Table Of Content

1 • 25 DANA • Anamarija Tenđera Postoje riječi koje ne mogu nadglasati tišinu. Vlastita naklada Mirkovci, 2019. 2 Anamarija Tenđera 25 dana Urednica Ana-Marija Posavec Naslovnica Anamarija Tenđera Lektorica Ana-Marija Posavec Vlastita naklada Anamarija Tenđera Tisak Zebra, Vinkovci ISBN 978-953-48917-0-4 Copyright © 2019. Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvu obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava. 3 23. veljače 1947. Na taj si dan rođena. Na taj si dan prije mnogih dana započela stvaranje koje me dovelo ovdje gdje sam sada. Na današnji sam ti dan zahvalna što si u meni pronalazila toliku radost i ljubav. Toliku, da ju ni jedno drugo biće ne može uništiti. Suzama sam te ispratila kao što si ti svake godine ispraćala mene. Kao što si me s radosnicama dočekivala na skalama gdje smo sjedile do kasno u noć. Na današnji dan, baš na ovaj dan, zahvalna sam ti što si toliku borbu prenijela na mene tog 7. siječnja 2018. Da nije bilo tvoje borbe, ništa ne bih uspjela prijeći. Hvala ti što kroz uspomene i dalje živiš s nama. Neka ti je sretan rođendan ondje gdje je sve bolje, jer upravo si to bolje i zaslužila. 4 Prije svega, kako to uvijek biva, želim zahvaliti svima koji su mi pomogli i nesvjesno bili moja inspiracija. Hvala roditeljima, bratu i sestri koji su svakodnevno i bez prestanka podnosili moje filozofiranje i gomilanje knjiga. Hvala ljudima koji su s osmijehom odgovarali na moja iznenadna, neočekivana pitanja i izjave. Hvala divnom knjižničaru koji mi je svojom vedrinom usađen u misli kao prekrasna osoba toploga osmijeha. Hvala ljudima koji su mi posluživali topla pića u objektu gdje su nastajale mnoge ideje i rečenice. Hvala svima onima s kojima sam doživjela i neugodna iskustva. Zbog Vas sam naučila mnoge lekcije i uspjela svladati životne prepreke. Za kraj, veliko hvala Luki koji mi je svojim odustajanjem pokazao svu snagu koju držim u sebi. Hvala Vam svima! Zbog Vas sam ovo što jesam i što ću tek postati! U knjizi je upisan svatko od Vas. Vi ste moj tim. 5 Knjigu posvećujem sebi. Onoj staroj sebi. Njome započinjem cijeli jedan novi život. 6 Draga osobo! Prije nego se uputiš u putovanje kroz ove, golom emocijom ispisane stranice, voljela bih da saznaš nešto o njihovom nastanku. Kroz život sam susrela mali broj ljudi, ali znatno veći broj onih koje ne mogu tako nazvati. Kao i Asia, dan danas vjerujem u dobro pa bih i crnome vragu pružila ruku. Kroz knjige sam od prvoga razreda osnovne škole živjela neke sasvim druge živote i putovala drugim galaksijama. Vodila sam svoje dnevnike, pisala pjesme, sastave i osvrte na ono što bih pročitala. Sve do jednoga dana… Sve dok se nisam uhvatila u želji da svoju maštu i riječi ispišem onako kako su ih ispisivali mnogi drugi. Oni – drugi– čija sam imena gledala na policama u svojoj sobi i na policama knjižnice koja se krije u kutku mog malog grada. Mjesecima sam zamišljala kako bi moj glavni lik izgledao, kako bi razmišljao i kroz što bi prolazio te sam shvatila kako želim da ga upoznaš iznutra. Da upoznaš njegov stav, slabost, želju… Da mu upoznaš unutrašnjost. Kako izgleda izvana neću ti u potpunosti otkriti jer želim da kroz već stvorene stranice nastaviš zamišljati, maštati... Mnogi detalji i velike stvari samo su potekle iz izvora moje mašte, iako su mnoge drage osobe i misli upravo ono s čim sam se i sama susretala proživljavajući stvarni život, izvan korica. Želim da osjetiš riječi, da osjetiš unesene osjećaje i da ti isti osjećaji budu izlaz iz stvarnosti u kojoj se nalaziš. Naša je stvarnost teška, naši su osjećaji često neopisivi, riječi nedorečene. Upravo sam iz tog razloga sastavila nešto što se oko nas često rastavlja i gubi. Želim da osjetiš gubitak, razočarenje, da osjetiš sreću i znatiželju. Želim da osjetiš svaku moguću emociju koju svakodnevno i izvan ovih redaka osjećaš. Bitno je. Doista je bitno da osjećaš. Daj mi priliku da osjećamo zajedno. Da zajedno dišemo, plačemo, smijemo se i pitamo se – Zašto?