1 METODE ZA ODREðIVANJE ANP – U VODI Vlatka Wertheimer, Vlatko Vučetić, Goran Leko ...

12 Pages·2009·0.23 MB·Croatian

METODE ZA ODREðIVANJE ANP – U VODI
Vlatka Wertheimer, Vlatko Vučetić, Goran Leko
Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Uvod
Dijagnostika funkcionalnih sposobnosti u sportu, u uvjetima precizno kontroliranih
opterećenja, daje informacije o trenutnom stanju srčano-žilnog, dišnog i mišićnog sustava u
njihovoj osnovnoj zajedničkoj zadaći - izmjeni plinova. Općeprihvaćeni parametri za procjenu
aerobnoga kapaciteta, jesu maksimalni primitak kisika te aerobni (AeP) i anaerobni prag
(AnP). AeP i AnP odreñuju se temeljem laboratorijskog ili terenskog mjerenja ventilacijskih i
metaboličkih parametara (ventilacijski AnP), odreñivanjem točke defleksije na krivulji
frekvencije srca u progresivnom testu opterećenja (FS ) ili mjerenjem koncentracije laktata u
DP
krvi (laktatni AnP) (Vučetić i Šentija, 2005). Utvrñivanje AnP kod sportaša je osnova za
izradu optimalnog trenažnog plana i programa, te praćenja razine treniranosti sportaša.
Anaerobni prag definira se kao intenzitet pri kojem sustav opskrbe kisikom značajnije aktivira
mehanizam anaerobne glikolize i pri kojem je akumulacija mliječne kiseline u krvi jednaka
njenoj razgradnji. Koncentracija laktata u krvi pri AnP varira od pojedinca do pojedinca, te od
sporta do sporta, ali ipak kod većine se javlja pri koncentraciji laktata u krvi od oko 3-
5mmo/L (Janssen, 2001). Važno je znati da netrenirane osobe u prosjeku prelaze prag već pri
50-60% maksimalnog opterećenja (npr. Maksimalne frekvencije srca - FS ), dok vrhunski
max
sportaši u aerobnim sportovima prelaze pri 85-95% maksimalnog opterećenja (Janssen, 2001;
Vučetić i Šentija, 2005). Mali broj sportaša ima privilegiju primjenjivati učestalo mjerenje
laktata iz krvi. Stoga je nužno odrediti upravo frekvenciju srca pri individualnom anaerobnom
pragu primjenom specifičnih testova na početku sezone. Ako je moguće, testiranje je
optimalno ponoviti 1-2 puta tijekom sezone, radi utvrñivanja napredka ili „pada razine
treniranosti“ sportaša. U idealnim uvjetima mjerenje laktata može se primjeniti u gotovo
svakom treningu gdje se nastoje saznati akutni efekti trenažnih operatora, ali isto tako i tim
putem dozirati opterećenje. Da bi se odredio AnP potrebno je provesti dijagnostiku
funkcionalnih sposobnosti u laboratorijskim ili terenskim uvjetima s praćenjem ventilacijskih
i metaboličkih parametara. Upravo se tu javlja glavni problem kod sportaša kao što su plivači,
triatlonci ili vaterpolisti, koji provode svoj trenažni program u vodi. Već je poznata stvar da se
atletičari testiraju na pokretnoj traci za trčanje, veslači na veslačkom ergometru, a biciklisti na
bicikl ergometru. Rezultati plivača i drugih sportaša u vodi dobiveni na pokretnoj traci, bicikl
ergometru ili veslačkom ergometru nisu adekvatni za upotrebu u specifičnom “vodenom
1
svijetu”. Glavni uzrok tome je manja FS prilikom plivanja nego pri vježbanju na suhom za
max
otprilike 10 do 15 otkucaja u minuti.(DiCarlo, 1991; Maglischo, 2003) Postoji više faktora
koji utječu na to:
1. Plivači se u vodi nalaze u horizontalnoj poziciji, te srce radi pod manjim
opterećenjem.
2. Temperatura vode (26 - 27º C) smanjuje temperaturu tijela i uzrokuje manju
dehidraciju.
3. Većinu propulzivne sile stvaraju ruke (manja mišićna masa)
4. Veći je udarni volumen srca i dijastoličko punjenje u ležećoj poziciji.
Iz svega navedenoga proizlazi kako je dijagnostiku i analizu treniranosti sportaša potrebno
provoditi u skladu sa zakonitostima sporta, tj. kineziološkim i antropološkim odrednicama.
Do danas je proveden veliki broj istraživanja koja su dokazala važnost odreñivanja
individualnog AnP i ostalih parametara kao što su FS i brzina plivanja pri AnP radi kasnijeg
točnijeg i adekvatnijeg provoñenja trenažnog procesa. Utvrñivanjem AnP dolazimo do
točnijih informacija o zonama prema otkucajima srca u minuti ili odnosu prema
individualnom AnP (primjer u tablicama 1 i 2). Upravo na temelju tih informacija plivački
treneri najčešće doziraju opterećenje u okviru šest do osam zona. Manjim ili većim
odstupanjima, do kojih dolazi radi neznanja ili grešaka u provoñenju testova, sportaši provode
trening u neprilagoñenoj zoni. Najveći se problem pojavljuje kod trenažnih efekata koji ne
odgovaraju planiranim ciljevima i znaju dovesti do preopterećenja, a zatim i do
pretreniranosti.

