Cecelia Ahern

222 Pages·2012·2.77 MB·Slovenian

by  Default User

Cecelia Ahern

P S. volim te

Naslov izvornika: PS, I LOVE YOU
Hvala mami, tati, Georgini, Nicky i cijeloj mojoj obitelji i prijateljima.

Hvala Marianni Grunn O'Connor.

Hvala mojim urednicima iz HarperCoIlinsa, Lynne Drew i Maxini Hitchcock.

Hvala Moiri Reilly.
2
Davidu
3
JEDAN

Poznati miris plavoga džempera uspeo se uz Hollyine obraze do nosnica, odande joj spuznuo
niz grlo i zapleo se u bolan čvor koji joj je razdro želudac i srce. Trnci su joj preplavili leđa, a
knedla u grlu priprijetila gušenjem. Svladavala ju je panika. Kuća bi se povremeno oglasila
jecajem zahrđalih cijevi i jednoličnim brujanjem hladnjaka u kuhinji, no osim toga, svuda je
vladala je tišina i pustoš. Bila je sama. Potpuno sama. Spoznaja joj je s kiselinom navrla iz
želuca u grlo. Skočila je na noge i potrčala prema kupaonici. Srušila se na koljena i obgrlila
zahodsku školjku.
Gerryja više nema. Neće se vratiti. Nikada. Nikada ga više neće pogladiti po mekim
kovrčama, nikada mu više dotrčati u zagrljaj nakon teškoga radnog dana, nikada mu kroz
gomilu okupljenu na zajedničkoj večeri dobaciti tajni, samo njima primjetan pogled, nikada
više zaspati kraj njega, nikada se probuditi od njegova kihanja, nikad mu se više smijati do
suza, nikada se posvađati oko ustajanja iz kreveta radi gašenja svjetla, nikada... Nikad više.
Sama je. Sama s bolnom hrpicom uspomena i sve mutnijim sjećanjem na njegovo lice.
A imali su vrlo jednostavan plan. Ostati zajedno do kraja života. Svi su se u njihovoj okolini
slagali daje to posve izvedivo. Holly i Gerry bili su najbolji prijatelji, ljubavnici i srodne duše.
Zajedničko im je starenje naprosto bilo suđeno. No, kako to već obično biva, okrutni se sudac
jednoga dana predomislio.
Kraj je stigao nezamislivo prebrzo. Gerry se nekoliko dana žalio na migrenu, a zatim poslušao
Holly te jedne srijede pauzu za ručak iskoristio za posjet liječniku. Ovaj je pak zaključio da
glavobolja najvjerojatnije potječe od umora i stresa, u najgorem slučaju od oslabljena vida.
Gerryju se potonje nikako nije svidjelo. Nije htio nositi naočale. No, kako se uskoro pokazalo,
nije niti morao. Migrene se nisu javile zbog oslabljena vida. Javile su se zbog tumora na
mozgu.
Zadrhtala je od hladnoće keramičkih pločica i shvatila da još uvijek kleči pred WC školjkom.
Pustila je vodu i nesigurno se osovila na noge.
Bilo mu je trideset godina. Ne, nije pucao od zdravlja i dobre kondicije, ali bio je u dovoljno
dobrom stanju za normalan život. Zadnjih dana opake bolesti, u bolesničkom je krevetu stao
zbijati hrabre šale na račun svog dotadašnjeg života. Bio sam preveliki ziheraš, govorio bi.
Trebao sam se drogirati, opijati, više putovati, skakati iz aviona i istodobno si voskom
depilirati noge... Nabrajao je još tisuću ludih stvari i premda im se smijao, Holly mu je u
očima jasno čitala žaljenje. Žalio je za stvarima koje nikada nije napravio, mjestima koja ni-
kada nije vidio, budućnošću koje više nije imao. Je li žalio i zbog onoga dijela života koji je
proveo s njom? Ni sekunde nije sumnjala u njegovu ljubav, no strepila je da Gerry ipak žali
zbog vremena potrošena na brak...
Odjednom je počeo strahovito žudjeti za starošću. Nije ju više doživljavao mračnom i
neumoljivom, nego spektakularnim dostignućem. Oh, kako li su samo oboje bili arogantni!
Nikada se na starost nisu osvrnuli kao na vrijedan cilj. Puno bije radije bili izbjegli.
Besciljno je lutala praznim sobama, pogleda zamućena teškim, gorkim suzama. Crvene su je
oči pekle i boljele, noći nikako nije dolazio kraj, a utjehe nije bilo ni u jednom zakutku
nijedne prostorije Gerryjeva i njena zajedničkog doma. Namještaj je neprijateljski šutio i iako
je bolno žudjela za zagrljajem poznata, meka kauča, čak ju je i on ignorirao.
Gerryju se ovo nikako ne bi svidjelo, odjednom je shvatila, duboko udahnula i obrisala suze.
Ne, ne, ne smijem se ovako ponašati, to bi ga razljutilo. Pokušala se pribrati.

