna pristupa: pristup kršćanske filozofije, pristup neomarksističke filozofije, pristup kontinentalne filozofije i pristup analitičke filozofije. Osobno dolazim iz provenijencije kršćanske filozofije (religije), iako metodom i ciljem filozofskog istraživanja (religije) nastojim slijediti ideje pragmatizma, te filozofije običnog jezika (napose Moorea, Wittgensteina i Austina) koja je na mene ostavila najsnažniji utjecaj. U tom svjetlu moj cilj će ovdje biti naglasiti važnost, vrijednost te opću filozofsku relevantnost religioznih oblika života koliko s obzirom na argumentativnu stranu religije, toliko i s obzirom na njezinu relevantnost za naše djelovanje i vrijednosnu pozadinu. U svim tekstovima nastojim promijeniti sliku o pragmatizmu, filozofiji te filozofskom pristupu religiji. Kao što su u angloameričkoj tradiciji najveći filozofi zainteresirani za pragmatičke argumente, u filozofiji religije D. Hume, J. S. Mill i W. James, tako su u kontinentalnoj filozofiji to B. Pascal te svakako S. A. Kierkegaard. Ipak središnji likovi mojih priča biti će W. James, S. A. Kierkegaard i L. Wittgenstein. § 2. Rad je podijeljen na devet dijelova uključujući i ovaj uvod. Prvi i drugi tekstovi govore o naravi filozofije. Prvi nastoji ponuditi određenu viziju primata praktične filozofije kao odgovor na izazov renovacije u filozofiji koji se pojavio nakon mnogih endističkih napisa tijekom posljednjih desetljeća. Drugi tekst kroz analizu Wittgensteinovih koncepcija ontologije i filozofije nastoji ponuditi određenu pragmatizaciju filozofije koja svakako korespondira prethodno zagovaranom primatu praktične filozofije. Dok se prvi i drugi tekst dosta bave revizijom pragmatizma, dotle se treći i četvrti dio bave opravdanjem pragmatičkih argumenata o dobrobiti religioznog vjerovanja u suvremenoj filozofiji religije. Treći tekst to čini načelno, tj. prvo kroz suprotstavljanje s teoretskom racionalnošću vjere, a tek zatim nakon što se otvori prostor i konstruktivno, tj. kroz reinterpretaciju Jamesova argumenta. Četvrti tekst razvija kontekst pragmatičkih argumenata u povijesti (Pascal, Hume, Mill) te se detaljnije posvećuje Kierkegaardovom argumentu o kojem je kao o argumentu čak i u suvremenoj filozofiji religije bilo malo riječi, ali i Wittgensteinovu pristupu vjeri i religiji.S obzirom da sam u prva dva dijela nastojao obraniti viziju filozofije kao kritičke kulturom-vezane refleksije te aktivnosti nad našom praksom (prizivajući tako vizije Poppera, 5 Kristijan Krkač: FRP UVOD Wittgensteina te Putnama), ovdje to primjenjujem na pitanje pragmatičkih argumenata kao relevantnih. § 3. Peti i šesti tekst razvijaju dva fundamentalna pitanja filozofije religije u svjetlu pragmatičke slike filozofije, te na tragu pragmatičkih argumenata o dobrobitima religioznog vjerovanja, a to su pitanje o naravi religije ovdje razmatrano u svjetlu središnje suvremene odredbe religije kao susreta sa svetim (Otto), te pitanje o smislu života koje samo analiziram, kao i moguće odgovore, iako namjerno ne sugeriram preferirani odgovor s moje strane, s obzirom da je srž teksta u samoj analizi pristupa pitanju. U osmom dijelu razmatram jedno klasično pitanje koje se također može postaviti u sasvim praktičkom smislu riječi, te na tu dimenziju nastojim ukazati u tekstu. To je pitanje zla u svijetu. U posljednjem, devetom tekstu, nastojim izložiti temelje agapeističke etike ili etike ljubavi stavljajući poseban naglasak na analizu emotivnog dijela temelja te etičke koncepcije. § 4. Kao što je već iz ovog pregleda vidljivo moja namjera u tekstovima nije pregledno izlaganje niti