– dok prelistavamo stranice i iščitavamo odgovore koji nam se pružaju, a možda nisu ono što smo zaželjeli. 7 Želim da upoznaš i mene. Osobu koja je prošla kroz gužvu i tišinu između četiri zida. Znam da si i ti, draga osobo. Koliko god to neobično zvučalo, duša je najintimniji dio našega bića i pružam ti priliku da svoju stopiš s mojom, koja se rasprostire raširenih ruku cijelom ispisanom pričom. Sve u svemu, čudno je dobro. Čudno je uvijek sa strane i vidi sve koliko god ono bilo nevidljivo. Ja sam tu. Vidim te i vidiš me. Sretno! 8 1. Asia Vrijeme je samo kazna koja se naplaćuje, prokletstvo u turobnoj tmini gdje trunke svjetla nema. Ne mogu natrag, ne mogu ni naprijed. Ostajem gdje jesam, iako ne znam gdje to točno stojim. Samo ta nesretna grančica i ja, negdje gdje se susreću silne zemaljske visine sa nebeskim nizinama. Duboko ukorijenjeno drvo koje odbacuje i već odavna odbačeno trulo granje, izgubljeno samo metar od svoga početka. Stoji. Nikada nije ni bilo potrebe da se pomakne s mjesta, tada je već bilo uništeno i bez ikakva smisla, bez snage. Kao da bi snaga tu išta dobro donijela… Ne osjećam kajanje, ne osjećam tugu zbog čina što nastaje u mojoj glavi i sprema se izaći na vidjelo. Sila adrenalina zagrijava krv u venama i stvara snažne, hladne trnce ispod slojeva kože. Nekada sudbinu trebamo preuzeti u svoje ruke. 9 Četvrtak, 23:15 25 dana ranije Ulica je pružala potpuno jeziv i zastrašujući osjećaj uz pretjeranu dozu halucinacija. Pogotovo meni, osobi koja se u devedeset posto slučajeva boji i vlastite sjene, a ne ulice koja je, činilo mi se, već dosta dugo bez rasvjete. Proći će, tješim se. Strah je, ionako, pojava koja je usađena negdje u glavi, kao i sve ostalo što je u njoj bez ikakvog smisla razbacano. Ne može me povrijediti ono u što ne vjerujem. Znači li to da sam vjerovala u sva ta lijepo našminkana lica i nabacane krpice? Demoni bi mi očito bolje pristajali za vratom od današnjih kopija, utjelovljenih sotona kojima je cilj podviti rep kada ih upitaš čemu sve što je učinjeno. Gutam knedlu i otvaram vrata. Nisam sigurna u kojem sam se trenutku toliko približila vratima svoje kuće, ali previše je stvari postalo nevažno u posljednje vrijeme. Odlučila sam poluotvorena vrata zadržati rukom i prisloniti glavu na staklo, samo da se uvjerim koliko me je umor porazio. Duboki udisaj iskoristila sam za podizanje glave i konačni ulazak u hodnik. Koliko god mi nedostaje krevet, toliko se zapravo i ježim od same pomisli na nj. Svaka je noć tako ista, tako prokleto teška i monotona. Sat otkucava, njegovi zvukovi odjekuju prostorijom i stežu zidove, a ja? Kao da više nemam mjesta za istresanjem duše koju na istoj toj postelji istresam mjesecima, potiho gledajući kroz otvoren prozor u Mjesec koji sve slabije svijetli. Više ga ni ne vidim. Znam samo da vlada noćima, tim zvijezdama koje ga prate i svim silama koje mu poklanjaju život. Zatvaram oči, usporeno i jedva, kao da je takvo što najteža radnja na svijetu. Otvaram oči. Zatvaram. Otvaram ih ponovno i čujem zvuk. Taj već poznati zvuk koji me je došao podsjetiti da se nešto događa. Vrata ostaju zatvorena, tijelom više ne vladam i ostajem ukočeno ležati na trbuhu. Oči gledaju samo u jednu točku, hladnoća mi obuzima cijelo tijelo i više 10