Tablica 1. Prikaz '4 zonske' raspodijele Tablica 2. Prikaz '8 zonske' raspodijele
Zone Intenziteta % FS max % ANP Zone Intenziteta % FS max % ANP
Zona oporavka < 60% < 70% Zona oporavka < 60% < 70%
Aerobna Aerobna ekstenzivna
ekstenzivna zona 60 -80% 70 - 90% zona 60 -80% 70 - 90%
Aerobna Aerobna intenzivna
intenzivna zona 80 - 90% 90 - 100% zona 80 - 90% 90 - 100%
Zona VO2 max 90 - 95% > 100%
Zona ANP
85 - 90% 100%
Zona VO2 max 90 - 95% > 100%

Laktatna produkcija 90 - 95% > 100%

Laktatna tolerancija 95 - 100% > 100%

Brzina 90 - 95% > 100%

2
MAKSIMALNI PRIMITAK KISIKA
Maksimalni primitak kisika (VO ) definira se kao ona razina primitka kisika u minuti
2max
pri kojoj daljnje povećanje radnog opterećenja ne dovodi do daljnjeg povećanja primitka
kisika. VO se definira i kao maksimalna količina kisika koju organizam može potrošiti u
2max
jednoj minuti pri intenzivnoj tjelesnoj aktivnosti.
Maksimalni primitak kisika (VO ) izražava se u apsolutnim (litre kisika u minuti -
2max
lO min-1) ili relativnim vrijednostima (mililitri kisika po kilogramu tjelesne težine –
2
mlO / kg-1min-1). Maksimalni primitak kisika ovisi o sposobnosti srčano žilnog i dišnog
2
sustava da dopremi atmosferski kisik do mišićnih stanica i o sposobnosti radne muskulature
da iskoristi kisik u procesu oksidativne razgradnje hranjivih tvari. Vrijednost maksimalnog
primitka kisika moguće je izračunati prema formuli:

VO = MVD x ∆O (I – E)
2max max 2 max

pri čemu je MVD minutni volumen disanja korigiran faktorom STPD•, a ∆O (I – E)
2
inspiracijsko-ekspiracijska razlika u koncentraciji kisika, ili prema formuli:

VO = MVS x ∆O (A-V)
2max 2

pri čemu je MVS minutni volumen srca, a ∆O (A-V) arterijsko-venska razlika u
2
koncentraciji kisika u krvi.

Količina kisika kojeg koriste mišići svake minute direktno je povezana s intenzitetom
vježbanja. Jedna od karakteristika plivača, odnosno mjerenja primitka kisika prilikom plivanja
je postizanje VO pri manjoj brzini u odnosu na maksimalnu brzinu plivanja. Plivači
2max
nastavljaju povećavati brzinu plivanja i nakon što su dosegnuli VO na račun kapaciteta
2max
anaerobnog metabolizma. Povećanje brzine je kratkoročno, jer ubrzo dolazi do „zakiseljenja“,
odnosno promjene pH iz neutralne do 'kisele' u mišićima (7.3 → 6.8). Ta činjenica donosi još
jedan razlog zašto se preporuča da se plivači, vaterpolisti i triatlonci testiraju u vodi.