Pred samo je svitanje nemirno zaspala, a onda ju je, upravo kao i svakoga jutra u posljednjih
nekoliko tjedana, iz neudobna zagrljaja nasumce odabrana komada pokućstva probudila
telefonska zvonjava. Obično bi se s druge strane oglasio neki prijatelj ili član obitelji. Zbog
4
snena glasa kojim im se javljala vjerojatno su mislili da po čitave dane samo spava. No zvali
su samo ujutro ili tijekom dana. Nitko je nije zvao noću, dok je usamljeno i poput zombija
lutala kućom tražeći... Što je ustvari tražila?
- Halo? - bunovno se javila, glasa hrapavog od silnih suza. Odavno je prestala prikrivati bol.
Izgubila je najboljeg prijatelja i nitko nije shvaćao da nema te šminke, svježega zraka ili
shoppinga koji bi joj ispunili zjapeću rupu posred srca.
- Oprosti, dušo, jesam li te probudila? - s druge je strane dopro zabrinut glas Hollyine majke.
Uvijek isti razgovor. Majka ju je zvala svakoga jutra, vjerojatno provjeravajući je li joj kći
preživjela još jednu usamljenu noć. Uvijek se bojala da će je probuditi, ali bi joj uvijek pao
kamen sa srca kad bi se Holly javila.
- Ma, ne. Samo sam drijemala. Uvijek isti odgovor.
- Tata i Declan su otišli van, a ja sam mislila na tebe, zlato. Zašto joj se uvijek plače od tog
utješnog, suosjećajnoga glasa?
Točno je mogla zamisliti majčino lice; namrštene obrve, čelo naborano od brige... No briga je
nije tješila. Samo ju je podsjećala na razlog od kojega potječe i činjenicu da taj razlog ne bi
trebao postojati. Stvari bi trebale biti normalne. Gerry bi trebao biti ovdje. Trebao bi kolutati
očima i nasmijavati je. Trebala bi mu, kao toliko puta do sada, predati slušalicu jer bi se
počela toliko smijati da cerek više ne bi mogla skrivati pred maminim pozornim uhom. On bi
joj pak trebao uzeti slušalicu i mirno čavrljati s mamom, puštajući Holly da mu se kre-
veljenjem bezuspješno nastoji osvetiti.
Stvari, međutim, nisu normalne. Gerryja nema, majka je zabrinuta, a ona samo ponavlja aha i
hm, ne razabirući značenje nijedne odslušane riječi.
- Vani je prekrasno, Holly - uvjeravala ju je majka. - Stvarno bi trebala otići u šetnju. Dobro
bi ti došlo.
- Hm, valjda.
Evo ga opet. Svježi zrak kao rješenje svih problema.
- Da te nazovem kasnije?
- Ne trebaš, mama. Sve je O.K. Tišina.
- Dobro onda, dušo... Nazovi me ako se predomisliš. Doma sam cijeli dan, možemo malo
popričati...
-O.K. Opet tišina.
- Hvala na brizi, mama.
- Nema problema, dušo. Čuvaj se.
- Budem.
Već je htjela prekinuti vezu kad je mama ponovo progovorila.
- E da! Holly! Skoro sam zaboravila... Ona omotnica koja ti je stigla... Još uvijek je ovdje. Da
ipak dođeš po nju? Mislim, tu je već tjednima, možda je nešto važno.
- Ne vjerujem. Vjerojatno samo još jedan telegram sućuti.
- Ne, ne, nije to. Naslovljeno je na tebe, a iznad adrese piše... ma, čekaj sekundu, idem
pogledati, tu mije na stolu...
S druge je strane telefonska slušalica udarila o drvenu površinu, potpetice odlupkale u daljinu,
u daljini zaškripao stolac povučen po parketu, a onda su se koraci ponovno približili i
slušalica podignula...
-Jesi još tu?
-Aha.
- O.K., evo imam omotnicu. Na vrhu, iznad adrese piše POPIS. Nemam pojma što to znači, ali
možda bi ipak trebala...
Holly je slušalica iskliznula iz ruke.
5
DVA

