Arundhati Roy Ministarstvo potpune sreće

141 Pages·2017·2.46 MB·Croatian

1
Arundhati Roy

Ministarstvo
potpune sreće

The Ministry of Utmost Happiness, 2017

2
Neutješenima

Mislim, sve to ovisi o tvojem srcu..

NÂZIM HIKMET

3
1. Kamo stare ptice odlaze uginuti?
2. Khwabgah
3. RaĊanje
4. Dr. Azad Bhartiya
5. Jedna mirna, spora nevratolomna potjera
6. Nekoliko pitanja za poslije
7. Stanodavac
8. Stanarka
9. Prerana smrt gospoĊice Jebeen I.
10. Ministarstvo potpune sreće
11. Stanodavac
12. Guih Kyom

4
U taj čarobni sat, kad sunca više nema, ali je dan još tu, iz stabala banyana na starom groblju otisnu se
horde letipasa da poput dima kliznu nebom ponad grada. Kad šišmiši odu, vrate se vrane. Ţagor njihovog
povratka ne moţe sasvim ispuniti tišinu koju su za sobom ostavili iščezli vrapci i izumrli stari strvinari
bijelih leĎa što su se o mrtvima brinuli više od stotinu milijuna godina. Strvinari su pocrkali od trovanja
diclofenacom. Diclofenac, kravlji aspirin koji se stoci daje radi opuštanja mišića, kao analgetik i sredstvo za
povećanje proizvodnje mlijeka, djeluje - odnosno, djelovao je - na strvinare poput nervnog plina. Svaka
uginula mliječna krava ili bivol, farmakološki opuštenih mišića, postala je otrovni mamac za strvinare.
Kako je stoka bivala sve bolji mliječni stroj, a grad jeo više sladoleda, karamel-kreme, korneta nutty-buddy i
čokoladnih kapljica, pio više mangovog milkšejka, strvinari bi sve češće klonuli glavama kao da su umorni
pa više ne mogu ostati budni. Iz kljuna bi im se iscijedila slina i načinila srebrnastu bradu, a onda bi jedan
po jedan sa svojih grana padali mrtvi.
Malo je tko zamijetio odlazak starih, dobrodušnih ptica. Toliko se toga s radošću još iščekivalo.

1.

KAMO STARE PTICE ODLAZE UGINUTI?

Ţivjela je na groblju kao drvo. U zoru bi ispratila vrane i doĉekala povratak šišmiša. U sumrak ĉinila
obrnuto. IzmeĊu smjena razgovarala je s duhovima strvinara što su lebdjeli meĊu visokim granama. Njeţni
stisak njihovih kandţa ćutila je kao što se u amputiranom udu osjeća bol. Shvatila je kako nisu pretjerano
nesretni što su se oprostili i iz ove priĉe otišli.
Kad se uselila, mjesecima je postojano, kao što ĉine stabla, trpjela usputnu, nenamjernu okrutnost. Ne bi
se okrenula da vidi koji se to djeĉaĉić na nju bacio kamenom, nije okretala glavu da proĉita kakve su joj to
uvrede urezali u koru. Kad bi joj se ljudi rugali - nazivali je klaunom bez cirkusa, kraljicom bez palaĉe - puštala
je da bolna uvreda proĊe kroz grane poput povjetarca, pa bol ublaţavala balzamom šuštavog lišća.
Tek pošto se Ziauddin, slijepi imam koji je nekoć vodio molitvu u dţamiji Fatehpuri, sprijateljio s njom i
poĉeo je posjećivati, susjedstvo je zakljuĉilo kako je došlo vrijeme da je puste na miru.
Jednom davno, ĉovjek koji zna engleski kazao joj je kako njeno ime, kad se napiše obrnuto (na
engleskom) ispadne Majnu. U engleskoj verziji priĉe o Laili i Majnuu, rekao je, Majnu se zove Romeo, dok je
Laila Julija. Njoj je to bilo urnebesno smiješno. “To bi znaĉilo da sam od njihove priĉe skuhala khichdi?”
upitala ga je. “Što će oni kad otkriju kako bi Laila ustvari mogla biti Majnu, Romi je ustvari Juli?” Kad su se
sljedeći put sreli, Ĉovjek Koji Zna Engleski rekao joj je da je pogriješio. Ako joj se ime napiše obrnuto, ispadne
Mujna, što niti je ime niti išta znaĉi. Na to je odvratila: “Nema veze. Ja sam svi oni, ja sam Romi i Juli, ja sam
Laila i Majnu. I Mujna, što ima veze? Tko je uopće rekao da se zovem Anjum? Ne zovem se Anjum, zovem se
