Dva desetljeća poslije kraja socijalizma, zbornik radova PDF
Preview Dva desetljeća poslije kraja socijalizma, zbornik radova
C R S Z B O R N IK DVA DESETLJEĆA POSLIJE KRAJA SOCIJALIZMA ZBORNIK RADOVA 1 K Izdao: Centar za radničke studije NI R O B Godina: 2014. Z S R Urednik: Marko Kostanić C Lektura: Marina Ivandić / Marko Kostanić Korektura: Marko Kostanić Dizajn: Studio Borčić Tiskara: Denona Tiraža: 800 Izdanje ove publikacije financijski je podržala Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe ISBN 978-953-58399-0-3 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000921236. 2 SADRŽAJ C R S Z B O R N IK 5 UVOD I. NASLJEĐE SOCIJALIZMA 8 Neke lekcije jugoslovenskog radničkog samoupravljanja za antikapitaliste danas, Vladimir Unkovski Korica 26 Evropske integracije pre evropskih integracija: o poreklu sadašnjih dužničkih kriza u bivšoj Jugoslaviji, Andreja Živković 54 Trajektorija režima akumulacije u Hrvatskoj, Vladimir Cvijanović 66 Makroekonomski okvir stvaranja i razaranja industrijske proizvodnje u Hrvatskoj, Domagoj Mihaljević 112 Iz socijalizma natrag u kapitalizam: repatrijarhalizacija društva i re-domestifikacija žena, Lilijana Burcar II. RESTAURACIJA KAPITALIZMA I DOMETI OTPORA 152 Razvojni modeli i kriza u istočnoj Europi, Joachim Becker 190 Od gradualne tranzicije do neoliberalne restauracije – primjer Slovenije, Sašo Furlan 203 Kriza i klasna dinamika u Sloveniji 1995. – 2012., Marko Kržan 3 K 220 Između postsocijalizma i protosocijalizma, Primož Krašovec NI R O B 243 Sindikati, socijalna moć i socijalni pokreti u Hrvatskoj, Heiko Bolldorf Z S R C III. KRIZA I ZAMETCI NOVIH POKRETA 279 Komodifikacija javnog sektora: slučaj zdravstva, Jelena Kranjec 290 Breme dvostruke krize: tekstilne radnice, uništenje tekstilne industrije i ekonomska kriza, Andrea Milat 309 Povratak otpisanih: konture novog radničkog pokreta na Balkanu, Goran Musić 322 Ka nacrtu razvojno-egalitarne znanosti, Toni Prug 4 C R S Z B O R N IK UVOD Sve države nasljednice bivše Jugoslavije kretale su se u osnovi sličnim putanjama, kako po pitanju socioekonomskog razvoja, tako i po pitanju političkog i ideološk- og tumačenja tih procesa u mainstream diskursu. Socioekonomski, restauracija kapitalističkih proizvodnih odnosa, u kombinaciji s progresivnom asimilacijom u (neo)liberalne tržišne režime s Europskom unijom i drugim regijama kapital- ističkog centra, dovela je do obuhvatne deindustrijalizacije, socijalne polarizacije i rastuće zaduženosti (kako javne tako i privatne). Ti procesi su institucionalno i ideološki osnaženi upućivanjem na nužnost „modernizacije“ neoliberalnog usmjerenja. Konačni politički cilj „Europske integracije“, koji dijeli većina pri- padnika političkih i intelektualnih elita u državama nasljednicama Jugoslavije, pritom igra dvostruku ulogu pogonske snage i zadnje instance legitimacije tih procesa. Istovremeno, socijalne implikacije kapitalističke restauracije i prista- janja na u osnovi neoliberalnu „modernizacijsku“ agendu (ohrabrene i aktivno promicane od strane MMF-ovih programa „strukturne prilagodbe“ i preporuka EU-a u korist produbljivanja tržišnih „rješenja“ za ekonomska i socijalna pitan- ja), pritom su ostale bez političkog odgovora i adekvatne teorizacije s ljevice. Ideološka inkriminacija marksizma zbog njegovih veza s jugoslavenskim socijal- 5 K ističkim projektom i paralelni – i s tim procesom povezani – dramatični uspon NI R nacionalizma krajem osamdesetih i tokom devedesetih, izbrisali su ili gotovo do O B nevidljivosti zaklonili klasno pitanje, i to upravo u trenutku njegova historijskog Z povratka kao neposredne društvene stvarnosti. Intelektualni konformizam i opća S R klima ideološkog suzbijanja antikapitalističkih ideja i tradicija mišljenja igrali su C značajnu ulogu u potiskivanju pitanja