alternativne slike o filozofiji, niti reformulacije pragmatizma, a još manje izlaganje napretka u pragmatičkom pristupu filozofiji religije. Takva djela već su prisutna na svjetskom tržištu napisana od strane potvrđenih stručnjaka za to područje. Moja je namjera ukazati na mogućnost razmišljanja o središnjim temama filozofije, pragmatizma i religije na sasvim novi način. Taj način je nov čak i u krugovima u kojima se ovdje izložen pristup već desetljećima prihvaća prirodno kao najprihvatljiviji. § 5. Napomena o tekstovima: Prvi tekst je pisan isključivo za ovo djelo, iako sam se temom o promjeni naravi filozofije bavio najduže od svih ostalih (svjedočanstvo mojih napora u nastojanju redefiniranja filozofije nalazi se u skriptama «Kritičko mišljenje» FFDI, 2001., koja su u stvari dijelom moja gimnazijska predavanja iz filozofije, a dijelom predavanja na seminarima na FFDI, a dio i u tekstu «Zašto ne dogmatizam?» (u zborniku radova o filozofiji K. R. Poppera)). Drugi tekst prethodno je objavljen na internetu («Discontinuity of Wittgenstein's conceptions of ontology and philosophy» http://www.geocities.com/kristijan_krkac), dok se u ovoj verziji nalaze neke manje izmjene. Treći tekst objavljen je na hrvatskom jeziku u časopisu «Filozofska istraživanja» pod naslovom «Religioznost pragmatističke racionalnosti religioznog vjerovanja» (FI, 80, 2001:181-195), ali i na engleskom jeziku na istom mjestu na internetu. Četvrti tekst namjenio sam za objavljivanje, ali zbog istraživanja koje se odužilo i iziskivalo veće izmjene teksta odustao sam od te ideje sve do sada. Peti tekst je predan uredništvu časopisa «Filozofska istraživanja» i trebao bi se uskoro pojaviti. Šesti tekst u skraćenom obliku objavljen je u časopisu «Filozofija i religija» (FIR, 3, 2002). Sedmi tekst je tekst predavanja sa studentskog simpozija 6 Kristijan Krkač: FRP UVOD «Suvremena filozofija religije» održanog na FFDI u Zagrebu 2002. godine. Posljednji tekst je pomalo izmjenjena pozicija koju sam u temelju kao takvu izlagao na simpoziju Hrvatskih studija «Metateorija i normativnost u suvremenoj etici». § 6. Svi tekstovi nastali su u razdoblju 1998.-2002., i predstavljaju neke rezultate mog bavljenja suvremenom filozofijom religije. Oni ne odgovaraju središnjim tendencijama suvremene filozofije religije i to niti jedne od gore navedenih provinijencija, smjerova ili škola. Primjerice vrlo rijetko možemo susresti stavljanje Kierkegaarda uz bok Pascalu, Humeu, Jamesu i Wittgensteinu, iako je poznato da se dosta pisalo o paralelama između Wittgensteina i Kierkegaarda. Nadalje, vrlo rijetko djela iz filozofije religije pokrivaju ovako veliku raznolikost područja (ovdje od ideje pragmatizma, preko pragmatičkih argumenta u prilog vjeri do analiza pojma religije, problema zla i kršćanske etike). Većina djela s izuzetkom uvoda uglavnom su posvećena nekom posebnom argumentu ili pristupu, te njega razlažu do u detalje. Osobno mislim da je zasluga između ostaloga i pragmatističke filozofije nedopuštanje da se iz vida izgubi cjelina unatoč svim silnim analizama, argumentacijama te svakako i kritikama. Religija je fenomen kod kojeg to već zbog njega samog ne smijemo dopustiti. Religija ne gleda stvari redukcionistički, nego cjelovito, te držim da to mora biti vidljivo ne samo u nekom djelu, nego čak i u svakom tekstu. Možda bi netko to bio sklon nazvati inter ili transdisciplinarnošću, ali ovdje ću se zadržati na običnom izrazu cjelovitost kojim želim kazati samo to da se što manje treba izostavljati. Ipak, ovi radovi nastoje se prikloniti nekim poznatim idejama koje se pojavljuju