Anjuman. Ja sam mehfil, okupljanje. Svega i niĉega, svakog i nikog. Ima li još tko koga treba pozvati? Svi su
pozvani.”
Ĉovjek Koji Zna Engleski kazao je kako je to baš domišljato izrekla. Da njemu to nikad ne bi palo na
pamet. Na to mu je rekla: “Pa kako bi i mogao, s tvojim znanjem urdskog? Ma što ti pada na pamet? Da si, zato
što znaš engleski, odmah zato i pametniji?”
Nasmijao se. Ona se nasmijala njegovom smijehu. Podijelili su cigaretu s filterom. Poţalio se kako su
cigarete Wills Navy Cut kratke i debele, kvalitetom ne opravdavaju cijenu. Ona je odgovorila kako su joj
totalno bolje od marke Four Square ili jako muţevnih cigareta Red & White.
Sad mu se nije mogla sjetiti imena. Moţda ga nikad nije ni znala. Nema njega odavno, Ĉovjeka Koji Zna
Engleski, otišao je već kamo je morao. A ona ţivi na groblju iza drţavne bolnice. Društvo joj je pravio ĉeliĉni
ormar Godrej u kojem je drţala svoju glazbu - vrpce i izgrebane ploĉe - stari harmonij, odjeću, nakit, oĉeve
knjige s pjesmama, svoje albume s fotografijama i nekoliko izrezaka iz novina koji su preţivjeli lomaĉu u
Khwabgi. Kljuĉ na crnom koncu objesila je oko vrata, uz savijenu srebrnu ĉaĉkalicu. Spavala je na izlizanom
perzijskom sagu koji je preko dana drţala pod kljuĉem, a noću bi ga razmotala izmeĊu grobova (kao šalu koju
s drugima nije dijelila, nikad se ne bi dvije noći zaredom smjestila izmeĊu istih grobova). I dalje je pušila. Još
uvijek Navy Cut.
Jednog jutra, dok mu je naglas ĉitala iz novina, stari ju je imam, koji je oĉito uopće nije slušao, upitao, i to
onako, kao usput: “Je li istina da se kod vas ĉak i hindusi pokapaju, a ne kremiraju?”
Naslutila je da bi pitanje moglo biti problematiĉno, pa je odugovlaĉila s odgovorom. “Istina?Je li što
istina? Što je to ustvari istina?”
Imam nije htio dopustiti da ga skrene protupitanjima pa je promrmljao automatski odgovor. “Sach
Khuda hai. Khuda hi Sadi hai.” Istina je Bog. Bog je istina. Mudrost kakva se mogla proĉitati na straţnjoj
strani oslikanog kamiona koji juri cestom. Onda je stisnuo svoje slijepe zelene oĉi i upitao prepredeno zelenim
šaptom: “Reci, kad tvoji preminu, gdje ih pokopaju? Tko pere mrtvace? Tko izgovara molitvu?”
Anjum dugo nije progovarala. Onda se nagnula prema njemu i šaptom mu odgovorila, nimalo nalik
drvetu: “Imam-sahibe, kad ljudi spominju boje - crvenu, plavu, naranĉastu, kad opisuju nebo u suton, ili
5
mjeseĉinu za ramazana - što tada pomisliš?”
Nakon što su jedno drugo tako duboko, gotovo smrtno ranili, sjedili su zajedno u tišini na neĉijem
osunĉanom grobu i krvarili. Naposljetku je šutnju prekinula Anjum.
“Reci ti meni”, rekla je. “Ti si imam-sahib, nisam ja. Kamo stare ptice odlaze umrijeti? Padaju li po nama
poput kamenja s neba? Nailazimo li na njihova mrtva tijela po ulicama? Ne ĉini li ti se kako je Svevideći,
Svemoćni koji nas je na Zemlju smjestio istovremeno pripremio i odgovarajući postupak kad nas s nje treba
ukloniti?”
Tog dana je imamov posjet svršio ranije nego inaĉe. Anjum ga je pratila pogledom dok je odlazio i
kuckajući traţio put izmeĊu grobova, a sljepaĉki štap bi mu zasvirao kad bi putem naletio na praznu bocu pića
ili odbaĉenu špricu. Nije ga pozivala da se predomisli. Znala je da će se vratiti. Koliko god skrivena bila, znala
je prepoznati istinsku usamljenost. Osjećala je kako na neki neizravni naĉin on njenu hladovinu ne treba
manje nego ona njegovu. A iz iskustva je znala kako je potreba skladište u koje stanu znatne koliĉine
okrutnosti.
Iako se Anjum s Khwabgom nije rastala pretjerano srdaĉno, znala je kako nema pravo odavati mu snove i
tajne.