- Daj, Gerry, ugasi svjetlo - smijala se Holly.
Gerry je plesao po spavaćoj sobi, polako se razodijevajući i u striptease stilu izazovno
otkopčavajući bijelu pamučnu košulju. Došavši do posljednjeg gumba, vragolasto je podigao
lijevu obrvu, poslao Holly poljubac, zavitlao košulju nad glavom i bacio je na pod. Holly se i
opet zahihotala.
- Da ugasim svjetlo? Ni slučajno! Onda ne bi vidjela ovu divotu! Zauzeo je bodybuildersku
pozu i zategnuo mišiće. Nije bio tašt,
no da je kojim slučajem bio, ne bi mu se moglo zamjeriti. Snažnoga i čvrstog tijela, dugih i
mišićavih nogu bio je savršena reklama za tere-tanu u kojoj je redovito satima vježbao, a iako
nije bio osobito visok, sa svojih je nepunih 180 centimetara posve dovoljno nadvisivao Hol-
lyinih nježnih 160. Sviđalo joj se to. Kad bi se zagrlili, vrškom bi mu glave doticala bradu, a
lice udobno smještala uz vrat. Imala je osjećaj kao da su posebno oblikovani za takve prigode.
Dok je svlačio bokserice, srce joj je zalupalo mrvicu brže. Uhvatio ih je vrhovima nožnih
prstiju, kratko zanjihao i zatim ih bacio na Hollyinu glavu.
- Ajde, ovako sam bar u mraku - nasmijala se.
Oduvijek je bio duhovit. I suosjećajan. I drag. Strpljivo bi slušao njezine umorne žalopojke o
poslu i kolegama, a kad bi se i svađali, svađali bi se oko gluposti. Uvijek bi u jednom trenutku
svađe prasnuli u smijeh. Ostavljeno svjetlo na verandi? Nepodešena budilica? Nikad nisu
imali ozbiljnijih problema.
Završivši sa striptizom, Gerry se bacio na krevet. Zagrlio ju je i zavukao joj hladna stopala
pod noge.
- Kvragu, Gerry! Stopala su ti ko sante leda! Nije se ni pomakao.
- Gerry! - zaprijetila je.
- Holly! - podrugljivo je ponovio.
- Nešto si zaboravio. -Što?
- Svjetlo.
- Aha, svjetlo - pospano je promrmljao i tobože zahrkao.
- Gerry!
- Pa, sinoć sam ja gasio...
- Da, ali prije dvije sekunde si stajao na milimetar od prekidača!
- Upravo tako. Prije dvije sekunde - pospano je odgovorio. Mrzila je ustajati iz toploga
kreveta, bosa koračati po hladnome
parketu i zatim po mraku tumarati natrag. Glasno je uzdahnula i cok-nula jezikom.
- Ne cokći, Holly. Što ćeš kad ja umrem?
- Naći ću novog muža koji će mi, za razliku od tebe, uvijek gasiti svjetlo - odbrusila je, svom
mu snagom odgurujući hladna stopala u stranu.
-Ha!
- Ili ću si ga gasiti sama.
- Mo'š mislit - frknuo je. - Kad umrem, morat ću ti ostaviti poruku na prekidaču, inače se
nikada nećeš sjetiti ugasiti svjetlo.
- Baš krasno od tebe. Radije mi ostavi svu lovu i nekretnine.
- I poruku na prekidaču za centralno grijanje, inače ćeš se smrznut.
- Jako smiješno.
- I na tetrapaku mlijeka.
- Duhovit si do besvijesti.
- E, da. Bilo bi dobro da ti ostavim i poruke na prozorima jer ćeš ih inače ujutro otvoriti prije
isključivanja alarma pa će dojuriti policija i eto problema.
- Ustvari, najbolje bi bilo da mi, kad sam već tako nesposobna bez tebe, oporučno ostaviš
6
cijeli popis svakodnevnih zaduženja!
- Dobra ideja - nasmijao se.
- Dobro, dobro! Sama ću ugasiti usrano svjetlo! - nadureno je ustala iz kreveta, zajauknula pri
dodiru s hladnim podom i ugasila svjetlo. Zatim je, ispruženih ruku, polako kroz mrak krenula
prema krevetu.
- Alo? Holly? Gdje si? Zar si se izgubila? Ima li koga... oga... ga... a... - zadirkivao ju je
Gerry.
- Lako se tebi za... auuuu! - zaurlala je udarivši nožnim palcem o krevet. - Kvragu! Sranje!
Gerry je poplunom prigušio navalu smijeha.
- Još jedna stavka za oporučni popis. Pazi na rub kreveta dok hodaš u mraku!
- Daj, začepi! - viknula je Holly. - I ne budi morbidan!
- 'Oćeš pusu da manje boli? - umiljavao joj se dok je lijegala u krevet.
- Ne, ne treba - tužno je odvratila. - Samo me pusti da si stopala ugrijem na tvojim...
- Ajme! Isuse! - zajaukao je. - Noge su ti ko sante leda!
- Buahahaha! - osvetnički se nasmijala.