tijekom 20. stoljeća napose u angloameričkoj filozofiji religije. Ako bi netko osjećao potrebu ovdje pročitati jasnu etiketu koju ovako ili onako nosi svako filozofsko djelo, onda ovdje valja kazati da se načelno priklanjam idejama «kršćanske filozofije», iako s tim idejama redovito nastojim oštro, te prije svega kritički polemizirati. Nadam se da će se ovdje i jedno i drugo moći dostatno jasno detektirati. § 7. Što se tiče kolega koji su utjecali na moje bavljenje ovim temama, spomenuo bih neke od najvažnijih, iako će se ostali prepoznati na mjestu kada nastojim među recima odgovoriti i na njihove prigovore i uključiti savjete. Što se tiče mog isticanja tzv. wittgensteinizma općenito, te napose u filozofiji religije ili ovdje u tzv. epistemologiji religioznog vjerovanja moram spomenuti profesora I. Macana koji je na mene najviše utjecao, i u ovom djelu ga oslobađam svake odgovornosti, jer vjerujem da se s mnogim ovdje izloženim stavovima neće u potpunosti složiti. S obzirom na neke momente razjašnjavanja dimenzija suvremenih pravaca u filozofiji religije (filozofa kao što su A. Plantinga ili R. Swinburne) zahvaljujem se profesoru W. Löffleru iz Innsbrucka.S 7 Kristijan Krkač: FRP UVOD obzirom na moju načelnu raspravu o naravi filozofije religije ali i religije kao takve zahvaljujem se na razgovorima i korespondenciji kolegi mr. sc. D. Miščinu. Konačno, s obzirom na niz praktičkih dvojbi koje se tiču pitanja konkretnog razjašnjavanja vjere (mladima u školi ili čak studentima na seminarima) zahvalio bih se kolegi D. Mladiću kao najžešćem kritičaru mojih stavova i prijedloga. § 8. Napomena o literaturi na hrvatskom jeziku: Što se tiče pragmatističke filozofije vrlo smo siromašni s literaturom, kako klasičnom tako i suvremenom. Što se tiče pragmatičkih argumenata u filozofiji religije oni su donekle dostupni. Tako su dostupni sljedeći tekstovi: B. Pascal «Misli», S. A. Kierkegaard «Filozofsko trunje», te «Završni neznanstveni zaglavak», a što se tiče W. Jamesa imamo prijevode «Pragmatizam», te «Raznolikost religioznog iskustva», iako nemamo prijevod središnjeg teksta «The Will to Believe». Što se tiče Wittgensteinovih tekstova situacija je takva da imamo prijevode T i FI i to je sve. Što se tiče tekstova o problemu zla u svijetu literaturu na hrvatskom sam naveo uz ostalu na kraju teksta. 8 Kristijan Krkač: FRP OBNOVA FILOZOFIJE 2. O BNOVA FILOZOFIJE NAPOMENE O NARAVI FILOZOFIJE KAO PRAGMATIZMA «Sve što filozofija može učiniti je uništiti idole. To znači ne stvarajući nove kao npr. u lišenosti idola.» Ludwig Wittgenstein 1. U VOD § 1. Moramo započeti s određenom paradoksalnošću. Naime, kako je moguće obnoviti nešto što a priori ne može sadržavati i/ili rezultirati izvornom novošću? Ili, ako zaista nema niti može biti novosti u filozofiji, napose u njezinim izvorima, sredstvima i rezultatima, kako je onda moguće obnoviti filozofiju? Povijesno govoreći ponuđeno je nekoliko načina renovacije filozofije ili čak načina kreiranja filozofije kao nečega esencijalno sposobnog za pružanje novosti. Prvi način je povezivanje filozofije sa znanostima. Ovaj smjer dijeli se u dva pravca. Prvi je usmjeren prema prirodnim znanostima kao što su fizika ili biologija (ovisno o kojem dijelu 20. st. govorimo), dok je drugi usmjeren prema društvenim znanostima kao što je povijest. Prošlo stoljeće pokazalo je kako ovi načini mogu biti opravdani ali i kulturno osvježavajući. Drugi način je pokušaj povezivanja filozofije s umjetnošću i kulturom općenito. Treći smjer je nastojao filozofiju povezati s nekim određenim praksama. Ovdje imamo barem tri različita