2.

KHWABGAH

Bila je ĉetvrto od petero djece, rodila se jedne hladne sijeĉanjske noći, uz svjetlo petrolejke (nestalo je
struje), u Sahdţehanabadu, iza zidina Delhija. Ahlam Baji, primalja koja ju je porodila i majci u ruke predala
zamotanu u dvije marame, rekla je: “Deĉko.” Razumljivo je kako je u takvim okolnostima moglo doći do
pogreške.
Mjesec dana nakon što je prvi put ostala trudna, Jahanara-begum i njen suprug odluĉili su kako će dijete,
bude li sin, nazvati Aftab. Redom su dobili tri djevojĉice. Svog Aftaba ĉekali su šest godina. Noć kad se rodio,
Jahanari-begum bila je najsretniji dan u ţivotu.
Ujutro, kad je sunce obasjalo ugodnu, toplu sobu, razmotala je malog Aftaba. Polako je, ispunjena
radošću, pregledavala njegovo sićušno tijelo - oĉi nos glavu vrat pazuha prste na rukama i nogama. U tom
trenutku je otkrila, smješten ispod njegovog muškog spolnog organa, još neformiran, ali sasvim zamjetan
ţenski spolni organ.
Je li moguće da majku prestravi vlastito dijete? Jahanaru-begum jest. Srce joj se odmah stisnulo, a kosti
smrvile u pepeo. Potom je pogledala opet, da provjeri nije li se moţda prevarila. S gaĊenjem je odgurnula ono
što je stvorila, crijeva su joj se zgrĉila, a tanki curak dreka kliznuo niz noge. Pomislila je, ubit će dijete pa sebe.
Na kraju je djetešce opet podigla i privila uz sebe, a sama poĉela propadati kroz raspuklinu izmeĊu svijeta koji
poznaje i svjetova za koje nije ni znala da postoje. U tom ponoru, dok se vrtjela u tmini, sve u što je do tog ĉasa
bila sigurna, od prve do zadnje stvari, od najmanje do najveće, postalo je besmisleno. U jedinom jeziku koji je
znala, urdskom, sve stvari, ne samo ţive, nego baš sve - sagovi, odjeća, knjige, olovke, glazbala - sve to ima
svoj rod. Sve je ili muškog ili ţenskog roda, muškarac ili ţena. Sve osim njenog djeteta. Naravno da zna kako
postoji naziv za takve kao što je on - hijra. Ustvari postoje dva, hijra i kinnar. Ali dvije rijeĉi ne ĉine jezik.
Moţe li se ţivjeti izvan jezika? Naravno, to joj pitanje nije iskrsnulo baš tako formulirano, ili u obliku
jedne, lucidne reĉenice. Iskrsnulo joj je kao neĉujni zametak urlika.