I tako je nastala priča o oporučnom popisu. Uskoro su je prepričali najboljim prijateljima,
Sharon i Johnu McCarthyju. U osmom razredu osnovne škole, John je jednoga dana prišao
Holly na školskom hodniku i promrmljao slavne riječi: „Moj frend pita je 1' 'oš furat s njim."
Holly je pristala tek nakon vijećanja s prijateljicama.
- Odi bar na jedan spoj - uvjeravala ju je Sharon. - Gerry je sladak. Barem nije pristav ko
John.
Iste godine kad i Holly za Gerryja, Sharon se udala za „prištavog" Johna. Nitko joj nije
prigovarao da je premlada. Godinu dana mlađoj Holly su, pak, svi punili uši da je s 23 godine
puno premlada za brak, da bi u toj dobi trebala putovati, zabavljati se, ludovati... Zanemarila
ih je. Ludovala je, zabavljala se i putovala - s Gerryjem. Bez njega se ionako osjećala
osakaćenom, a u takvome je stanju teško uživati u životu.
Hollyino se vjenčanje ni uz najbolju volju nije moglo nazvati romantičnim danom iz snova.
Kao i većina djevojaka, sanjala je o prozračnoj krinolini, osunčanom proplanku i razdraganim
gostima. Zamišljala je svadbu na kojoj će plesati s prijateljima, na kojoj će je roditelji
promatrati sa suzama u očima i na kojoj će se osjećati kao kraljica svijeta. Gotovo se ništa nije
obistinilo.
Jutro u roditeljskom domu počelo je vikom i vriskom.
- Gdje mi je kravata? - urlao je otac
- Kosa mi je usrana! - žalila se majka
- Izgledam ko slon! - psovala je Hollyina mlađa sestra Ciara. -Nema šanse da u ovome odem
na vjenčanje! Mama, reci Holly da je kravetina! Kako je mogla izabrati ovako idiotske haljine
za djeveruše? Ja u tome ne izlazim iz kuće! Jack, vrati mi fen, majmune!
Ciara je redovito priređivala takve scene. Odbijala je izaći iz kuće i tvrdila da nema što obući
čak i kad su joj ormari pucali po šavovima. Danas živi negdje u Australiji s ljudima o kojima
nitko ništa ne zna i javlja se e-mailom svakih nekoliko tjedana, ali toga je jutra iz-ludjela
čitavu obitelj. Svesrdno su je uvjeravali da je najljepša žena na svijetu, potpuno zaboravljajući
na Holly koja se tiho oblačila u svojoj sobi i osjećala se grozno. Ciarino je prenemaganje
prestalo tek nakon što je Hollyin otac, inače veoma miran čovjek, podigao glas i zaprijetio:
,,E, sad je dosta! Ovo je Hollyin dan, a ne tvoj! Ići ćeš na vjenčanje i ponašat ćeš se ko čovjek,
a kad Holly siđe niz stube, reći ćeš joj da je prekrasna! Nema prigovora! Pisneš li još jednom,
zapamtit ćeš me!"
Dok se Holly spuštala u prizemlje, roditelji i braća zadivljeno su se smiješili, a Ciara je, očiju
suznih poput upravo izgrđene desetogo-dišnjakinje, kroz dršćuće usnice procijedila: „Izgledaš
7
predivno, Holly."
Zatim se sve sedmero utrpalo u limuzinu. Holly, Hollyina mama, tata, tri brata i Ciara čitav su
put do crkve proveli u napetoj tišini.
Ostatak je vjenčanja protekao u maglovitoj zbrci. Jedva da je progovorila i riječi sa svojim
mladoženjom. Stalno su je odvlačili do ljudi poput pratete Betty iz selendre bogu iza nogu,
ujaka Tobyja za kojeg nikad nije čula jer je odselio u Ameriku prije njezina rođenja... Nitko
joj nije rekao da su vjenčanja tako zamorna. Usta su je boljela od stalnog rastezanja u
fotosmiješak, a noge otpadale od neprekidnog jurcanja u sićušnim cipelama, očito
napravljenim samo za pokazivanje. Očajnički je žudjela za stolcem. Htjela se pridružiti
prijateljima koji su za svojim stolom urlali od smijeha, nazdravljali i sjajno se zabavljali.
Gorko im je zavidjela. No kad je vjenčanje završilo i kad je s Gerryjem zakoračila u apartman
za mladence, sve su brige izblijedjele i postalo joj je jasno čemu sve to.