•
STPD = engl. Standard, Temperature, Pressure, Dry
3
METODE UTVRðIVANJA VO2max

1. Prva metoda utvrñivanja primitka kisika u vodi je vrlo zahtjevna. Plivač mora nositi
masku preko nosa i ustiju koja je povezana s aparatom za mjerenje ventilacije, preko dugačke
cijevi. Aparat se nalazi na pokretnoj platformi koju pomoćnik gura po rubu bazena paralelno s
plivačem. Na maski se nalazi dvostruki ventil koji omogućuje udisanje atmosferskog zraka te
usmjeravanje izdaha prema aparatu koji analizira svaki izdah. Plivač je kod ove metode
spriječen u izvoñenju okreta. Maska može stvarati dodatni otpor, te okretanje glave radi
disanja nije potrebno.
2. Druga metoda je slična prethodnoj, no puno lakša za provedbu. Plivač se nalazi u
plivačkom “flumu”, odnosno u bazenu sa suprotnim tokom vode, te pliva na mjestu s čime
omogućuje stacionarnu poziciju aparata. Jedna velika razlika izmeñu ove dvije metode je to
što strujanje vode nameće brzinu, pa postoji mogućnost dostizanja brzine koja nije moguća
tijekom plivanja u bazenu. Druga razlika se pojavljuje kod prsne i dupin tehnika kod kojih se
tijekom retropulzivne faze rada ruku plivačevo tijelo kreće unatrag, što u plivanju nikada nije
slučaj. Obje metode mogu uzrokovati male pogreške u rezultatu, no manje nego da se uzmu
rezultati testiranja na suhom. Takoñer su dosta zahtjevne i skupe za provedbu.
3. Kako bi se smanjila pogreška prethodnih dviju metoda istraživaći su pokušali s
metodom uzimanja uzoraka izdahnutog zraka, odmah nakon završetka dionice. Kod te metode
nisu potrebne maske i cijevi prilikom plivanja pa su smanjeni ometajući faktori. Kritičari ove
metode, “backward extrapolation”, vjeruju da je moguća velika greška zbog uzimanja samo
malih uzoraka zraka. Plivač tijekom protokola, nakon svake otplivane dionice 20 sek izdiše u
masku, gdje se onda analiziraju podaci o količini O i CO u izdahnutom zraku, te se
2 2
procjenjuje primitak kisika u skladu s brzinom plivanja. No unatoč svemu metoda je
praktičnija i prema istraživanjima rezultati su vrlo slični s podacima dobivenim prvim dvjema
metodama.

TEST PROTOKOLI ZA PROCJENU AnP U VODI

Slijedeći niz testova karakterizira postupno povećanje brzine plivanja, dionice 100, 200,
300 metara, vañenje laktata iz krvi, konstantno praćenje FS, točno definirano vrijeme
opravaka. Analizom rezultata takvog testa omogućuje se definiranje AeP i AnP, brzine,
koncentracije laktata u krvi pri oba praga, usporedbe kvalitete tehnike pri različitim brzinama
plivanja, naravno uz adekvatno snimanje i biomehaničku analizu. Odreñivanje FS u skladu s
4
brzinom plivanja nam omogućuje preciznije definiranje brzine plivanja i FS za svaku zonu
intenziteta. Takoñer omogućuje usporedbu inicijalnih, tranzitivnih i finalnih stanja sportaša
tijekom sezone. Upravo ti podatci omogućuju korištenje odgovarajućih trenažnih operatora u
svakom stadiju trenažnog procesa.

1. 7 x 200 m PROGRESIVNI TEST KRAUL TEHNIKOM (INCREMENTAL STEP
TEST)

Progresivni test 7 x 200 m je test kod kojeg se mjere kardiovaskularni i metabolički
odgovori na povećanje brzine plivanja kraul tehnikom. Dionica od 200 m uzeta je kao
kompromis izmeñu postizanja stabilnog stanja metabolizma tijekom dionice i brzine koja je
specifična natjecateljskoj razini.