Sljedeći joj je potez bio da se opere i ĉvrsto odluĉi da zasad ne kaţe nikom. Ĉak ni muţu. Zatim je legla
pored Aftaba da se odmori. Kao što se odmorio kršćanski Bog pošto je stvorio nebo i zemlju. Samo što se on
krenuo odmoriti kad mu se svijet koji je stvorio uĉinio logiĉnim, dok se Jahanara-begum odmarala nakon što
joj je ono što je stvorila pogled na svijet sasvim poremetilo.
Naposljetku, pa nije to baš prava vagina, rekla si je. Nije bila otvorena (provjerila je). Bio je to samo
dodatak, nešto djetinje. Moţda se zatvori, ili zalijeĉi, ili kako već drugaĉije nestane. Molit će se u svakom
poznatom hramu i od Svemogućeg traţiti milost. A on će joj udijeliti. Udijelit će. Znala je. Udijelit će. A moţda
je i udijelio, tako da to nije u potpunosti shvaćala.
Ĉim je svanuo dan na koji se osjetila sposobnom za izlazak iz kuće, Jahanara-begum odnijela je malog
Aftaba u dargu hazrata Sarmada Šahida, što je kakvih deset minuta laganog hoda. Tada još nije znala priĉu o
hazratu Sarmadu Šahidu i nije imala pojma što ju je navelo da se tako odluĉno otputi baš do njegovog hrama.
Moţda ju je pozvao on sam. Ili su je privukli neobiĉni ljudi koje su se tamo smjestili, a viĊala ih je kad je
prolazila putem do bazara Meena, ljudi kakve joj u dotadašnjem ţivotu ne bi palo na pamet ni pogledati ako
joj se baš ne bi našli na putu. Sad su joj odjednom postali najvaţniji na svijetu.
Priĉu o hazratu Sarmadu Šahidu nisu znali ni svi posjetioci njegovog turbeta. Neki su znali dijelove, neki
ništa, neki su smislili vlastite verzije. Većini je bilo poznato kako je bio trgovac, armenski Ţidov koji je u
potrazi za svojom ţivotnom ljubavi u Delhi stigao iz Perzije. Malo ih je znalo kako je ta ljubav bio Abhay
6
Chand, djeĉak hindus kojeg je upoznao u Sindu. Većina je znala da se odrekao svoje vjere i preobratio na
islam. Malo ih je znalo kako se na svojem duhovnom putovanju odrekao i ortodoksnog islama. Većina je znala
da je kao goli fakir ţivio na ulicama Sahdţehanabada, prije nego što su ga javno smaknuli. Malo ih je znalo da
nije smaknut zato što je u javnosti hodao gol, već zbog zloĉina apostaze. Aurangzeb, koji je u to doba bio car,
pozvao je Sarmada na svoj dvor i od njega zatraţio da dokaţe kako je pravi musliman tako što će izreći
šehadet: La ilaha illallah, Mohammed ur rasul Allah - Nema boga osim Alaha, Muhamed je Alahov poslanik.
Sarmad je gol stajao u carskom sudištu u Crvenoj tvrĊavi pred porotom koju su ĉinili kadije i mevlane. Kad je
poĉeo izgovarati šehadet, oblaci su prestali ploviti nebom, ptice se usred leta zaustavile, a zrak je u tvrĊavi
postao gust i neprobojan. Ali ĉim je poĉeo, odmah je i stao. Izgovorio je samo prvu frazu: La ilaha. Nema
boga. Ustvrdio je kako ne moţe nastaviti dok ne dovrši svoju duhovnu potragu, kad će svim svojim srcem
moći prigrliti Alaha. Do tog trenutka, rekao je, izgovarati šehadet bilo bi tek travestija. Aurangzeb je naredio
da se Sarmad pogubi, u ĉemu su ga podrţali njegovi kadije.
No bilo bi pogrešno pretpostaviti kako su oni koji su se došli pokloniti hazratu Sarmadu Šahidu, a da nisu
znali priĉu o njemu, to ĉinili iz neznanja i zato što se nisu obazirali na ĉinjenice i povijest. Jer, unutar njegove
darge, Sarmadov nepokorni duh, snaţan, opipljiv i stvarniji od bilo koje zbirke povijesnih ĉinjenica ukazivao
se onima koji bi od njega zatraţili blagoslov. Veliĉao je (ali nikad nije propovijedao) prevlast duhovnosti nad
sakramentom, jednostavnosti nad obiljem i tvrdoglavu, ekstatiĉnu ljubav ĉak i suoĉenu s mogućim
uništenjem. Sarmadov duh onima koji su mu dolazili dopuštao je da njegovu priĉu pretvore u što god im
treba.
Kad je Jahanara-begum u dargi postala dobro poznato lice, ĉula je priĉu (koju je potom i sama
prepriĉavala) kako su Sarmadu glavu odrubili na stepenicama dţamije Jama Masdţid pred pravim morem
ljudi koji su ga voljeli i došli se s njim oprostiti. Priĉu kako mu je glava i nakon što je odrubljena nastavila
recitirati pjesme o ljubavi i kako je sam svoju glavu, koja je i dalje govorila, tako leţerno podigao kao što bi
današnji motociklist pokupio kacigu te se popeo stepenicama u dţamiju, a potom, jednako leţerno, ravno u
nebo. Zato su, govorila je Jahanara-begum (svakom tko ju je htio slušati), u sićušnoj dargi hazrata Sarmada
(koja se poput školjke uhvatila za podnoţje stepenica Jama Masdţida, na istom mjestu gdje mu se krv niz
stepenice slila u lokvu), pod, zidovi i strop turbeta crvene boje. Prošlo je više od tristo godina, rekla bi, a
Sarmadova krv i dalje se ne da sprati. Kojom god mu bojom oliĉe turbe, ustvrdila je, s vremenom se sama od
sebe pretvori u crvenu.
Kad se prvi put probila kroz okupljeno mnoštvo - izmeĊu prodavaĉa amajlija i eteriĉnih ulja, ĉuvara
hodoĉasniĉke obuće, bogalja, prosjaka, beskućnika, koza koje se goje za klanje na Kurban-bajram i skupine
tihih, postarijih eunuha koji su se ispred hrama naselili pod ceradom - pa ušla u sićušnu crvenu komoru,
Jahanara-begum osjetila je spokoj. Buka s ulice utihnula je, kao da dolazi izdaleka. Sjedila je u kutu sa
zaspalom bebom u krilu i promatrala ljude, muslimane i hinduse, kako dolaze sami ili u parovima i uz rešetku
oko grobnice vezuju crveni konac, crvene narukvice i listiće papira kojima od Sarmada mole blagoslov. Tek
kad je u kutu zamijetila gotovo prozirnog starca suhe, papirne koţe i tanke brade nalik pauĉini kako sjedi i
ljulja se naprijed-natrag u tihom plaĉu kao da mu je slomljeno srce, Jahanara-begum dopustila je i sebi da joj
poteknu suze. Ovo mi je sin, Aftab, šapnula je hazratu Sarmadu. Donijela sam ti ga. Čuvaj ga. I nauči me
kako da ga zavolim.
Hazrat Sarmad nije se oglušio.