Zamrznuta u pokretu, još uvijek je sjedila na kauču lica oblivena suzama i s otklopljcnom
slušalicom na podu. Opet je odlutala u sanjarenje. Vrijeme ju je tih dana mimoilazilo. Nije
znala koliko je sati, ni koji je dan. Živjela je životom koji se odvijao izvan materijalnoga
svijeta i daleko od vlastita tijela. Otupjela je na sve osim na bol. Tako je umorna...
Odjednom joj je zakrulilo u želucu. Pokušala se prisjetiti kad je posljednji put jela. Jučer?
Zagrnula se Gerryjevim kućnim ogrtačem i navukla ružičaste Disco Diva papuče te oteturala
u kuhinju.
Gerry joj je kupio te papuče. Nazivao ju je svojom disko-divom; prpošnom plesačicom koja je
uvijek prva na podiju i zadnja u klubu. Gdje li je nestala ta cura?
Otvorila je hladnjak i zbunjeno zavirila u prazne police. Tek nešto uvenulog povrća i
pokvareni jogurt. Užasan smrad. Ništa za jelo. Slabašno se nasmiješila tresući tetrapak. Nema
ni mlijeka. Treća stavka s Gerryjeva popisa...

Hollyino je društvo svakoga Božića odlazilo na svečani bal u hotelu Burlington, pa su se prije
dvije godine Holly i Sharon upravo zbog tog izlaska uputile u shopping. Trebala im je
svečana odjeća. Shopping-izleti dviju prijateljica oduvijek su bili opasna pustolovina pa su se
John i Gerry šalili kako će i ove godine zbog potrošačkih ispada svojih supruga ostati bez
božičnih darova. Nisu bili daleko od istine. Holly je u luksuznoj trgovini Brown Thomas
pronašla najljepšu bijelu haljinu na svijetu i na nju potrošila upravo sablažnjiv iznos.
- Jebote, Sharon, od ovoga ću spasti na prosjački štap - zdvojno je grizla usnicu pred zrcalom
u svlačionici.
- Ma daj - zahihotala se Sharon. - Udijelit će Gerry. 1 prestani me zvati Jebote Sharon. Svaki
put kad odemo zajedno u shopping, osloviš me tom titulom. Još ću se i uvrijediti. Kupi haljinu
i prestani cendrati. Božić je. Vrijeme darivanja i te spike.
- Tako da znaš - više nikad ne idem s tobom u shopping. Prava si napast. Mislim, to je skoro
pola moje mjesečne plaće. Sto ću do kraja mjeseca?
- Ajde mi reci nešto, ali iskreno - podbadala je Sharon. - Bi li radije jela ili izgledala