Protokol:
• 7 x 200 m kraul pri režimu rada od 5 minuta koje uključuje plivanje zadane
dionice definiranim tempom i pauzu.
• Unutar svake dionice pliva se jednakim tempom („pace“).
• Svaka dionica je sve brža, od lagane do maksimalne brzine.
• Brzina plivanja svake dionice definira se tako da se na najbolji rezultat doda 5
sekundi zbog uvjeta koji nisu jednaki kao na natjecanju, te svakoj sljedećoj
dionici još po 5 sekundi.
• Pliva se obrnutom redoslijedu, od sporijeg prema bržem vremenu.
Npr. PB(personal best) nekog plivača je 2:10.

DIONICE ZADANO VRIJEME PLIVANJA %
7 PB + 5 sek=2:15 cca. 100 %
6 2:15 + 5 sek= 2:20 cca. 95 %
5 2:20+ 5 sek= 2:25 90%
4 2:25 + 5 sek=2:30 85%
3 2:30 + 5 sek=2:35 80%
2 2:35 + 5 sek=2:40 75%
1 2:40 + 5 sek=2:45 70%

U ovom primjeru plivač će prvu dionicu plivati 2:45, a zadnju, najbržu dionicu 2:15.
5
Tijekom čitavog testa mjeri se FS ispitanika, a 'najvažnija' informacija je FS u trenutku
kad plivač završi odreñenu dionicu. Laktati u krvi se mjere van bazena nakon što plivač
otpliva zadanu dionicu, a mogu se vaditi iz ušne resice ili iz jagodica prstiju. Plivač mora ući
u vodu najkasnije 15 sekundi prije starta nove dionice. Sve dionice startaju se iz vode.
Primjer rezultata:
PRVIH FINALNIH PROSJEK BRZINA LAKTATI
DIONICA VRIJEME 100m 100m 100m (m/sek) FS(o/min) (mmol/L)
1 2:43 80.0 sek 83.0 sek 81.5 sek 1.23 144 1.5
2 2:39 79.0 80.0 79.5 1.26 152 1.9
3 2:35 76.0 79.0 77.5 1.29 158 2.5
4 2:31 74.0 77.0 75.5 1.32 166 3.6
5 2:25 70.0 75.0 72.5 1.37 175 4.7
6 2:19 66.0 73.0 69.5 1.43 185 7.4
7 2:13 63.0 70.0 66.5 1.50 191 11.4

Iz prikupljenih podataka analiziraju se relacije izmeñu brzine plivanja, laktata u krvi, te FS, a
mogu se još upotrijebiti i podaci o frekvenciji zaveslaja, duljini zaveslaja itd.

2. 10 x 100 m MULTIDISCIPLINARNI TEST

Ovaj test je multidisciplinaran jer omogućuje promatranje s fiziološkog aspekta, ali i s
biomehaničkog i tehničkog izvoñenja zadane dionice.
Protokol:
1. 10 x 100 m kraul.
• 3 x 100 unutar aerobne zone (1500 m „pace“) pri režimu rada 1'40'' koja
uključuje plivanje i pauzu svake dionice od 100m.
• 200 m laganim tempom unutar aerobne ekstenzivne zone.
• 3 x 100 na anaerobnom pragu (400 m pace) pri režimu rada 1'50''.
• 200 m laganim tempom unutar aerobne ekstenzivne zone.
• 3 x 100 unutar zone maksimalnog primitka kisika (200 m pace) pri režimu rada
2'00''.
• 200 m laganim tempom unutar aerobne ekstenzivne zone.
• 5 min pasivne pauze.
• 100 m maksimalna brzina(intenzitet).