PRVIH NEKOLIKO GODINA Aftabovog ţivota tajna Jahanare-begum bila je na sigurnom. Dok je ĉekala da
mu zaraste ţenski organ, drţala ga je uz sebe i ĉuvala kao oko u glavi. Aftabu ĉak ni nakon što je rodila mlaĊeg
sina Saqiba, nije dopuštala da se previše udaljuje. Ljudi to nisu drţali neobiĉnim za ţenu koja je tako dugo i
briţno ĉekala da rodi sina.
Aftab je s pet godina krenuo u mušku medresu s nastavom na urdskom i hindskom u Chooriwali Gali
(sokaku prodavaĉa narukvica). Za godinu dana nauĉio je naizust dobar dio Kurana na arapskom, iako baš nije
bilo jasno koliko je toga razumio - što je vrijedilo i za drugu djecu. Aftab je bio meĊu boljim uĉenicima, ali od
najranije mladosti bilo je oĉito kako njegov dar leţi u glazbi. Bio je obdaren milozvuĉnim, lijepim glasom i
melodiju bi zapamtio ĉim bi je ĉuo. Roditelji su ga odluĉili poslati ustadu Hameedu Khanu, izvrsnom mladom
glazbeniku koji je u svojem skuĉenom stanu u mahali Chandni skupine djece pouĉavao hindustanskoj
klasiĉnoj glazbi. Mali Aftab nije propustio nijedno predavanje. Do devete godine mogao je dobrih dvadeset
minuta pjevati stilom bada khayal u ragama Yaman, Durga i Bhairav tako da mu se glas od rekhaba u ragi
Poriya Dhanashree odbija stidljivo poput kamenĉića koji odskakuje površinom jezera. Pjesme ţanrova chaiti i
thumri mogao je pjevati vješto i pribrano poput kurtizane iz Lakhnaua. Isprva je to ljude zabavljalo pa su ga
ĉak i poticali, ali uskoro su ga druga djeca poĉela zadirkivati i podsmjehivati mu se: on je ustvari ona. On nije
on ili ona. On je on i ona. Onaon, onona, on-na, on-na!
Kad je zadirkivanje postalo nepodnošljivo, Aftab je prestao odlaziti na glazbene satove. Ali ustad
Hameed, koji je za njim bio lud, ponudio je da ga pouĉava privatno, kao mentor. I tako se glazbena poduka
nastavila, samo što Aftab više nije ţelio ići u školu. Jahanara-begum dotad je već više ili manje izgubila svaku
nadu. Nigdje nije bilo nikakvih znakova da će se izlijeĉiti. Uspjelo joj je, nizom domišljatih izgovora, na
nekoliko godina odgoditi sunećenje. Ali mladi Saqib bio je sljedeći kojeg je to ĉekalo i znala je kako više nema
vremena za odgaĊanje. Naposljetku je uĉinila što je morala. Skupila je hrabrost i sve kazala muţu, slomila se
od tuge, ali i olakšanja što napokon ima s kim podijeliti noćnu moru.
7
Njen suprug Mulaqat Ali bio je hećim, lijeĉnik ljekovitim biljem i zaljubljenik u poeziju na urdskom i
perzijskom. Cijeli ţivot je radio za obitelj drugog hećima - Abdula Majida, koji je pokrenuo popularnu robnu
marku šerbeta Rooh Afza (što na perzijskom znaĉi “eliksir za dušu”). Rooh Afza je trebao biti preparat za
okrepu, a radio se od sjemenki portulaka, groţĊa, naranĉi, lubenica, metvice, mrkve, malo špinata, kus-kusa,
lotosa, dvije vrste ljiljana i destilata bugarske ruţe. Ali ljudi su otkrili kako dvije velike ţlice ovog gaziranog
crvenog sirupa u ĉaši hladnog mlijeka, pa ĉak i pomiješanog s obiĉnom vodom imaju ne samo odliĉan okus već
predstavljaju i uĉinkovitu obranu od vrelih delhijskih ljeta i neobiĉnih groznica koje donose pustinjski
vjetrovi. Uskoro je nesuĊeni lijek postao najpopularnije ljetno piće u cijeloj regiji. Rooh Afza izrastao je u
prosperitetno poduzeće ĉije ime je poznato svima. Ĉetrdeset godina dominirao je na trţištu, a iz glavne
tvornice u starom gradu isporuĉivao se na jug sve do Hajderabada i na zapad do Afganistana. Onda je došlo do
podjele zemlje. Boţja karotida prsnula je na novoj granici izmeĊu Indije i Pakistana i mrţnja je ubila milijun
ljudi. Susjedi su se uhvatili za gušu kao da se nikada nisu poznavali, jedni drugima išli u svatove i pjevali
pjesme onih drugih. Gradske zidine su razvaljene. Stare obitelji su pobjegle (muslimanske). Nove su stigle
(hinduske) i naselile se pod zidinama. Rooh Afzu to je teško pogodilo, no tvrtka se brzo oporavila i otvorila
pakistansku podruţnicu. Ĉetvrt stoljeća kasnije, nakon holokausta u Istoĉnom Pakistanu, otvorila je i drugu, u
novoj zemlji, Bangladešu. Ali naposljetku je eliksir za dušu koji je preţivio ratove i krvavo raĊanje tri nove
drţave, kao i većinu stvari na ovom svijetu, pregazila Coca-Cola.
Iako je Mulaqat Ali kao cijenjeni zaposlenik uţivao povjerenje Abdula Majida, plaća koju je primao nije
bila dovoljna da obitelj veţe kraj s krajem. Zato je nakon radnog vremena kod kuće primao privatne pacijente.
Jahanara-begum je obiteljskom budţetu doprinosila što bi uspijevala zaraditi izradom bijelih pamuĉnih
gandijevskih kapa koje je naveliko prodavala vlasnicima hinduskih dućana u Chandni Chowku.
Mulaqat Ali bio je izravan potomak mogulskog cara Dţingis-kana, a njegov rodoslov vodio je do carevog
drugog sina Ĉagataja. Rodoslov je bio minuciozno predstavljen na komadu ispucanog pergamenta i u
limenom kovĉeţiću punom poţutjelih, suhih listova za koje je vjerovao kako podrijetlo potvrĊuju i
objašnjavaju kako su to potomci šamana iz pustinje Gobi koji su vjerovali u Vjeĉno Modro Nebo i nekoć su ih
drţali za neprijatelje islama, postali zaĉetnici mogulske dinastije koja je Indijom vladala stoljećima i kako je
njegova vlastita obitelj, potomak Mogula sunita, prešla u šijite. Ponekad bi, moţda jednom u dvije godine,
otvorio svoj kovĉeţić i novinarima koji bi ga posjetili pokazivao papire, iako oni uglavnom za njih nisu marili
niti su ga shvaćali ozbiljno. Krajnji domet tih intervjua bio je da ga u šali spomenu u posebnoj reportaţi
vikendom posvećenoj Old Delhiju. Ako bi ĉlanak dobio dvije stranice, moţda bi objavili i sliĉicu Mulaqata
Alija, uz kakvu fotografiju nekog jela iz mogulske kuhinje, iz daljine snimljenih muslimanskih ţena u burkama
dok se voze u rikšama s biciklom koje se u koloni vuku prljavim uliĉicama i, naravno, obavezni kadar odozgo
tisuća muslimanskih muškaraca s bijelim kapicama, u savršenoj formaciji, kako za molitve klanjaju u Jama
Masdţidu. Neki ĉitatelji su ovakve slike doţivljavali kao dokaz uspjeha indijskog sekularnog usmjerenja i
vjerske tolerancije. Drugi bi osjetili zericu olakšanja što muslimansko stanovništvo Delhija djeluje zadovoljno
ţivotom u svojem ţivahnom getu. Treći su pak mislili kako je to dokaz da se muslimani ne ţele “integrirati”,
usredotoĉeni na vlastito razmnoţavanje i organiziranje, a uskoro će ugroziti hindusku Indiju. Utjecaj onih koji
su se slagali s potonjim širio se zabrinjavajućim tempom.
Što god bi naposljetku osvanulo u novinama, Mulaqat Ali uvijek je, sve do duboke starosti, posjetitelje u
svojim skuĉenim odajama primao izlizanom elegancijom plemića. O prošlosti je govorio dostojanstveno, ali
nikad s nostalgijom. Opisao bi kako su njegovi preci u trinaestom stojeću vladali carstvom koje se protezalo od
zemalja koje se danas nazivaju Vijetnam i Koreja sve do MaĊarske i Balkana, od sjevernog Sibira do
Dekanskog poluotoka u Indiji, najvećim imperijem koji je svijet ikada vidio. Intervju bi ĉesto završio tako što
bi izrecitirao dvostih jednog od svojih omiljenih urdskih pjesnika, Mira Taqija Mira:

Jis sar ko ghurur aaj hai yaan taj-vari ka
Kal uss pe yahin slior hai phir nauhagari ka

Glava na kojoj se danas ponosno kruna diĉi
Sutra će, baš tu, uz tuţbalice pod zemlju sići

Većina njegovih posjetitelja, drskih emisara nove vladajuće klase i jedva svjesnih vlastite arogancije, nije
posve shvaćala znaĉenje kupleta ponuĊenog poput kakvog zalogaja koji treba sprati ĉašicom gustog, slatkog
ĉaja. Shvatili su naravno da se tu radi o tuţbalici za propalim carstvom ĉije su se granice skupile u prljavi geto
okruţen ruševnim zidovima starog grada. ljesu, shvaćali su kako je to istovremeno i ţalobni komentar
skuĉenih uvjeta u kojima ţivi sam Mulaqat Ali. Ono što nisu uspijevali razumjeti jest da dvostih predstavlja
prepredeni zalogaj, perfidnu somosu, upozorenje umotano u ţalovanje, koje laţnom poniznošću nudi erudit
posve siguran da slušatelj ne govori urdski, jezik koji je i sam, kao i većina njegovih govornika, postupno
postajao getoiziran.
Strastvena ljubav prema poeziji Mulaqatu Aliju nije bila tek hobi koji nema nikakve veze s njegovim
poslom hećima. Vjerovao je kako se poezijom gotovo svako oboljenje moţe izlijeĉiti, ili barem korisno lijeĉiti.
Svojim pacijentima propisivao bi poeziju kao što su drugi hećimi davali recepte za lijekove. Iz svog
pozamašnog repertoara izvlaĉio bi nestvarno prikladne kuplete za svaku bolest, prigodu, svako raspoloţenje i
svaku, ma koliko sofisticiranu promjenu politiĉke klime. Zbog te navade okolni ţivot ĉinio mu se izrazitije
smislenim i istovremeno manje posebnim nego što je stvarno bio. Sve je proţimao blagi prizvuk ustajalosti,
osjećaj kako se sve što se dogaĊa, jednom već dogodilo. Da je sve već opisano, opjevano, komentirano i
8
zavedeno u inventar povijesti. Da nije moguće ništa novo. Moţda bi se baš zbog toga mladi meĊu kojima bi se
zatekao ĉesto uz smijeh razbjeţali kad bi naslutili da im slijedi kakav kuplet.
Kad mu je Jahanara-begum rekla za Aftaba, Mulaqatu Aliju moţda se po prvi put u ţivotu dogodilo da ne
moţe naći prikladan dvostih. Trebalo mu je neko vrijeme da prevlada šok. Kad se malo povratio, prekorio je
ţenu što mu to nije rekla prije. Sad su druga vremena, rekao je. Ţivimo u moderno doba. Uvjerenje kako se
sinovljev problem moţe riješiti jednostavnim medicinskim zahvatom. Naći će lijeĉnika u New Delhiju, daleko
od šaputanja i govorkanja koja se stalno šire starim gradom. Svemogući pomaţe onima koji si sami pomognu,
rekao je pomalo strogim glasom supruzi.
Tjedan dana poslije, odjeveni u najbolju odjeću i s nezadovoljnim Aftabom kojem su navukli muţevno
sivo paštunsko odijelo s crnim, vezenim prslukom, kapicom i cipelama jooti, vrhova zavijenih uvis poput
pramca gondole, u konjskom dvopregu otputili su se u ĉetvrt Nizamuddin Basti. Sluţbeni razlog putovanja bio
je posjet mogućoj nevjesti nećaka Aijaza - najmlaĊeg sina starijeg brata Qasirna, koji se nakon podjele zemlje
preselio u Pakistan, gdje je radio u podruţnici Rooh Afze u Karachiju. Onaj stvarni bio je pregled na koji su se
naruĉili kod dr. Ghulama Nabija, koji je sebe nazivao “seksologom”.
Dr. Nabi o sebi je volio misliti kao o znanstveniku koji se ljudima obraća izravno, bez uvijanja. Kad je
pregledao Aftaba, rekao je kako mali nije, u medicinskom smislu, hijra - ţena zarobljena u muškom tijelu -
iako bi se, iz praktiĉnog razloga, taj naziv mogao rabiti. Aftab je, po njemu, rijedak primjer hermafrodita,
osobe koja ima i muška i ţenska obiljeţja, iako se s vanjske strane gledano, ĉini da preteţu muška. Rekao im je
da moţe preporuĉiti kirurga koji će ţenski organ zatvoriti, zašiti ga. Moţe mu propisati i tablete. Ali, rekao je,
problem nije tek površan. Terapija će sasvim sigurno pomoći, ali vjerojatno će se pojavljivati “sklonosti hijre”.
(Fitrat je bila rijeĉ kojom se posluţio za “sklonosti”.) Potpuni uspjeh ne moţe jamĉiti. Mulaqat Ali već se bio
spreman uhvatiti za bilo kakvu slamku pa ga je dijagnoza obodrila. “Sklonosti?” rekao je. “Sklonosti nisu
problem. Svatko ima nekakve sklonosti... sa sklonostima se uvijek moţemo nositi.” Iako posjet dr. Nabiju nije
riješio pitanje, kako je stvar vidio Mulaqat Ali, Aftabovog oboljenja, puno mu je pomogao. Mulaqat Ali sad je
dobio odrednice kakav stav zauzeti, kako smiriti brod koji se poĉeo opasno naginjati na moru
nerazumijevanja bez pogodnih dvostiha. Sad je svoju muku mogao prevesti u praktiĉan problem i svu energiju
usredotoĉiti na pitanje koje mu je bilo sasvim jasno: kako skupiti novac za operaciju?
Smanjio je izdatke za hranu i reţije i sastavio popis ljudi i roĊaka od kojih bi mogao posuditi novac.
Istovremeno se upustio u kulturalni projekt pobuĊivanja muţevnosti u Aftabu. Nastojao je na njega prenijeti
svoju ljubav prema poeziji i odgovarao ga od pjevanja thumri i chaiti napjeva. Ostajao je budan dokasna i
Aftabu pripovijedao o njihovim ratniĉkim precima i hrabrosti koju su pokazivali na bojnom polju. Aftaba se
ove priĉe nisu dojmile. Ali kad je ĉuo pripovijest kako je Temudţin - Dţingis-kan - osvojio ruku svoje
prekrasne ţene Borte Khatun, kako ju je suparniĉko pleme otelo pa se Temudţin borio gotovo sam protiv