božanstveno?
O odgovoru nije razmišljala ni minute.
- Uzet ću je - uzbuđeno je priopćila prodavačici.
Duboki dekolte savršeno joj je obavijao majušne grudi, a visok rasporak razotkrivao vitke
noge. Gerry nije skidao pogleda s nje, ali ne toliko zbog opčinjenosti ljepotom, koliko zbog
nevjerice da tako malo tkanine postiže tako vrtoglavu cijenu na tržištu. Gospoda Disco Diva
je, pak, na balu toliko uživala u svojoj skupo plaćenoj ljepoti da je pretjerala s alkoholom i
promptno uništila djevičanski snježan komadić tkanine, zalivši ga crnim vinom od dekoltea
do dna rasporka. Dok je bezuspješno suzbijala suze, pijani su muškarci za stolom dodali još
jedan navod Gerryjevu popisu. Stavak pedeset i pet. Nikad ne pij crno vino u skupoj bijeloj
8
haljini. Podstavak istoga navoda isticao je da se u opisanoj situaciji preporuča konzumacija
običnog, kravljeg mlijeka. Njegove se mrlje, naime, ne raspoznaju na bijeloj tkanini.
Kad je samo nekoliko minuta nakon zalijevanja haljine vinom pijani Gerry prevrnuo kriglu i
izlio je u Hollyino krilo, Diva u bijelom odlučno je revidirala pedeset peto pravilo. Ozbiljnim
ga je i nimalo tihim glasom priopćila čitavoj dvorani:
- Nikad, ali baf nik-kad ne kupus...ne! NE KUPUJ... NIKAD NE KUPUJ skupe 'jele 'aljine!
Sharon se pod stolom probudila iz alkoholne kome i aplauzom podržala najnoviji amandman.
Društvo je od zbunjenog konobara naručilo pladanj dobro rashlađena mlijeka i nazdravilo.
- Zao mi je zbog 'jele 'aljine - pred jutro je umjesto pozdrava štuc-nuo John. Zatim je naglavce
ispao iz taksija i odvukao Sharon prema kućnoj veži.

Popis, dakle...
Nije ga valjda doista napisao?! Zezancija je nastala puno prije no što su saznali za Gerryjevu
bolest, a od dijagnoze do smrti Holly se ni na minutu nije odvajala od njega. Nije ga vidjela
da bilo što piše. Nijednom riječju nije spominjao popis.
Nema nikakvog popisa, naravno. Samo umišlja. Gerry joj toliko očajno nedostaje da joj na
pamet padaju svakojake gluposti. Mora se smiriti i sabrati. Nije mogao ništa napisati bez
njezina znanja. Ili možda jest?
9
TRI