6
Vrlo važno je, kao i kod svih sličnih testova, da plivač ima dobro razvijene sposobnosti
plivanja u zadanom tempu. Za svakih 100 m uzima se vrijeme potrebno za isplivavanje
dionice, FS, ukupan broj zaveslaja, broj zaveslaja u min, dok se laktati uzimaju nakon svakih
3 x 100 m.
Kod 100 m max, mjeri se FS odmah nakon završenog zadatka, nakon 30 sek, nakon 60
sek, nakon 90 sek, dok se uzorak krvi uzima 3-5 min poslije završetka dionice. Kao i kod
drugih testova, zagrijavanje, rasplivavanje i isplivavanje je obavezno. Kod većine testova, a
tako i kod ovog, uzorak krvi se uzima i nakon isplivavanja radi utvrñivanja brzine oporavka,
odnosno efikasnosti aerobnog kapaciteta.
Rasplivavanje predstavlja specifično zagrijavanje u vodi koje je karakteristično za svakog
plivača, odnosno ekipu. Najveći dio rasplivavanja provodi se u aerobnoj ekstenzivnoj i
intenzivnoj zoni.
Isplivavanje predstavlja specifičnu regeneraciju u vodi koja za svrhu ima omogućiti
sportašu daljnji nastavak radnog dana, smanjiti FS i ostale ventilacijske i metaboličke
parametre približno onim vrijednostima kakve su bile prije treninga. Ovaj dio treninga odvija
se zoni oporavka i aerobnoj ekstenzivnoj zoni.

3. 2 x 400 m MADEROV TEST, V4 PROTOKOL (1976.)

Mader i suradnici bili su uvjereni da je 4mmol/L izvrsna točka za gledanje promjena u
aerobnom kapacitetu. Prosječne vrijednosti koncentracije laktata u krvi iznose 4 mmol/L. Kod
vrhunskih sportaša prosjek nije dovoljan i mora se preciznije utvrditi pri koliko mmol/L se
nalazi ANP. Maderov test sastoji se od plivanja 2 x 400m kraul tehnikom gdje se prvih 400m
pliva 30 sek sporije od najboljeg rezultata. Slijedi aktivna pauza od 10- 12 min gdje se plivač
isplivava, a nakon toga drugih 400m, i to 15-20 sek sporije od najboljeg rezultata. Poslije
drugih 400m slijedi isplivavanje.
Laktati u krvi se mjere prije početka testa, nakon prvih i drugih 400m i/ili 1 do 3 min
nakon otplivane dionice. Ovom testu se može dodati plivanje 100 do 200 m/y maksimalnog
intenziteta radi postizanja viših laktata i kasnije utvrñivanja brzine oporavka.
Mader je zaključio da bi nakon prvih 400m laktati trebali biti oko 4mmol/L, a nakon
drugih 400 m iznad 4 mmol/L.

4. 8 x 100 m MAGLISCHO (1993.)

7
Test 8 x 100 m kraul tehnikom pokazao se dobar za sprintere, no zbog kratkoće dionica nije
najbolji za procjenu ANP kod srednje i dugoprugaša.
Protokol:
• 3 x 100m pri režimu rada 75% od maksimalne brzine s pauzom od 1 minute izmeñu
ponavljanja i 3 minute nakon serije. Uzorak krvi se vade tijekom 2 i 3 minute odmora.
• 2 x 100m pri režimu rada 85% od maksimalne brzine s pauzom od 1 minute izmeñu
ponavljanja i 4 minute nakon serije. Uzorak krvi se vadi u 3 i 4 minuti odmora.
• 1 x 100m pri režimu rada 90% od maksimalne brzine s pauzom od 6 minuta. Uzorak
krvi vadi se u 4 i 5 min.
• 1 x 100m pri režimu rada 95% od maksimalne brzine s pauzom od 20 minuta. Uzorak
krvi vadi se u 5 i 6 min.
• 1 x 100m pri režimu rada 100% od maksimalne brzine, te se uzorak krvi vadi u 3,5,7,9
minuti poslije plivanja zadnje dionice.
Kako bi test bio prilagoñen srednje i dugoprugašima, može ga se modificirati kao 8 x 200 m.
Parametri koji su uzimaju isti su kao i u prethodni testovima. Što više parametara se uzime, to
će biti i više mogućnosti za interpretaciju rezultata i donošenje preciznijih zaključaka.

5. 5 x 300 m „LACTATE MINIMUM TEST“, GRIESS 1988.