vezanih za problematiku klasnih odnosa i socijalne pravde. Povlačenje nacionalističke plime, međutim, ni po čemu nije propravilo tu situaciju. Umjesto ljevice, (neo)liberalna inteligencija se uspjela nametnuti kao opozicija i alternativa nacionalizmu. U tom procesu, socijalističke ideje su ponovno ideološki denuncirane kao samo još jedan oblik „kolektivis- tičkih“ i „totalitarnih“ tendencija, navodno duboko srodnih s nacionalizmom Cilj konferencije „Dva desetljeća nakon kraja socijalizma“ održane 2012. godine bio je pružiti platformu za izmjenu ideja i predstavljanje teorijskih radova i istraživačkih projekata iz kritičke (pretežno, ali ne isključivo marksističke) per- spektive na centralne teme i pitanja postsocijalističkog perioda. U kontekstu još uvijek hegemonijskog antimarksističkog „common sensea“, kako u akademskom polju, tako i u javnom raspravama, ova konferencija imala je ambiciju postati jednom od fokalnih točaka u razvoju potencijalno kontra-hegemonijske nove post-jugoslavenske teorijske ljevice, kritične spram kapitalističke restauracije i njezinih socio-ekonomskih i političkih učinaka. Namjera nam je bila predstaviti teorijski i empirijski dobro fundirana istraživanja iz lijeve perspektive i time se suprotstaviti dominantnim nacionalističkim i/ili (neo)liberalnim narativima, kako po pitanju tumačenja propasti Jugoslavije, tako i po pitanjima socijalnih, ekonomskih i političkih razvojnih putanji njezinih država nasljednica. Svrha ovoga skupa je bila okupiti kritičke istraživače iz različitih post-jugoslavenskih država i predstaviti istraživanja na temu obrazaca ekonomske integracije država nasljednica u europski i svjetski kapitalizam, nove međunarodne podjele rada nakon propasti realsocijalizma i prirode promjena režima reprodukcije radne snage u tom geo-ekonomskom i regionalnom kontekstu. Pred vama se nalaze rezultati tog skupa u obliku zbornika prilagođenih izlaganja. 6 I. NASLJEĐE SOCIJALIZMA C R S Z B O R N IK 7 K NEKE LEKCIJE JUGOSLOVENSKOG NI R O RADNIČKOG SAMOUPRAVLJANJA B Z S ZA ANTIKAPITALSTE DANAS R C Vladimir Unkovski-Korica UVOD „Fabrike radnicima, nešto što do sada nikad nije postignuto!“ navodno je uzviknuo Tito kada je delegacija vodećih komunista došla da ga ubedi u ideju radničkog samoupravljanja u proleće 1950. godine. Priča koju je u više navrata prepričavao Titov najpoznatiji disident, a tadašnji član najužeg rukovodstva Milovan Đilas gotovo sigurno nije verna istorijskoj istini, ali sadrži bitan uvid u rezonovanje komunističkog vrha pri uvođenju novog sistema na leto te godine. Neposredan kontekst ove istorijske odluke bez sumnje je bio sukob između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza koji je izbio dve godine ranije. Budući da je do 1948. godine Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) verno veličala Sovjetski Savez kao poželjni model socijalizma, ona je sada morala da objasni da je tamo zapravo došlo do izdaje socijalizma, a da je upravo odbrana Jugoslavije doslovno značila njegovu odbranu Vođstvo KPJ okarakterisalo je Sovjetski Savez kao „državnokapitalis- tičku despotiju“ u kojoj je država ostala glavni poslodavac i, stoga, eksploatator radničke klase. Umesto da odumire, sovjetski državni aparat vremenom je jačao. Zato bi ukidanje najamnog odnosa u Jugoslaviji bilo polazna tačka odumiranja države. Kako je na Trećem plenumu Centralnog komiteta KPJ krajem 1949. rekao Kardelj, jačanje demokratskih odnosa u proizvodnji i formiranje radničkih saveta upravo je ono što bi Jugoslavija svetu ispostavila kao razliku „između nas i njih“.1 To je Jugoslaviji omogućilo da se predstavi kao „treća strana hladnog rata“. Jugoslovenski model na Istoku se javljao kao validna alternativa u svakoj 1 Petranović, Končar i Radonjić, Sednice, str. 480. 8
The list of books you might like