Šetala je prelijepom cvjetnom livadom. Uzbibane su joj latice golicale vrškove prstiju, a
koraci šumjeli kroz jarkozelenu travu. Od mekoće joj se vlažne zemlje pod bosim stopalima
činilo da će svakog trenutka poletjeti, nad glavom su joj cvrkutale ptice, sjalo sunce, a po-
vjetarac kroz nosnice provlačio opojan miris cvijeća. Osjećala se slobodno i... sretno! Toliko
drukčije od posljednjih nekoliko dana...
No nebo se odjednom zamračilo i sunce nestalo za zlokobnim oblakom. Zahladilo je,
povjetarac se pretvorio u vihor i vidik joj je odjednom zastro gusti roj uskovitlanih cvjetnih
latica. Umjesto milovanja meke i vlažne zemlje, pod stopalima je osjetila grebanje oštrog,
hladnog šljunka, a nekoć raspjevane ptice ukipjele su se na granama. Tresla se od straha.
Dvadesetak metara ispred nje, iz visoke trave izvirivao je golem, siv kamen. Htjela se vratiti
predivnoj, osunčanoj cvjetnoj livadi, ali nešto ju je tjeralo naprijed. Morala je saznati što je iza
kamena.
Sto mu se više približavala, do ušiju joj je dopiralo sve glasnije nabijanje. Bam! Bam! Bam!
Ubrzala je korak preko oštrog šljunka i rukama razmaknula travu. Latice su joj se zalijetale u
oči, a vjetar oštro bičevao lice. Pred samim se kamenom srušila na sve četiri i prestravljeno
vrisnula kad je shvatila gdje je. Kamen je bio Gerryjev grob. Bam! Bam!Bam! Gerry
pokušava izaći. Doziva je! Holly! Holly!
Trgnula se iz sna i začula glasno lupanje na ulaznim vratima.
- Holly! Holly! Znam da si tu! Otvori mi, molim te! Bam! Bam! Bam!
Zbunjena i još uvijek u polusnu, dobauljala je do ulaznih vrata i ispred njih ugledala
preneraženu Sharon.
- Isuse Bože! - uzviknula je kad joj je Holly otvorila vrata. - Gdje si ti? Lupam po vratima već
čitavu vječnost.
Žmirkajući i još uvijek ne shvaćajući što se dogodilo, Holly je vir-nula kroz vrata. Prohladno i
svijetlo. Mora da je jutro.
- Mogu li ući? - oglasila se Sharon
- Da, da, naravno - zbunjeno je odvratila i odmaknula se od vrata. - Oprosti, valjda sam
zadrijemala. Nisam te čula.
Sharon ju je pažljivo promotrila i čvrsto zagrlila.
- Izgledaš užasno, Holly - prošaptala joj je u vrat.
- Baš ti hvala - preokrenula je očima.
Sharon nikada nije okolišala i Holly ju je zbog te iskrenosti i voljela. No zbog istog ju je
razloga u posljednjih mjesec dana izbjegavala. Nije htjela čuti istinu. Nije htjela čuti da život
ide dalje i da se mora pomiriti s gubitkom. Htjela je samo... ni sama nije znala što hoće, ali joj
se tugovalo. Ništa joj se drugo nije radilo. Sharon, pak, nije gubila vrijeme.
- Ovdje je užasno zagušljivo - užurbano je otvarala prozore. -Kad si posljednji put pustila
malo svježeg zraka u kuću?
Dograbila je prazne šalice i tanjure, odnijela ih u kuhinju, poslagala u perilicu i nastavila s
pospremanjem. Holly ju je bezvoljno slijedila, slabašno prosvjedujući.
- Daj, nemoj, Sharon. Ja ću to...
- Kada? Sljedeće godine? Kuća ti se pretvara u svinjac, a mi bismo se svi trebali praviti da to
ne primjećujemo? Ajd' ne šizi, nego se lijepo idi gore otuširat, a ja ću nam za to vrijeme
skuhati čaj.
Tuš? Hm. Kad se posljednji put oprala? Sharon je ovaj put vjerojatno ipak ublažila svoj
izravan pristup. Rekla joj je da izgleda samo užasno. A ne izgleda užasno. S masnom kosom,
tamnim izrastom i u prljavom ogrtaču izgleda upravo odvratno. Trebala bi se oprati. Ide pod
tuš. Ali ogrtač ne ide u perilicu. Ogrtač je Gerryjev i njega nikada neće oprati. Neka ostane
točno onakav kakvog ga je Gerry ostavio. Iako... već ni sada nije onakav kakvog ga je ostavio.
10