Protokol:
• 2 x 50m kraul pri režimu rada od 100% maksimalne brzine s 10 sekundi pauze
izmeñu ponavljanja.
Cilj je postizanje visoke razine laktata koji se mjere u 8 min nakon drugih 50 m.
• 5 x 300 m progresivno s ciljem da se svakih narednih 300 m ubrza za 6 sek, odnosno
da se vrijeme plivanja skrati.
• Uzorak krvi se uzima nakon svake dionice od 300 m.
Specifičnost testa je u tome što plivač kreće u zadatak s visokom koncentracijom laktata u
krvi. Prilikom plivanja ispod ANP, razina laktata u krvi opada. Pri brzini kada razina laktata u
krvi ponovno počne rasti, plivač je prešao ANP. Jedini problem se javlja u tome što s ovim
testom zapravo procjenjujemo brzinu gdje koncentracija laktata u krvi započinje progresivno
rasti, tj. njihovo nakupljanje je veće od razgradnje, a ne ANP gdje je produkcija i “čišćenje”
laktata u ravoteži. No može se procijeniti da je ANP tada malo niži, odnosno, da je pri manjoj
brzini u plivanju definiran ANP.
8
METODE DETERMINACIJE ANP

Nakon provoñenja specifičnih test protokola podatke je potrebno pretvoriti iz tabličnog
oblika u grafički. Za prezicnije odreñivanja praga bitno je da razlike u dionicama nisu
prevelike, no to ovisi o samom plivaču. Treba voditi brigu da su plivači upoznati s testovima
koji se provode. Grafički prikaz odnosa laktata u krvi (mmol/L) i brzine plivanja (m/s) nudi
mogućnosti odreñivanja ANP različitim metodama determinacije. Postavljanjem ostalih
parametara, kao što su FS (o/min), frekvencija zaveslaja itd., možemo i njih usporediti s
brzinom plivanja, te odrediti vrijednosti pri anaerobnom pragu. No treba uzeti u obzir ukupno
vrijeme i prosječno vrijeme plivanja na 100m. Od velike pomoći može biti i Borgova skala
(RPE) gdje nam plivač nakon svake odrañene dionice pokazuje svoj subjektivni osjećaj
opterećenja. Dovoñenjem u odnos svih parametara precinije se može odrediti ANP.

GRAF 1. – „lactate increase above baseline“

1.“Lactate increases above
baseline”
Po ovoj metodi anaerobni
prag se nalazi točno 1 mmol/L
iznad prve prijelomne točke.
Gledajući grafikon lijevo prva
prijelomna točka nalazi se na
2,5 mmol/L, što bi značilo da
se anaerobni prag nalazi na 3,6
mmol/L.
2.“Intersection metoda” je jednostavna metoda odreñivanja individualnog anaerobnog praga,
tako da se promatranjem odredi točka (ANP) pri kojoj krivulja prelazi iz zakrivljenosti u
linearan pravocrtan oblik.

9
GRAF 2. – D-max metoda
3. D-max metoda
Povezivanjem prve i zadnje
plivačke dionice dobije se
oblik slova D po čemu je i
nazvana ova metoda.
Anaerobni prag se nalazi pri
brzini kojoj odgovara točka
koja se dobije povezivanjem
sredine ravne linije i
doticanjem najudaljenije
točke krivulje.

GRAF 3. Modificirana D-max metoda
4. Modificirana D-max
metoda

Modificiranom metodom
nastoji se još točnije odrediti
anaerobni prag i brzina pri
anaerobnom pragu.
Kod modificirane metode

nastoji se preciznije odrediti ANP tako da se zadnja plivačka dionica poveže s prvim znatnim
povećanjem laktata u krvi. Daljnji postupak je isti kao kod D-max metode.

DRUGE METODE I TESTOVI ZA PROCJENU BRZINE PRI ANAEROBNOM
PRAGU

1. T-3000
Test 3000m izvodi se tako da plivač otpliva dionicu od 3000 metara podjednakim tempom
maksimalno cijelu dionicu kraul tehnikom. Nakon završetka rezultat se preračunava u
prosječnu brzinu na 100m. Upravo ta prosječna brzina odgovara brzini pri anaerobnom pragu
upravo zbog njenog dugačkog izvoñenja maksimalnim tempom. U slučaju povećanja brzine
10