cijele vojske ne bi li je izbavio, jer ju je toliko volio, Aftab je zakljuĉio kako bi rado bio na njenom mjestu.
Dok su mu sestre i brat boravili u školi, Aftab bi satima s njihovog balkonĉića promatrao Chitli Qabar -
sićušni hram pjegave koze za koju se govorilo da ima nadnaravne moći - i guţvu na ulici u kojoj su stanovali,
koja se spajala s Matia Mahal Chowkom. Brzo je nauĉio prepoznavati kadencu i ritam kvarta, koji se u osnovi
sastajao od niza urdskih psovki - jebem ti mater, jebi si sestru, nabijem te na majčin kurac - koji je pet puta
dnevno prekidao poziv na molitvu iz Jama Masdţida i nekolicine drugih manjih dţamija u starom gradu. Dok
se Aftab strogo drţao svoje osmatraĉnice i budno iz dana u dan motrio ukupna dogaĊanja u mahali, Guddu
Bhai, naprasiti prodavaĉ riba koji je rano izjutra svoja kolica s blještavim ribama smještao u središtu kvarta,
bez greške bi se, kao što Sunce izlazi na istoku i zalazi na zapadu, pretopio u izduţeni oblik Wasima, visokog,
prijaznog prodavaĉa koji je popodne nudio kekse naan khatai, koji bi se potom skupio u Yunusa, niskog,
vitkog, veĉernjeg prodavaĉa voća, a ovaj bi se pak kasno naveĉer proširio i napuhao u Hassana Miana,
krupnog prodavaĉa najboljeg ovĉjeg pilava u Matia Mahali, koji je mušterijama vadio iz golemog bakrenog
lonca. Jednog proljetnog jutra Aftab je ugledao visoku ţenu uskih bokova s jarkim ruţem na usnama, zlatnim
cipelama s visokom petom i u sjajnim zelenim, satenskim šalvarama i tunici kako se cjenka s prodavaĉem
narukvica Mirom, kojem je dodatni posao bilo mjesto podvornika hrama na bazaru Chitli Qabar. Svake veĉeri,
kad bi zatvorio svetište i štand, svoje narukvice bi ostavio u grobnici. (Sredio je da se radno vrijeme poklapa.)
Aftab nikada nije vidio ništa sliĉno toj visokoj ţeni s ruţem na usnama. Sjurio se stubištem na ulicu i diskretno
je pratio dok je kupovala kozje papke, ukosnice, guave i dala da joj se popravi traka na sandali.
Htio je biti ona.
Pratio ju je ulicom sve do Turkmanovih vrata i dugo ostao stajati ispred plavog ulaza u kojem je nestala.
Obiĉnoj ţeni ne bi bilo dopušteno da tako odjevena šparta ulicama Sahdţehanabada. Ovuda su ţene hodale u
burkama ili tijelo pokrivale do dlanova i stopala. Ţena koju je slijedio mogla se ovako odijevati i hodati samo
zato što ustvari nije ţena. A što god da je bila, Aftab je to poţelio biti. Ĉak i više nego naći se na mjestu Borte
Khatun. I on bi htio poput nje kliziti pored mesnica u kojima su poput velikih mesnatih zidina visjela obješena
i oderana cijela kozja trupla; htio je s podrugljivim osmijehom proći pored muškog frizerskog salona Novi stil
ţivota gdje je brijaĉ Iliyaas šišao mladog, vitkog mesara Liaqata i mazao mu kosu briljantinom. Htio je
ispruţiti narukvica prepunu ruku nalakiranih noktiju i sofisticirano ribi podignuti škrge da provjeri koliko je
svjeţa prije nego što se krene cjenkati. Htio je onako samo malo podići šalvare dok prekoraĉuje lokvicu vode -
taman toliko da pokaţe srebrne ogrlice oko gleţnja.
Višak kod Aftaba nije bio ţenski organ.
Sad je vrijeme provodio na glazbenoj nastavi i ispred plavog ulaza u kuću u Gali Dakotanu u kojoj je
ţivjela visoka ţena. Doznao je kako joj je ime Bombay Silk i da ih ima još sedmero nalik njoj, Bulbul, Razia,
Heera, Baby, Nimmo, Marija i Gudiya, a svi ţive zajedno u stambenoj zgradi s plavim ulazom. Imaju i ustada,
9
gurua imenom Kulsoom Bi, osobu stariju od ostalih, s ulogom glave kuće. Aftab je doznao kako se njihov
haveli zove Khwabgah - Kuća snova.
Isprva su ga tjerali jer su svi, pa tako i stanari u Khwabgi, poznavali Mulaqata Alija i nitko mu se nije ţelio
zamjeriti. Ali Aftab bi se, usprkos svim mogućim prijekorima i kaznama, uporno, dan za danom, vraćao na
svoje mjesto. Jer je to bilo jedino mjesto na ovom svijetu gdje mu se ĉinilo da mu je zrak napravio prostora.
Kad bi stigao, izgledalo mu je kao da se zrak miĉe, pomakne se poput prijatelja u školi koji mu radi mjesto u
školskoj klupi. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci Aftab se naposljetku, nakon što im je poĉeo obavljati razne
sitnice, nosio prtljagu i glazbala kad su obilazili grad, masirao im umorne tabane na kraju radnog dana, uspio
uvući u Khwabgu. Konaĉno je svanuo dan kad su ga pustili ući. U taj je obiĉan, derutni dom ušao kao da ulazi
na rajske dveri.
Iza plavih vrata nalazilo se poploĉeno dvorište zaštićeno visokim zidovima, s ruĉnom crpkom za vodu u
jednom kutu i drvom mogranja u drugom. Iza duboke verande s kaneliranim stupovima nalazile su se dvije
prostorije. U jednoj je popustio strop, a zidovi se urušili u hrpu šute u koju se naselila maĉja obitelj. Soba koja
se nije urušila bila je velika, u priliĉno dobrom stanju. Uz oljuštene, svjetlozelene zidove bila su poredana
ĉetiri drvena i dva ormara Godrej prekrivena slikama filmskih zvijezda kao što su Madhubala, Waheeda
Rehman, Nargis, Dilip Kumar (ĉije je pravo ime Muhammad Yusuf Khan), Guru Dutt i mjesna zvijezda
Johnny Walker (Badruddin Jamaluddin Kazi), komiĉar koji bi osmijeh na lice navukao i najtuţnijem ĉovjeku