smjera. Kao prvo tu je smjer «kršćanske filozofije» koja nastoji kršćanskom filozofijom kao «kršćanskim svjetonazorom» mijenjati svijet. Patrističko razdoblje kršćanstva najbolje svjedoči o ovom načinu uporabe riječi, dok srednji vijek i novi vijek, a napose filozofija 19. i 20. st. pokazuje da se strogo razlikuje kršćanstvo kao svjetonazor i kršćanstvo kao filozofija. Izraz «Christianikes filosofias» Ivan Zlatousti upotrebljava na način da znači «kršćanski način života» (Macan 1994:437). Drugi smjer je marksistička (danas neomarksizam) filozofija koja je izvorno filozofa vidjela ne kao onoga koji opisuje svijet, nego kao onoga koji ga mora mijenjati (vjerojatno revolucijom: «Jednom rječju, komunisti posvuda podupiru svaki revolucionarni pokret koji se bori protiv postojećeg društvenog i političkog stanja.» Marks, Engels: «Komunistički manifest», 1998:136). Treća ideja premještanja filozofije je ideja pragmatizma. O tome ćemo govoriti kasnije. Prijeđimo sada na neke konkretnije primjere. 9 Kristijan Krkač: FRP OBNOVA FILOZOFIJE 2. N AČINI RENOVACIJE FILOZOFIJE § 2. Tijekom prošlog stoljeća bilo je zanimljivih pokušaja «teleportacije» filozofije u neka sasvim nova i filozofiji nepoznata mjesta. Prvi je bio pokušaj teleportacije filozofije u prirodne znanosti koji je rezultirao odvajanjem logike, ali i formuliranjem filozofije znanosti. Pogrešno je vjerovati da ta tradicija traje koliko i sama udruga kao što je primjerice «Bečki krug». Ipak, taj smjer kulminirao je s Quineovom korjenitom tezom o «naturalizaciji epistemologije» (1969.) koju je ipak nastojao oslabiti te nekako redefinirati (napose u djelu «Pursuit of Truth» 2001., Krkač 2002c). Drugi pokušaj bio je pokušaj povezivanja filozofije s jezikom bilo umjetnim ili običnim kao u slučaju «Oxfordske škole» (koja je nastojala načiniti neku vrstu «lingvističke fenomenologije» barem u slučaju J. L. Austina), što je rezultiralo formuliranjem filozofije jezika. Treći način je teleportacija filozofije u literaturu (Sartre, Camus), poeziju (Heidegger), u humanističke znanosti općenito (Rorty), ili čak u analizu postmodernosti kao takve (postmodernisti, poststrukturalisti, dekonstruktivisti, itd.). § 3. Nasuprot ovim načinima renovacije filozofije, prethodno posljednji navedeni načini naglašavali su praktičnost filozofije, tj. filozofiju su određivali prvotno kao neku aktivnost. Ipak, aktivnost mora pokazati neke efekte. U slučaju «stare» filozofije jasno je da je politički, ekonomski i kulturno irelevantna. Ipak, ako filozofija može donositi novosti, onda mora biti relevantna, i to barem u onoj mjeri u kojoj je relevantno područje s kojim tu istu filozofiju nastojimo povezati. To je pokušano, ali filozofija je ostala irelevantna. Posljedično, mora postojati neka pogreška u samoj ideji renovacije filozofije na način njezinog povezivanja s nečim što je nedvojbeno za nas relevantno kao npr. umjetnost, religija, kultura, znanost, ekonomija, pravo, politika, itd. Naime, ako objekt povezivanja filozofije jest relevantan, onda i sama filozofija kada je jednom priključena tom području mora postati relevantna. S obzirom da je to izvršeno bezuspješno postavlja se pitanje: - može li filozofija biti obnovljena bez da je se povezuje s nama omiljenom znanošću ili umjetnošću? Ili drugim riječima - može li biti uopće obnovljena? Postoje dobri razlozi za vjerovanje da ipak može. Prvi dolazi iz same naravi filozofije. H. Putnam je pisao da je filozofija «… kulturom-vezana refleksija i argumentacija o vječnim pitanjima ...» (Putnam 20000:323, te slično 1996). Ako prihvaćamo ovaj opis koji je 10