na svijetu. Na vratima jednog od tih kredenca nalazilo se mutno, veliko ogledalo. U drugom kutu oljušteni
noćni ormarić. Sa stropa su visjeli okrhnuti, slomljeni luster na kojem je gorjela samo jedna ţarulja i
tamnosmeĊi ventilator na dugom stalku. Ventilator je imao ljudske crte - bio je stidljiv, mušiĉav i
nepredvidljiv. Imao je i svoje ime, Usha. Usha nije više bio mlad pa ga je ĉesto trebalo prodrmati i ohrabriti
metlom dugog drška, a onda bi proradio i polako se vrtio kao plesaĉica na štangi. Na jedinom krevetu u cijeloj
zgradi spavala je ustad Kulsoom Bi, a iznad kreveta visjela je krletka s njenom papigom Birbalom. Ako
Kulsoom Bi noću ne bi bila blizu, Birbal bi kriještao kao da ga kolju. U budnom stanju bio je u stanju ispaliti
opaki niz psovki kojem je uvijek prethodio napola podrugljivi, napola koketni Ai Hai! koji je pokupio od
cimera. Birbalova omiljena psovka bila je ona koja se u Khwabgi najĉešće mogla ĉuti: Saali Randi Hijra (Jebi
si sestru, kurvanjska hijro). Birbal je znao sve varijacije psovke. Mogao ju je promrmljati, izgovoriti koketno,
izreći u šali, sa simpatijama kao i s istinskom, slijepom srdţbom.
Svi su drugi spavali na verandi, a leţajeve bi preko dana smotali poput golemih jastuka. Zimi, kad bi se u
dvorište uvukla studena izmaglica, svi bi se nagurali kod Kulsoom Bi u sobi. U zahod se ulazilo kroz ruševine
urušene sobe. Umivali su se na crpki, redom. Besmisleno strmo, usko stubište vodilo je do kuhinje na prvom
katu. Kuhinjski prozor gledao je na kupolu crkve Svetog Trojstva. Marija je bila jedina kršćanka meĊu
stanarima Khwabge. U crkvu nije išla, ali je oko vrata nosila kriţić. Gudiya i Bulbul bili su hindusi i
povremeno bi odlazili u hramove u koje su ih puštali. Ostali su bili muslimani. Posjećivali su Jama Mesdţid i
svaku dargu u kojoj bi ih pustili u unutrašnje odaje (zato što se, za razliku od bioloških ţena, hijre nisu
smatrale neĉistima jer nisu dobivale menstruaciju). Najmuţevnija osoba u Khwabgi menstruaciju je ipak
imala. Bizmila je spavala na kuhinjskoj terasi na katu. Mala, ţilava mraĉna ţenica s glasom kao u autobusne
sirene. Prije nekoliko godina preobratila se na islam i doselila u Khwabgu (što nije bilo povezano) nakon što ju
je muţ, vozaĉ autobusa zaposlen u Delhi Transport Corporation, izbacio iz kuće jer mu nije rodila dijete.
Naravno, nikad mu nije palo na pamet kako bi krivnja mogla biti i na njemu. Bizmila (koja se prije zvala
Bimla) vodila je kuhinju i Khwabgu od neţeljenih uljeza ĉuvala ţestoko i nemilosrdno kao kakav ĉikaški
gangster. Bez njenog izriĉitog dopuštenja mladićima je ulazak bio strogo zabranjen. Ĉak se ni redovitim
mušterijama, poput Anjuminog budućeg klijenta Ĉovjeka Koji Zna Engleski, nije dopuštalo dolaziti, pa su si
svoje randevue morali organizirati sami. Bizmili je na terasi društvo pravila Razia, koja je sišla s uma i izgubila
pamćenje pa više nije znala tko je i odakle je. Razia nije bila hijra. Bila je muškarac koji se odijeva kao ţena.
No nije htjela da je smatraju ţenom, nego muškarcem koji ţeli biti ţena. Ljudima je (ĉak i hijrama) odavno
prestala objašnjavati u ĉemu je razlika. Razia je po cijeli dan na krovu hranila golubove i sve razgovore vjeĉito
skretala na tajni, nekorišten vladin program (dao-pech, kako ga je nazivala) koji se, kako je otkrila, bavi
hijrama i ljudima poput nje. U tom programu svi bi se smjestili u stambeno naselje i dobili drţavne mirovine
pa za ţivot više ne bi morali zaraĊivati tako što će se baviti, kako je ona to opisala, badtameezijem - lošim
ponašanjem. Razijina druga tema bila je drţavna mirovina za uliĉne maĉke. Iz nekog razloga, njen neusidreni
um lišen sjećanja nepogrešivo se fokusirao na vladine programe.
Aftabu je prva prava prijateljica u Khwabgi postala Nimmo Gorakhpurka, najmlaĊa stanarka i jedina sa
završenom srednjom školom. Nimmo je pobjegla od kuće u Gorakhpuru, gdje joj je otac radio kao viši
ĉinovnik u Glavnoj pošti. Iako se gradila kao da je puno starija, ustvari je bila tek šest ili sedam godina starija
od Aftaba. Bila je niska i bucmasta, guste, kovrĉave kose, zapanjujućih obrva zakrivljenih poput sablji
krivošija i nevjerojatno gustih trepavica. Bila bi lijepa da joj nije brzo rasla brada, zbog ĉega joj je koţa ispod
šminke djelovala plava, ĉak i kad bi se obrijala. Nimmo je bila opsjednuta zapadnjaĉkom ţenskom modom i
ljubomorno je ĉuvala svoju zbirku modnih ĉasopisa koje je nabavila od preprodavaĉa starih ĉasopisa i knjiga s
nedjeljnog sajma na ploĉnicima u Daryaganju, pet minuta hoda od Khwabge. Naushad, jedan od prodavaĉa,
svoju robu nabavljao je od smetlara koji su na ruti imali strana veleposlanstva u Shantipathu, uvijek bi ih
spremio sa strane i prodavao joj uz veliki popust.
“Je l' znaš zašto je Bog stvorio hijre?” upitala je jednog popodneva Aftaba dok je listala raskupusani
Vogue iz 1967. i zastajkivala nad slikama plavokosih dama golih nogu koje su je tako oĉaravale.
“Ne znam, zašto?”
“Kao eksperiment. Odluĉio je nešto stvoriti, ţivog stvora kojem sreća nije moguća. Pa je stvorio nas.”
10